Stari Tomo, Visoki Herman i Debela Margareta

Stari Tomo, Visoki Herman i Debela Margareta

Doći u Tallinn u petak nije najpametnija odluka. Petak je, naime, dan kada trajekti (te ploveće zastrašujuće grdosije) dovoze žedne Fince i Šveđane da se ovdje jeftino (njima, nama baš i nije) napiju/napijaju, opiju/opijaju. Oni koji se ovdje već zateknu (Talijani, Nijemci, Španjolci, Nizozemci i sveprisutni Japanci) vrlo brzo postaju međunarodna ispičuturska zajednica koja zakrči sve slikovite uličice i lokale staroga grada unutar zidina. Vikendom, pa i na izdisaju ljetne sezone, grad od 435 000 stanovnika naraste bar za četvrtinu. Smještaj nije lako naći

Na latvijsko-estonsku granicu stigli smo rano ujutro. Noćna vožnja autobusom iz Rige da se zašpara na jednom noćenju (još uvijek živ mladenački refleks). Isprano, čisto, rosno rano jutro. Samo naš autobus (»naš« je zapravo »njihov«, latvijski, jer mi ovdje, osim svojih ruksaka, nemamo ništa). Mijenjanje novca ne opterećuje. Ako koje valute i ostane, tri je baltičke zemlje spremno zamjenjuju. Cesta nije bogzna što, prije loša nego dobra, no pusta je i pregledna. Pusto je i oko nje. Tu i tamo koje seosko imanje. Ne sjećam se da sam putem vidjela ljude. Ravnica, ritovi, gdjegdje bjelogorični šumarak. Prolazak kroz Pärnu, estonsko ljetovalište.

A onda su se pokazale drvene katnice, kao da su izronile iz kakva klasičnoga ruskog romana. Pa sve gušće i gušće. Takav je kopneni ulaz u Tallinn. Potom prolazite kroz četvrti koje su iste i ružne po cijeloj Europi. U njima živi najviše ljudi, a nitko ih ne razgledava. Novozagrebačka spavačka naselja pedesetih godina preseljena na sjever, a mogla bi biti i na jug, bilo kamo. Ni autobusni kolodvor nije baš reprezentativan. Nema potrebe. Služi domaćima. Ili susjedima, s kojima su se još donedavno pacali u istom SSSR-sosu. Pravi stranci dolaze boljim prijevoznim sredstvima — brodovima (trajektima) i avionima. Željezničke veze između Rige i Tallinna nema, usprkos lažnom podatku u bedekerima.

Vozačica tramvaja i štrikeraj

Jezik je problem. Običan svijet ne govori ni engleski ni njemački. Samo ruski. Planskom društvenom »reformom« Velikoga brata Estonci (njih oko 1,5 milijuna) spali su na šezdesetak posto stanovništva. A i prirodni im je priraštaj negativan. No susretljivost im je iznadprosječna. Vozačica tramvaja, izrađena žena kojoj bi bolje pristajao štrikeraj u rukama i mačak na krilu nego tramvajska komandna ploča, želi pomoći zblenutim turistima koji joj se uzaludno obraćaju na nekom smiješnom slavenskom esperantu. Odmah uviđa da je zorna obuka puno efikasnija od svakog jezičnog tečaja. Zaustavlja tramvaj izvan stanice i usmjerava nas prema turističkim informacijama. Naći što prije taj ured znači naći krov nad glavom prije najezde suvremenih Vikinga ispičutura.

Doći u Tallinn u petak nije najpametnija odluka. Petak je, naime, dan kada trajekti (te ploveće zastrašujuće grdosije) dovoze žedne Fince i Šveđane da se ovdje jeftino (njima, nama baš i nije) napiju/napijaju, opiju/opijaju. Oni koji se ovdje već zateknu (Talijani, Nijemci, Španjolci, Nizozemci i sveprisutni Japanci) vrlo brzo postaju međunarodna ispičuturska zajednica koja zakrči sve slikovite uličice i lokale staroga grada unutar zidina. Vikendom, pa i na izdisaju ljetne sezone, grad od 435 000 stanovnika naraste bar za četvrtinu. Smještaj nije lako naći. Iznajmljuje se sve i sva, ali je potražnja veća od ponuda pa dvodnevno-trodnevni turisti ne pitaju za cijenu. Mi smo se, srećom, smjestili prije dolaska prekomorskih hordi pilaca, i to uz sam gradski zid, u ulici Uus. Našli smo »apartman«, zapravo prizemni dvorišni stan; malo svježe farbe nije moglo sakriti siromaštvo interijera. Privatni »mali poduzetnici« nisu nam dali ključ u ruke dok nismo promijenili novac i platili unaprijed. Možda imaju razloga biti nepovjerljivi. Ili su to tek širom otvorene oči prvobitne akumulacije kapitala? Putovnice nam nisu bile neki jamac. No čim je lova prešla iz ruke u ruku, zavladala je opuštenost. Bili smo zadovoljni. Sve što je u Tallinnu trebalo vidjeti mogli smo razgledati pješice. U istoj ulici uočila sam neveliku ploču na klasicističkoj zgradi. U nju je triput dolazio k bratu u višemjesečne ljetne posjete (1843, 1845. i 1846) Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Ja, nažalost, nemam brata — ni ovdje ni igdje drugdje. Prodavaonice pića česta su meta i rade dokasna. Apsint je ovdje još uvijek otrovno zelen; takav (a ne neko blijedo razrjeđenje) zaslužio je nostalgičan stih češkog pjesnika Jaroslava Seiferta, koji se sjećao negdašnjega ugodnog društvanca uz apsint u legendarnoj kavani »Slavia« na obali Vltave.

Nema više ratne sjekire

U cijeloj ravničarskoj Estoniji Tallinn se popeo valjda na jedino brdašce. Grad je to pun uspona. Kao svako dobro dijete, i Tallinn je imao više imena. Najstarije je Kolyvan, kako je još u 12. st. zapisao arapski geograf Idrisi. Drugo je Lyndanise iz 13. stoljeća Nijemci, koji će vladati Estonijom sedamsto godina, zovu ga Reval, a Rusi Revel. Estonci ga zovu Tallinn, od Taani linn, što na estonskom znači danska utvrda. Naravno, i Danci su u 13. st. pružili šape prema ovoj zemlji, kojoj — prema legendi — mogu zahvaliti za svoju nacionalnu zastavu. U jeku krvave bitke, u kojoj se Dancima slabo pisalo, njihov je biskup pogledao u nebo i čudom dobio u ruke crvenu zastavu s bijelim križem, Danebrog, koja im je ulila novu snagu. Tako su Danci dobili zastavu, a poganski Estonci Dance na glavu. Kao i Šveđane. I Nijemce. No danas prema svim bivšim tlačiteljima voze svakodnevne trajektne linije Tallinka, gotovo kao tramvajske. Ratna je sjekira odavno zakopana. Prolazili su ovuda trgovci (Tallinn je od 13. stoljeća bio i član hanzeatskog saveza), propovjednici (samo je jedna crkva katolička; ostale su protestantske i pravoslavne) i pomorci. Ruski car Petar Veliki sagradio je u 18. stoljeću malo izvan gradskih bedema ljetnu rezidenciju za svoju obitelj, Kadriorg. Ime joj je po Petrovoj ženi Katarini. U gornjoj palači, odijeljenoj francuskim perivojem od donje, nalazi se predsjednička rezidencija. Kojoj se do ulaznih vrata i počasne straže može približiti svatko. Nema kordona policajaca (ni u uniformi, ni u civilu, ni u »povijesnim« kostimima), nema HALT, STOP, ODBIJ, MIČI SE. Nego ima otvoren pogled prema morskoj pučini. Koji presijeca nevelik spomenik jednoj tužnoj Rusalki, ali ne vili, nego ruskoj krstarici potonuloj u Finskom zaljevu potkraj 19. stoljeća. Više od čudnog običaja stavljanja lokota na lance oko spomenika (zalog vlasnika da će se vratiti u Tallinn i kad-tad otključati svoj lokot) impresionirao me anđelov rekvizit na vrhu spomenika, križ, koji je ondje od 1902. i nije se utopio u širokom moru ateizma.

Put u stari grad (od 1997. na Uneskovu popisu svjetske baštine) vodi između dviju kula kroz ulicu kojoj je jedna strana doslovno načičkana cvjećarnicama. Cvijeće se ovdje poklanja u svakoj prilici, kao dobrodošlica nakon sretna putovanja i kao oproštaj prije odlaska. Zanimljiv običaj, ali ne i praktičan. Kamo bih s gladiolama da mi ih netko i pokloni? Objesila ih o ruksak?

Ovdje se trude, zaista se trude

McDonald’s, koji obilazim u široku luku jer svuda na svijetu jednako smrdi, ovdje je još uvijek (sve je u ranoj fazi) stvar prestiža. Globalizacija i najsiroviji kapitalizam ulaze na velika vrata. No krivo bi bilo misliti da gosta žele (samo) oderati i da se prema turistima ponašaju kao naše cimerfrajerice, koje bi najradije da gost plati i ode kući (tko je vidio stalno se tuširati, kuhati čaj, svako malo ražentavat’ gaće pune pijeska čim se okupaš u moru, trošiti letriku na čitanje?!). Ne, ovdje se zaista trude da se ljudi što raznolikije zabave i dobro osjećaju. Odjednom će pred vas bučno banuti vrag na štulama praćen družbom putujućih pjevača i voditi vas do restorana s jelima, pićima, glazbom i poslugom kao u srednjem vijeku. Drugi put će vam vodičica do novouređenog srednjovjekovnog svratišta biti ljupka djevojka odjevena poput veronske Julije. Idući za njom i delicijom kojom vas nutka, mnogi zaborave da su se uputili prema glavnom trgu. Uz malo sreće i spretnosti, možete dospjeti na cjelovečernju gozbu u klaustar dominikanskog samostana iz 13. stoljeća, na kojoj će vas uz tadašnju svirku i poj uživo učiti plesnim koracima dame i gospoda u odgovarajućim povijesnim kostimima. Nakon prasetine, koju si svatko odrezuje s pečenoga krmka, sira, vina, rakije, lubenice i drugih blagodati, samostansku su tratinu gazila sve brojnija kopita razdraganih dvonožaca u sve bržoj cifrastoj poskočici. Konobari u fratarskim habitima s kapuljačama sve su nenametljivo nadzirali. Nije baš sušta duhovnost, ali...

Glavni trg (Raekoja plats) nije sasvim ravan, osjetno visi na jednu stranu. U sredini vijećnica, a na tornju jedan zvrkasti srednjovjekovni gardist — Vana Toomas (Stari Tomo) — koji se stalno vrcka kako vjetar puše, i to još od 1530. Koliko neki moraju raditi da bi zaradili mirovinu! Možda se dobro drži zato što mu je u neposrednoj blizini stara apoteka, starija od otkrića Amerike (iz 1422), pa ako se prehladi, samo skokne do nje. A tu je i restoran koji poslužuje samo jela od češnjaka ili na češnjaku, pa mu ne treba ta hrvatska vanilija u kapsulama. Pomalo prostodušno, na glavnom trgu na daščanom podiju u određene sate nastupa neka amaterska plesna trupa. Apoteoza Estonije i borbe za neovisnost. Kultura još na negdašnjem sovjetskom pijedestalu. Svi mirno gledaju — neki u kavanicama na otvorenom, neki stojeći. Nitko ništa ne dobacuje. Zamišljam drugu publiku, našu, razdrljenih košulja, s kravatom na pola koplja i obaveznom čačkalicom u zubima. Što li bi sve čuli plesači i plesačice u trikou?

Plavi-crni-bijeli

Glavni trg nije najviša točka staroga grada. To je citadela Toompea, grad u gradu. Gotovo na samom vrhu je parlament, a preko puta njega (od kraja 19. stoljeća) pravoslavna crkva Aleksandra Nevskog. Raskošna, blještavih lukovica, dominantna. Da se odmah vidi tko je gazda. Prema njoj je katedrala iz 13. stoljeća (Toomkirik), sagrađena doduše na višem mjestu od Aleksandra Nevskog, prava oronula sirotica.

No estonska plavo-crno-bijela trobojnica vijori se opet (od 20. 8. 1991) na najvišem tornju u Estoniji, jednom od obrambenih tornjeva uz parlament — na Visokom Hermanu. (Tek kad sam se vratila s Baltika, pomnije sam pregledala neke stare mamine slike. Zar si bila i u Estoniji? Znam za Rigu. Ali Tallinn? Na sitnoj crno-bijeloj fotografiji prepoznajem toga Hermana. Ali mame više nema. Još jedno jednostavno pitanje ostaje bez odgovora. Zašto djeca tako malo pitaju roditelje dok za to imaju priliku?)

Spuštanje strmim kaldrmastim ulicama do izlaza prema luci. Strogi toranj crkve sv. Olafa (i ona, naravno, iz 13. sotljeća), a onda jedno okruglo, trbušasto zdanje bez prozora, samo s puškarnicama. Razumljivo, to je ulaz s mora, a s mora dolaze svakojake nemani. Tu grad čuva Debela Margareta (nešto je mlađa od svojih pajdaša po tornjevima, ali kao žensko valjda ima pravo na malo kraći radni staž; ipak, i ona je čuvarica grada još od 16. stoljaća). A što nije mogla sačuvati ni ona, ni Visoki Herman, ni Stari Tomo bio je trajekt »Estonija«, potonuo potkraj rujna 1994. i povukavši sa sobom 852 žrtve. Na tragediju podsjeća spomenik podno Debele Margarete: dvije poluzaobljene prekinute linije, na koje, premda se može, nisam htjela (užasnuta havarijom) ni prisjesti. Pogled na more odavde je prekrasan, ali Finski zaljev (kao i finski nož u krčmi) može biti koban.

Sjećaš li se djevojke na recepciji našega hostela, pitao me neki dan moj muž. Duge plave kose, prava švedska Lucija? Ne, ne sjećam se, ali se sjećam vrlo ugodne blagovaonice u kojoj smo sa švedskoga stola uzimali obilan doručak. I dizajn je bio prekrasan, švedski.

Nives Opačić