Prepoznatljive poruke

Prepoznatljive poruke

Umjesto da individualno plesački gradi željeni patchwork emocija, Ismailian kao da nema za to vremena. Nego o sekvence pokreta koje same pričaju priču o lakoći kretanja, ljepoti tijela i životnoj energiji nepotrebno — vješa parole

Dok su se, s novim ravnateljima, Zagreb i Rijeka bacili na učvršćivanje klasičnih korijena svojih baletnih ansambala, splitski se HNK angažiranjem Gagika Ismailiana odlučio za trupu suvremenoga plesnog izraza. I dok su jedni u tom koraku vidjeli izlaz iz tragedije malog, zaboravljenog ansambla, drugi su se pitali kako nacionalna kuća može držati privatnu kompaniju. No nije problem u tome.

U studenom 1999. Gagik se, kao gost koreograf, Splitu predstavio Citadelom. Vrlo uspješno. Predstava, posvećena uspomeni njegove majke, neobičan je spoj ritualnog istoka i zapadnjačke energije. Simboli i mistika nasuprot nasilju tradicionalnih odnosa. Pogrbljene, zamotane ženske sjene skrivenih lica žurno prolaze ispred zida (plača). Vise lanci (koji će efektno u jednom trenutku pasti), a velika, stilizirana giljotina prijeti. Lijepa je igra s tepisima, koji ne lete sami, ali ih plesači postavljaju, izvlače, zamataju. Plesni su brojevi brzi, s jakom energijom, dobro otplesani. Zašto se u jednom trenutku na ekranu pojavljuju izmiješane slike (izmučenih) plesača u dvorani, ratne slike, pa riječi kao children, blood, scream, teško je reći, no tu se spotičemo o jednu drugu Gagikovu konstantu, koja je mnogo očitija u predstavi Casino Paradiso.

Opterećujuća pretencioznost

Poput vrlo mladih autora koji žele odjednom pobrojati sve probleme svijeta, i k tome ih nazvati pravim imenom, Ismailianu se događa opterećujuća pretencioznost. A ona uvijek izaziva suprotnu reakciju. Casino Paradiso varijacija je Chorus Linea, ali ne bavi se samo individualnim teškim sudbinama plesača, nego i svim drugim problemima suvremenoga potrošačkog društva. Tako on kombinira opet lagane, no odlične plesne brojeve (na poznate glazbene hitove) i duhovite situacije kao što su vožnja velikih kolica iz samoposluge, i gangstersko prošuljavanje, s teškim, važnim tekstovima (koje, usput, plesači loše govore) i tendencioznom videoprojekcijom. Umjesto da bude parodija raja Casino je sjajna čaga s nekim zamornim autorskim intervencijama, preslaba opozicija onome najboljem u predstavi — plesu. Ima jedna posebno dojmljiva situacija, ja sam je doživjela kao duet Adama i Eve, protjeranih iz (takva) raja, vraćenih emociji i potrebi za istinskim zajedništvom (u odličnoj izvedbi Albine Rahmatuljine i Ivice Petrića), i to mi se učinilo lijepim i znakovitim krajem. No, autor još nije završio priču, pa je opet zavrtio već prepoznatljive i sekvence i poruke.

Je li to nedostatak povjerenja u asocijativnu i doživljajnu sposobnost publike ili u izražajne mogućnosti plesačkih tijela? Moraju li se sve stvari imenovati ili postoji znakovitost proživljene geste? Umjesto da individualno plesački gradi željeni patchwork emocija, Ismailian kao da nema za to vremena. Nego o sekvence pokreta koje same pričaju priču o lakoći kretanja, ljepoti tijela i životnoj energiji nepotrebno — vješa parole.

Pri kraju je Ismailianova splitska sezona u kojoj je postavio jednu premijeru (Fado strasti) i obnovio dvije predstave (Citadela i Casino Paradiso). Ansambl (izdvojit ću zbog nedostatka prostora još samo Leva Šapašnjikova i Sanju Neveščanin) temeljito je usvojio njegov plesni rječnik. Na repertoaru su tri programa istog koreografa — i to se najednom osjetilo kao zamor i autora i ansambla. Što dalje?

Maja Đurinović