Prazna praznina

Prazna praznina

Gegovi su tek sporadično komični, stanke se razvlače preko podnošljive mjere, monolozi su puko verbaliziranje, a izvođači tonu u solipsizam nazvan izvuci se i pokaži što znaš

Jednom se kaotičnost domaćih repertoarnih odluka pokazala i kao prednost, pa su tako čak dva ili tri komada britanskoga dramatičara Alana Ayckbourna u samo mjesec dana premijerno prikazana na domaćim daskama. Rijetka je to bila prilika za pokazivanje višeglasja istog autora, pa svima koji su u koprodukcijskoj Što sve činimo zbog ljubavi vidjeli običnu vježbu na sočnu temu, kakvih po inozemnim pozornicama ima napretek, činilo se poticajnim pogledati i predstave Kuća i Vrt u Dramskom kazalištu Gavella — kojima se već u najavama pripisivala ozbiljnija, navodno čehovljanska atmosfera.

Kazališna simultanka, kako ju je opisala redateljica Nina Kleflin, dvostruka je drama spojena istim licima i istim vremenom igranja i u Gavelli je ta dvostrukost riješena smještanjem Kuće na veliku pozornicu, dok je Vrt u atriju kazališta, prostoru koji nije ponovio svoju sceničnost još od vremena rekonstrukcije dvorane. Ayckbourn, inače poznat kao kazališni inovator u tehničkom smislu, dakle onom kada se sve drži unutar predstave iako se jedinstva proširuju, u vlastitoj bibliografiji navodi i Kuću i Vrt kao posebne jedinice, što bi trebalo značiti kako se jedna od njih može i preskočiti.

Obje, jedna ili nijedna?

To je jedno od najtežih pitanja koje je postavila nedavna premijera (premijere). Obje prikazuju jedan od lošijih dana u životu bogatog nasljednika i respektabilnog pripadnika više klase, a zapravo nezainteresiranog neradnika i sebičnog ženskaroša, dan kada i njegova i nekoliko pridruženih obitelji proživi dugo čekanu i očekivanu katarzu i kada seosku svečanost, doduše kao i svake godine, pokvari kiša. I Kuća i Vrt u gotovo istom omjeru sadrže elemente obične farse, banalnog moraliziranja i još lošije psihoanalize, ali i nekoliko trenutaka ne samo britanskog humora te tragičnost pa čak i lirizam, kao što obje karakterizira društvena kritika bez prave oštrice i s upisanom zadrškom oprosta ili barem opravdanja. Svi ti omjeri, osim posljednjeg, izbalansirani su i u smislu političke korektnosti i u onom dramaturškom, što oba komada čini dobro skrojenom cjelinom. Na papiru.

U kazališnoj se zbilji pak Ayckbournova majstorija na granici komercijalnoga i malo zahjevnijeg kazališta raspala na uništavanje potencijalnog dramskog materijala. Tako su gegovi tek sporadično komični, stanke se razvlače preko podnošljive mjere, monolozi su puko verbaliziranje, a izvođači tonu u solipsizam nazvan izvuci se i pokaži što znaš. Radeći bez dramaturga, ili bilo kojeg trećeg oka koje bi shvatilo da između glumačkih bravura stoji praznina koja nije čehovljanska, nego je samo prazna, Nina Kleflin stvorila je predstavu koju bi se moglo nazvati paradom najboljih, ali i najgorih uloga u posljednjih nekoliko godina kazališta Gavella.

Glumačka predstava

Boris Svrtan u glavnoj ulozi naslanja se na vlastitog Ostapa Bendera, pokušavajuću mu dodati poneki fejdoovski iznenađeni pogled prema gledalištu, dok Goran Grgić ustrajava na trzanju i već legendarnu grčenju, kako cijeloga tijela tako i one ruke koja trenutno nije zauzeta velikom gestom, no i takav, zahvaljujući najprije mimici i glasu, zadržava kontroliranu i zloćudniju suprotnost Svrtanovu liku. Slavica Knežević također se snašla u ulozi brižne majke i supruge kojoj je sve jasno već desetljećima, pa drži jednu od rijetkih čvrstih vertikala u Kući, iako upravo njezin lik mora izgovoriti neke od najbanalnijih rečenica. Banalnost kako lika tako i izvedbe, koliko god eventualno energična bila, pokazali su Siniša Ružić, Edita Majić, Dragoljub Lazarov i prije svih Barbara Nola. Iz slična su se položaja donekle izvukli, naglašenim karikaturama ili jednostavno glumačkim sposobnostima, Jelena Miholjević i Enes Vejzović, a najviše je u tom smislu napravio par Bojana Gregorić i Sven Šestak. U sklopu korektno, ali pomalo nemaštovito odrađenih uloga našli su se, nažalost, Ivana Bolanča, Luka Dragić i Ankica Dobrić.

Kako se ni scenografiji Marina Gozzea ni kostimima Lea Kulaša nema što zamjeriti, najveću krivnju za neuspjeh ovog zahtjevnog eksperimenta svaliti treba na inicijatora — redateljicu koja si je dopustila prijevod i koja se ne može smiriti nakon već dva ovosezonska promašaja. Radikalno kraćenje, možda i postavljanje predstava kao jednovečernje, a ne dvovečernje repertoarne stavke, tek je skroman prijedlog za spas Kuće i Vrta — komada koji su sigurno zaslužili više od onoga što su dobili.

Igor Ružić