Prava gnjavaža doživjeti stotu

Prava gnjavaža doživjeti stotu

Simo Mraović, Laku noć Garbo, Pop&Pop, Zagreb, 2002.

Dok natječaji za prozna djela niču kao gljive poslije kiše, a prozaisti kupe lovorike, poezija polako, ali sigurno pada u drugi plan zanimanja javnosti, premda takozvana kraljica pisane riječi nikad neće sasvim izgubiti dignitet. U takvoj situaciji Simo Mraović, kao novozagrebački Don Quijote, nastavlja uporno pisati pjesme. I već dolazi, ako se ne varam, do pete knjige pod naslovom Laku noć Garbo. Pet knjiga poezije, to je znatan opus, osobito kad je riječ o relativno mladom autoru — premda su u umjetnosti starost i mladost autora prilično nevažni pojmovi.

Opuštenije i ležernije

Čini se da je najnovija Simova knjiga kruna njegova rada, ali ne u formalno strukturalnom smislu, jer je upravo tu stranu u svom novom poetskom tekstu Simo najviše zanemario. Podsjetimo se, dosad je bio obziran prema estetskim strujanjima, kao da se pomalo bojao kritičkog suda, pa je pisao čak i neku vrstu konkretističke jezične poezije, a napisao je i himnu novog realizma Lui, koja je zapravo čista opozicija konkretizmu. Tu su antologijsku pjesmu gotovo svi zaboravili, iako se naširoko priča o novom realizmu i autorima koji su svoje pjesme o sličnoj temi objavili nekoliko godina poslije; tek nakon što su pročitali Sima. Zanimljivo je napomenuti kako je Simo Mraović, inače vrlo opušten u javnosti — prepričavaju se njegovi nastupi in vivo, točke i skečevi koje je vrtio po raznoraznim pozornicama — dosad posvećivao veliku pozornost formalnoj strani svojih pjesama. U ovoj zbirci to nije baš tako: stvari su opuštenije, ležernije, pomalo cinične, bliže Simovu karakteru — imaju u sebi nešto klaunovsko — a samim tim i njegovoj biti.

Dakle, još jedna ili dvije knjige poezije pa bi se Simo trebao natjecati za Goranov vijenac, jer ponavljam, u umjetnosti su starost i mladost sasvim nevažni pojmovi — zar nije Lorca jednom napisao: meni je više od stotinu godina!

I Simo kao da je ovom zbirkom doživio stotu godinu. Odjednom je zanemario sve estetske aktualnosti i okrenuo se svojim, specifičnim temama. A posljedica toga je izvanvremenska, lagano zezatorska i ironična poezija. Prava slika Sima Mraovića otisnuta u jeziku. Poezija obična i osjetljiva hedonista, ograničena raznim socijalnim i vremenskim okolnostima (starenje, nedostatak love). Poetički gledano našao se na mjestu koje oslobađa, ali poslije kojega se teško ide dalje i koje je veliki kamen oko vrata. Treba dodati da je Simo šarmantno posijedio. Znamo što starenje znači za istinske buntovnike i ljubavnike poezije, za jednog Johnnya Štulića, Jamesa Deana ili Sima Mraovića.

Zaslužiti društvo

Simo je dosegnuo određenu zrelost koja se tiče samo njega i samo onih koji su čitali njegova starija djela. Sad je apsolvirao gotovo sve poetske pravce i shvatio svoje mogućnosti; ukalupio se u vlastitoj koži, istražio vlastite granice i zatvorio jedno razdoblje. Ubuduće, može se posvetiti sebi i kreativnoj igri — a to je upravo najteže i najzahtjevnije — stoga je zijev koji pred njega postavlja ova knjiga doista vrlo dubok. Nema više velikih formalno estetičkih priča na koje se autor može osloniti. Mislim da će, ukoliko istraje, vrlo brzo zaslužiti društvo jednog Maleša, Marune, Dragojevića i sličnih pjesnika. Premda je Simo Mraović više njihova tamna strana, underground, alternativa, svakako ciničnija varijanta.

Ima li Laku noć Garbo slabosti? Može se reći da nema, no, ipak, to je stvar ukusa. Možda je meni malo zasmetao u našoj književnosti nekako udomaćen sarkazam, nekoliko morbidnih stihovnih uradaka (doduše rijetkih) u zbirci. Ponavljam, nije riječ o ironiji, nego o sarkazmu — želio bih na ovom mjestu odijeliti ironiju i blagi cinizam od sarkazma — primjerice u pjesmi o ženi koja ne pere noge i koja pomalo smrdi, a Simo se sasvim sredio i namirisao, pa nije upalilo. Ti si homić, jesi li uradio test na AIDS? — rekla je ona. Bila joj je sumnjiva tolika higijena. Sarkazam, implicitno prisutan u pjesmi, stran mi je, a obilježje je naše nove književnosti, čak kao neki jamac kvalitete. Ali, tu je izbio nesporazum, sarkazam sam po sebi nikad nisam smatrao vrijednosnom kategorijom u pisanju. Ali to je ipak, čini se, već dio stava, dio naše tradicije.

Rade Jarak