Post festum ili plakat za plakat(i)

Tu u Hrvatskoj živi Dinosaurus zvan Provokacija. Ta ovdašnja neman vani je postala fosil i još se samo u ponekoj zabiti i kulturno-civilizacijskoj pustopoljini može naći. Plakat nije tu da sačini jasnu poruku, nego da preko mesarsko-kobasičarskog zanata promozga o najdubljim tajnama svijeta

Za ovo svoje zakašnjelo javljanje mogao bih samoironično reći: kuda svi Turci, tud i mali Mujo. Nazvan još u samom početku iz redakcije dnevnih novina da prokomentiram Gavrilovićeve mega-plakate, odbio sam smatrajući da će to već netko drugi bolje i temeljitije učiniti. Tako je i bilo. Ali kako se ta trakavica provlači i dalje, moram reći da mali Mujo biva iritiran filozofščijućim dubokim čovjekom koji nas već dugo podučava tko je Isus Krist i što je on značio i učinio za čovječanstvo; i koji svakodnevno prebire po dubinama kao po svojem džepu.

Oko ovih plakata za plakati (kakvih je, iskreno rečeno i do sada bilo u izobilju), koji su znakovita indikacija društva i svijeta u kojem jesmo (ali o tim dalekosežnim implikacijama nećemo na ovome mjestu). Sklon sam se kao rijetko kada složiti s onima koji u njima vide klice civilizacijske propasti ili manje katastrofično — barem likovni neukus, i koji su kao plakati izvan svakoga likovnog interesa pa i izvan svake funkcionalne nakane (plakata). Stoga se plakate »trojice naših vrhunskih umjetnika« treba što prije zaboraviti. A kako su dvojica autora plakata bila mudro »nedostupna«, treći je uobičajeno uvijek dostupan. Štoviše, stječe se dojam da stanuje u medijima i pod svodom katedrale duha te da tamo nikada ne ulazi jer od tamo nikada i ne izlazi. On je i ovom prilikom u punoj mjeri gotovo rutinski i uobičajeno iskoristio priliku, ne propuštajući raspaliti po onima koji ne shvaćaju slojevitost i dubinu sklepanu od sisa i dvije kobasice.

Taj mega-plakat samo je povećani format dugotrajne »prisutnosti« u obliku raznih knjiga, izložbi, akcija, nastupa, svekolikih tumačenja i specijalnosti o spolnosti, religiji, filozofiji, teologiji, misterijima i sl. To je samo ponešto vidljivija nevolja s fenomenom koji se u hrvatskoj kulturi i nekulturi stalno objavljuje i s kojim očito moramo živjeti.

Eto slušam stanovnika katedrale, i kućnog mezimca Prisavlja, koji je u stanju govoriti o svemu i pola ure i cijeli dan; od kratke prigodne sentence kojih je uvijek u izobilju do nekog govorničkog natjecanja ili maratona. Taj nas vodonosac duha u svakoj prilici riječima i djelom opsrkbljuje najvećim vrijednostima do kojih je ljudski i božanski um uopće dospio.

Ležerno će pritom naglasiti da je očekivao takvu reakciju kojoj se on, pomalo s visoka (i ostavlja takav dojam) mudro smije. To je »prva udica« i prva ješka na koju se love ti nezadovoljni i iritirani jadnici kojima se njegov plakat ne sviđa, a u kojem pojašnjava da jedna kobasica s drugom pod kopulativnim pravim kutom ne mora asocirati sveti znak, premda je do sada i manje asocijativne odnose tumačio upravo tim najvećim znamenom nade i spasenja. Ljudi su se po njemu uhvatili »na prvu« udicu, a on je bacio zapravo svoj uobičajeni parangal (okomito!) u dubinu, u metafiziku, u ponor najdubljih ljudskih pitanja u kojem je prva udica zapravo bila najdublja i najbliže dnu, koja je hvatala sjenovite kosture riba velikih očiju u bezdanima filipinske brazde i gdje ljudska misao, kao niti neka podmornica, još nije dospjela.

Pa da! Plakat inače nije tu da »iz prve« pokaže što želi reći On — posebice uz prometnice i uz auto-ceste — podmnijeva i vafaelsknu Atensku školu i Disputu kao i ljude žedne dubine koji će u njegovom podnožju organizirati »okrugle stolove« i raspre o svim njegovim značenjima i slojevima. Disputa se, dakako, uvijek može nastaviti pod katedralnim svodom pod kojim se svaka prilika pretvara u neku obrazovnu emisiju ili emisiju za početnike. Doista, plakat nije tu da načini jasnu poruku nego da preko mesarsko kobasičarskoga zanata promozga o najdubljim tajnama svijeta.

Ah — da! Tu, u Hrvatskoj živi Dinosaurus zvan Provokacija. Ta ovdašnja neman vani je postala fosil i još se samo u ponekoj zabiti i kulturnoj i civilizacijskoj pustopljini može naći. I premda je u sređenim zemljama provokacija već poodavno uključena u zajedničko iskustvo (i to je najgore što joj se moglo zgoditi), tamo je provokator danas smiješan i zastario čovjek vrijedan sažaljenja. U Hrvatskoj, još puca od zdravlja i prosvjetiteljskoga žara. Provocirati? Koga? S čime? U zemlji u kojoj političke mažoretkinje zaboravljaju obećanja i žrtve i u kojoj zločini i mutni poslovi sudski zastarijevaju i gdje je sve na svojem pogrešnome mjestu, nema se niti što niti koga provocirati. Ovdje samo stanuje bezobraznost i bezobzirnost.

Siromaštvo je boja — rekao je jednom Kosta Angeli Radovani.

Prva je udica doista bila zadnja. Pala je na dno tj. u kaljužu.