Plodovi gnjeva

Ratovi zvijezda, Epizoda II: Klonovi napadaju (Star Wars, Episode II: Attack of the Clones)

Izašavši iz kina nakon pretposljednje premijere Ratova zvijezda u svom životu, bio sam gnjevan. Ne zato što ovaj film, peti snimljeni, a drugi u narativnom slijedu sage, nije na mene ostavio jednak dojam kao Imperij uzvraća udarac (drugi snimljeni, a peti u narativnom slijedu) — tad sam imao samo jedanaest godina i bio daleko receptivniji za posve taktilan doživljaj filma, pa ne mogu očekivati da će mi taj dojam ikad više biti ponovljen. Ledeni planet Hoth i čarobni oblačni Bespin imaju u Klonovima koji napadaju (zašto, o zašto hrvatski distributer nije ostao pri razumnom prijevodu Napad klonova?) posve sumjerljive ekvivalente u tmurnom, kišnom, oceanom prekrivenom planetu Kamino i narančastocrvenim gotičkim katedralama prijetećeg Geonosisa, pa pretpostavljam da nekom današnjem jedanaestogodišnjaku novi Ratovi zvijezda mogu biti jednako čarobni. I narativno i vizualno, Klonovi razlažu čitavu frekvenciju svjetlosnog spektra.

Partitura

Kako Yoda kaže, strah vodi gnjevu, a gnjev vodi patnji: Anakinov gnjev u Klonovima posijat će sjeme propasti čitave Galaktičke Republike. Pa zašto sam onda bio gnjevan? Zbog glazbe, jer me strahovito zasmetalo što je u čitavoj završnoj sekvenci na Geonosisu upotrijebljena partitura Fantomske prijetnje ili čak ranijih filmova. Skladateljski rad Johna Williamsa u ovoj sagi smatram ukupnim vrhuncem opernog pisanja za film kakvo je Erich Wolfgang Korngold započeo prije šest desetljeća, kao i Williamsovim životnim djelom. Bez obzira na preinake koje je partitura Fantomske prijetnje prije tri godine doživjela, bila je riječ o vrhunskom prinosu glazbenom naslijeđu sage. Da budem jasan: većina novog materijala sa soundtracka jest u filmu i zvuči sjajno. Across the Stars, nova ljubavna tema Anakina i Amidale, karika je koja je dosad nedostajala kako bi svemirska opera doista bila punokrvna, glazbeni prikaz motiva Lancelota i Guinevere u ovoj mitologiji. Williams provodi vagnerijansku uporabu lajtmotiva vještije i dosljednije od ijednog živućeg filmskog skladatelja, što je najvidljivije kad već pri površnoj raščlambi ljubavne teme uvidimo kako se ona sastoji od istih intervala kao i tema Lukea Skywalkera, sina Anakina i Amidale.

Diktatura

Svojedobno sam u »Ljetopisu« objavio velik tekst uoči premijere Fantomske prijetnje, gdje sam iznio niz ozbiljnih kulturoloških smjernica za tumačenje Lucasova serijala, spominjući Campbella, Junga, antropološki strukturalizam i osebujne načine transponiranja historijskog naslijeđa u posve fiktivno okružje. Ratovi zvijezda od sama su početka mišljeni kao epski forum u kojem će kroz prizmu klasičnih mitskih obrazaca biti pripovijedane nama relevantne teme, ustvrdio sam tada. Ako su se izvorne tri epizode bavile borbom za oslobođenje od tiranije, pružajući jednostavan vrijednosni reper koji se zakomplicirao tek odnosom Lukea i Vadera, već je Prijetnja pričom o invaziji tehnološke sile Trgovačke Federacije na miroljubivu, estetsku kulturu Nabooa postavila složeniji odnos dramskih snaga: kako bi oslobodila svoj planet, tadašnja kraljica Amidala nehotice je dovela zakulisnog pokretača invazije na čelno mjesto Galaktičke Republike. Taj motiv izrabljivanja dobrih namjera u Klonovima dolazi do puna izražaja — a pijuni u igri kancelara Palpatinea ovog su puta upravo oni koji bi Galaktičku Republiku trebali od njega štititi.

Ako je Amidala u Prijetnji sličila dalaj-lami ili Haileu Selassiju koji bezuspješno pred svjetskim vijećima traže pravdu, vitezovi jedii u Klonovima podsjećaju na svaki onaj moralni autoritet koji je nesvjesno pridonio uspostavi diktature. Historijske su paralele mnogostruke, od starog Rima, preko odnosa Vatikana prema fašizmu, sve do svijeta nakon 11. rujna: Lucas je od Tolkiena posudio ono bitno, primjenljivost svojih priča. Možda će se brojne rasprave u ovom najnovijem filmu, posvećene odnosu demokracije i diktature, odnosno preporučljivosti vjerovanja političarima, fanovima učiniti nepotrebnim otezanjem prije spektakularne akcije, a intelektualcima banaliziranjem problematike. Zapravo, imajući u vidu iracionalan gnjev koji većina američkih kritičara gaji prema Lucasu — mahom zbog populističkog i staromodnog stila pripovijedanja, te marketinških napora kojima zadržava status najvećeg nezavisnog filmaša u Americi — nisam siguran hoće li itko od intelektualaca uopće uočiti tu dimenziju filma.

Konjektura

Lucas je pogodio pravu mjeru, prelomivši takvu problematiku kroz same likove. Anakin Skywalker, ključni lik sage, u ovoj je epizodi mladić svjestan činjenice da je vrlo vjerojatno najveći Jedi svih vremena, te — slično liku Jen u Tigru i zmaju — zamjera autoritetima svog reda što ga, kako mu se čini, sputavaju. Zabranjuju mu zbližavanje s političarima, kako s Palpatineom, koji mu laska, tako i s Amidalom, u koju je od djetinjstva zaljubljen, te mu ne dopuštaju da otkrije što se zbilo s majkom koju je ostavio kao dječak. Jedi se ne smije vezati; upravo će Anakinova želja da se veže za one koje voli biti ključan uzrok njegova pada, ovdje tek natuknuta. Dirljivo je gledati kako se taj dvadesetogodišnji djevac nastoji nositi s nemuštim iskazivanjem ljubavi i bremenom koje mu ona donosi: Hayden Christensen pokazao se dobrodošlom prinovom u sagi, dok su Ewan McGregor i Natalie Portman razigrali svoje likove predstavljene u Prijetnji. Psihologija se u ova dva filma pokazuje dosljednom i mišljenom na duge staze, tako da ne mogu ne vrtjeti glavom pri čitanju brojnih plitkih sarkazama na račun njihove usporedivosti sa sintetično kreiranim likovima. Ponavlja se priča prema kojoj način stvaranja filma nekima biva važniji od filma sama.

Uglavnom, Palpatine će istim manevrom, atentatom na Amidalu, vezati Anakina uza se i nagnati Republiku da se okoristi vojskom klonova koju joj je priredio. Njegov novi učenik, grof Dooku, pokazat će se pritom kao vrhunski galaktički spletkar, daleko opasniji od tek fizički prijetećega Dartha Maula. Sve to omogućava ovom nastavku Lucasove sage da prvi put najvećim dijelom trajanja funkcionira bez pravih negativaca: junaci filma obavit će sav njihov posao svojevoljno. Između svih dostignuća Klonova — estetskih, tehnoloških, financijskih — taj mi se čini kvalitativno najvažnijim. Tako da mogu mirne savjesti prijeći preko glazbenih problema i pojedinih traljavih scenarističkih rješenja (poglavito sekvence na planetu Tatooine): Klonovi napadaju u stanju je, pri uzastopnu gledanju, rastvoriti svoje vrline i ogrezlom kritičaru i entuzijastičnom pokloniku u meni. Zapravo, kad bolje razmislim, čini mi se da mi je Kamino u trideset prvoj drag koliko i Bespin u jedanaestoj godini života.

Vladimir C. Sever