Otvorenost spram inovacija

Otvorenost spram inovacija

Tako je tankoćutni autor još jedanput potvrdio da za umjetnika nema velikih i malih preokupacija. Uz svoju plastiku, naime, pokazanu na ovoj retrospektivi, Bahorić je radio i spomeničku skulpturu monumentalnih dimenzija, a i sitni nakit autorskoga obilježja. Objema nogama u svom vremenu, s osjetom za novo i suvremeno, Bahorić je sačuvao svoje starinsko poštovanje materijala, dobra zanata i marljive obrade

Među brojnim retrospektivama u posljednje vrijeme, koje rekapituliraju stvaranje starije umjetničke generacije, u Gliptoteci HAZU prikazano je i kiparsko djelo Belizara Bahorića (1920, Sušačka Draga kraj Rijeke), autora čije je ime uključeno u duboke mijene kiparskoga medija druge polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj — ne samo kao sljedbenika prevratničkih događanja, nego i kao sudionika sa zamjetnim autorskim prilogom. Za Bahorića se može reći da je samozatajna osoba, nenametljiva, bez pretenzija na ulogu vođe ili čelnika inovativnih pokreta, koji su se u umjetničkoj sferi zbivali početkom pedesetih godina. No, to je i autor s iznimnim osjećajem za bmlo vremena, za novum i nužnost promjene. Bahorić se, naime, ne zadovoljava postojećim, nego stalno traži i traga, što se jasno razaznaje iz pojedinih dionica njegova opusa koje razrađuju različite plastičke probleme. Sve ga to svrstava među autore koji su problematizirali hrvatsko kiparstvo druge polovice 20. stoljeća.

Pripadajući generaciji koja je iznijela Drugi svjetski rat na svojim plećima, Bahorić će traumatska ratna iskustva (na strani partizana), a prije toga i logoraška (bio je zatočen u koncentracijske logore u Liguriji, Cairu, Montenotteu, a potom i u njemačkom Matthausenu), kao i mnogi njegovi kolege iz iste generacije, uključiti u svoj umjetnički izričaj. Moglo bi se reći da su logor i rat obilježili njegovo kiparstvo u prvih desetak godina i, kako to naglašava Boris Toman, autor izložbe i teksta u katalogu, to je kiparstvo tada bilo zaokupljeno »više problemima sadržaja negoli čistom formom, dakle, pitanjima koja zadiru više u oblast etike nego estetike«.

Držeći se kronologije, Toman nam najprije predočuje Bahorićevu dramatičnu i ekspresivnu skulpturu obilježenu Matthausenom: izduženi likovi Giacometijeva predznaka korespondiraju s vizijama hodajućih kostura na smrt izgladnjelih logoraša. Na te se kipove nadovezuje ciklus Jama (na stihove Ivana Gorana Kovačića), koja sadržajem korespondira s Bahorićevim doživljajima, i nema dvojbe da je autobiografski čimbenik utjecao na izbor poeme.

Razaranje forme, korozija materije

Zanimljivo je, međutim, do kakve preobrazbe dolazi u kiparskim oblicima: oni gotovo u potpunosti gube antropomorfni izgled, u njihovoj izduženosti tek poneki figurativni detalj podsjeća na njihovo porijeklo. Korozija tijela u potpunosti je dočarana korozijom materijala. Tako će se, nakon prvih spomenutih oblika u ciklusima, pojaviti Razderane forme u kojima i sam njihov naziv sugerira o čemu je riječ: kiparska materija kao da se raspada, osobito je na površini razorena, volumeni su bezoblični, ističu se šupljine, izboji, nestao je trag figuracije. Evocirajući razaranje i propadanje, logor i rat, autor svoju skulpturu ne želi pretvoriti u ilustraciju doživljenih strahota i trenutnih pamćenja, nego uobličava sam pojam stradanja. Njegovi nefigurativni oblici puni aluzija idu ukorak sa sličnim težnjama drugih autora — suvremenika. Rad na toj skulpturi za autora ima katarzično, štoviše iscjeliteljsko značenje. Uobličena je bol put prema njezinu zaboravu!

U sljedećem koraku, u ciklusima Raspad kristala i Nika, autor napušta razderane forme. Nadvladao je hirovito širenje materije te je, očigledno, ušao u razdoblje smišljena i organizirana izričaja. Naime, Nike i Ikari, u istoimenim ciklusima, građeni su od odvaljenih komada, složenih u znakovite kompozicijske sustave.

Pošto je stvorio i neka druga djela slične strukture, Bahorić ulazi u novu kiparsku pustolovinu s perforiranim skulpturama. Naime, u četvorokutne oblike od metala, lima, bronce, aluminija, čak i kamena, autor prorezuje usjekline, rupe, kroz koje teče zrak, zapravo prostor koji obavija kip. Suprotnosti, kako naziva te probijene forme, uvode u Bahorićevu skulpturu tzv. negativnu formu, negativni volumen, kojim ne samo što proširuje kiparev vokabular, nego se u potpunosti osamostaljuje kiparsko djelo, kao neovisni organizam, kao svijet za sebe.

Pronađena punoća kruga...

Nakon tih iskustava Bahorić je pozornost usmjerio na krug, kao osnovu mnogim svojim djelima. Okrugli diskovi, često konkavne povijenosti, dvostruki su reljefi u bronci. Oni su i polje inventivne igre u kojoj se uglačana brončana osnova izmjenjuje s hrapavom nepoliranom dionicom ili s grupiranim geometriziranim fragmentima. Neke će kružnice autor probiti, neke će okrnjiti, neke će uočljivo rasjeći... U nizu varijanata s kružnom osnovom Bahorić će ostvariti dojmljive estetske rezultate, a djela će imenovati Prodor kroz vrijeme, Napuklo vrijeme, Rascjep u vremenu... Kako će krug dugo zaokupljati autorovu maštu, a mijenjat će se samo načini interpretacije na osnovi kruga, gledateljstvo će napokon shvatiti da taj izbor nije slučajan: Vanda Ekl, autorica Bahorovićeve monografije iz 1987, zaključit će da je krug »izraz autorove potrebe za koncentracijom, likovnom meditacijom, za odvagnutim, smirenim komplementarizmom oblika i prostora...«

Brojni kipovi nastali nakon toga naglašavaju Bahorićevu nesmanjenu otvorenost prema kiparskom mediju i trajno zanimanje za kiparsku materiju. I sada, na njegovoj retrospektivi u Gliptoteci, impresioniraju kipići nastali u najnovije vrijeme, komponirani od nađenih i već oblikovanih dijelova, duhoviti plastički sklopovi, nešto poput igračaka za odrasle. Naime, Bahorićeva otprije poznata sklonost da od nađenih i odbačenih predmeta (objets trouves) komponira kipove duhovitih implikacija, u tim je kipićima ponovo izražena.

Tako je tankoćutni autor još jedanput potvrdio da za umjetnika nema velikih i malih preokupacija. Uz svoju plastiku, naime, pokazanu na ovoj retrospektivi, Bahorić je radio i spomeničku skulpturu monumentalnih dimenzija, a i sitni nakit autorskoga obilježja. Objema nogama u svom vremenu, s osjetom za novo i suvremeno, Bahorić je sačuvao svoje starinsko poštovanje materijala, dobra zanata i marljive obrade. Tomu je podučavao i svoje učenike u Školi primijenjene umjetnosti, u kojoj je bio dugodišnji profesor kiparstva, a potom i ravnatelj. Stoga su uloga i značenje samozatajnoga Bahorića znatno veći nego što se u prvi mah čini.

Elena Cvetkova