Osvajanje staža

Osvajanje staža

XXIX. Dani hvarskoga kazališta, Hvar, 8-11. svibnja 2002.

Pozornica hvarskoga kazališta opet se je otvorila i napunila: dvadeset i deveti puta primila je sudionike simpozija posvećenoga njezinu imenu. Hrvatski književni povjesničari i teatrolozi svjedočili su u tri hvarska svibanjska dana o književnosti i kazalištu u dvadesetim godinama prošloga stoljeća, o tematskom bloku koji je ispod svoga akademski prohladnoga, općenitoga i sinkronijski čvrsto usidrenoga naziva skrio zanimljiva i poticajna pitanja koja su u svojim referatima pokušali definirati ovogodišnji hvarski gosti iz Osijeka, Zadra, Dubrovnika i Zagreba.

Simpozij na Hvaru obilježen je značenjem i važnošću s kojima se nitko u hrvatskoj znanstvenoistraživačko-simpozijskoj praksi ne može uspoređivati: obilježen je vlastitom tradicijom. Činjenica da nešto postoji toliko godina koliko postoji — do godine bit će eto trideset leta — i da istodobno uspijeva na svjetlo dana, u uredno tiskanim zborničkim svescima (samo da su još imenska kazala i sažeci na stranom jeziku), donijeti vlastite rezultate bez kojih da se teško može zamisliti povijest hrvatskoga kazališta i dramske književnosti, a sekundarno i književnosti uopće, dovoljno govori sama za sebe. Naime, upravo toliko koliko je dostatno da se kaže kako na Danima hvarskoga kazališta ništa ne treba mijenjati. Osjeća to i generacija mlađih hrvatskih povjesničara književnosti koja u svojevrsnoj i mirnoj tranziciji polako počinje svoj zamjetljiviji hvarski stanarski staž. Osjetilo se to dakako i ove godine, uz dužno poštovanje iskusnijim kolegama u struci, od kojih bi pojedini, baš zbog istog tog iskustva, ipak trebali znati da konvencionalnih petnaest minuta izlaganja vlastite teme znači upravo petnaest minuta, a ne duplo od toga (čitaj: beskonačno mnogo), i da to smeta i znade biti dosadno i najupornijim slušateljima, ma koliko da je izlagač genijalan (!?). Tradiciju nisu omeli niti uporni, naporni i bezobrazni celularni uređaji koji sintetički zvone i drče, pište i šušte... a komotni vlasnici se niti ne usude pomisliti da ih isključe ili stave na mute. Bez brige, bili ste registrirani, naši pogledi su vam valjda sve rekli.

Tri dana, tri niza

Dakle, tradicija. Prvi dan skupa teme opće, kulturološke, sintezne (svakako Zoran Kravar o »znacima vremena« u rečenim godinama, standardno sustavan) ili u krugu velikoga književnog imena (mini-tema Krleža u ne odveć novim vizurama: Pavao Pavličić, Branka Brlenić-Vujić, Velimir Visković, Ljiljana Ina Gjurgjan, Branko Hećimović, odnosno o Ljubomiru Marakoviću kao kazališnom kritičaru Darko Gašparović), a nekako su apartni ostali pokušaji istraživalačkoga (egzaltirani Nedjeljko Fabrio o Marinettiju na Rijeci ili detektivski Branimir Donat o još jednom »nepoznatom nekom«). Drugi dan tradicionalno teatrološke teme: Vojnović (deskriptivni Miljenko Foretić o prvom uprizorenju Vojnovićeva Prologa), Jurić Zagorka (analitički smirena Dunja Fališevac o slici XVIII. stoljeća u Republikancima), Kosor (valjda dovoljno jasno — barem su svi bili zadovoljni, jer nije prelazilo tih petnaest minuta — Ivica Matičević o biblijskom intertekstu Pomirenja), Muradbegović (Sibila Petlevski o Bijesnom psetu u popriličnom smisaonom hardveru), Begović (ironični i spretni Anatolij Kudrjavcev o usporedbi Amerikanske jahte i Pustolova), pa Antonija Bogner-Šaban pozitivistički i iscrpno o splitskom kazališnom društvu i Cvijeta Pavlović vrlo uredno, možda i previše uredno o Bijednoj Mari koju je dramatizirao Niko Bartulović. Favorit dana bio je Nikola Batušić s uzornom povijesnom i teatrološkom analizom komedije u pol čina Stvaranje nove drame Slavka Batušića. Treći dan, po tradiciji — razno. I odmah da budem jasan: najsuvislijim i analitički najdorađenijim učinila su mi se izlaganja Slavena Jurića o tipologiji pjesničkih glasova u lirici A. B. Šimića (to je ipak nešto novo!) i Milovana Tatarina o Mandaljeni pobjednici Velimira Deželića Starijeg. Jest da mu djelo ne vrijedi ništa, ali i to je trebalo pokazati. Neki su mislili da će u vrlo »ozbiljnom« referatu Helene Sablić-Tomić o Šimićevu dnevniku i pismima biti kojekakvih pikanterija, pa su se prevarili, dok je poslovična opuštenost Gorana Rema bila nekako preopuštena: u prikazu odnosa moderne i pjesama u prozi Ivana Kozarca manjka mi malo više reda, ne znam. Iako je tema dobro odabrana. Helena Peričić govorila je, neka je odmah iz naslova jasno, »o jednom pionirskom komparatističkom i interdisciplinarnom prilogu našoj književnoj kritici«, dok je Stanislav Marijanović prosudio prosudbe Dragutina Prohaske i drami i kazalištu. O onima koji su u programskoj knjižici bili najavljeni a nisu mogli doći — nećemo.

Izvrsni i dragi Hvarani

Tradicija su i predstave u slavnom hvarskom kazalištu, ove godine dvije umjesto dosadašnjih triju. Dok je Benetovićeva Komedija od Raskota u prezentaciji kolektiva Hvarskoga pučkog kazališta pokazala i zavodljivost (glumačkih pojedinaca, napose Milana Lakoša) i određenu manjkavost (redateljsku), dotle je izvedba druge predstave Stori letrat Lucije Rudan-Perinić, u izvedbi istoga kolektiva i u režiji Marina Carića, istinski oduševila. Jednostavno i dojmljivo, sjajno redateljski osmišljeno, zasigurno jedna od najboljih predstava Hvarskoga pučkoga kazališta uopće.

O kulinarskom pak umijeću hvarskih glumaca nekom drugom prilikom, zahtijeva to zaseban tekst, jer njihova ljubaznost i trud da se svaki sudionik osjeća kao doma nisu nikako opisivi u dva ili tri retka novinskoga, napose ovakvoga impresionističkoga prikaza.

Tek dovoljno je reći: iduće godine u mjesecu svibnju na redu su trideseti Dani hvarskoga kazališta. Dobro se zna što to znači: za hrvatsku književnost i kulturu, za sudionike simpozija, za Hvarane, za same organizatore kojima stvarno nije lako s novčanim stavkama. Radujmo se tradiciji koja to iskreno zaslužuje i pomozimo joj da se nastavi!

Ivica Matičević