Mandleki i frajlice

Mandleki i frajlice

Švertasekova je paleta zagastita, u bojama zemlje, tek s mjestimično plavo-zelenim akcentima ili u kontrastima bijele i crne. Ne koketira s vodećim trendovima i fura svoj film. Povremeno se vraća negdašnjim motivima i radi ono što ga veseli. I tu savršeno funkcionira

Svaka je retrospektiva sjetan pogled unatrag, povratak ishodištu i suočenje s prolaznošću. To je prilika da preispitamo prošlost, obogaćeni zrelošću i iskustvom. Jesmo li mogli bolje, drugačije? Retrospektiva je poput listanja albuma s već požutjelim fotografijama, trenutak prisjećanja na lica zagubljena u vremenu, davno odbolovane ljubavi, događaje sedimentirane negdje na periferiji mozga.

Izložba osamdesetogodišnjeg slikara, grafičara, keramičara i likovnog pedagoga Ivana Švertaseka u Salonu Izidor Kršnjavi događa se u sto dvadesetoj godini postojanja Škole za primijenjenu umjetnost i dizajna (u čijem sastavu Salon već desetljećima djeluje). Povratak je to u mladenački kreativno ozračje, gdje je prije pedeset godina započela ta priča.

Rođeni Slavonac iz Đ urđenovca i nesuđeni agronom (ljubav prema prirodi i brižna roditeljska uvjeravanja o sigurnoj budućnosti nisu bili dovoljno jaki argumenti) godine 1946. završava studij slikarstva na zagrebačkoj Akademiji i specijalku kod prof. Ljube Babića. Nekoliko godina djeluje kao scenograf i kostimograf u Kazalištu lutaka, a 1951. postaje profesor crtanja na Školi primijenjene umjetnosti, gdje će ostati sve do umirovljenja 1985.

Moć i ljepota keramike

U drugoj nastavnoj godini dolazi na keramički odjel. Novi likovni medij sve ga više zaokuplja, usavršava se i istražuje. ali se nikada neće odreći slikarstva. U svom životopisu bilježi: »Našao sam se u okružju odličnih majstora i umjetnika, Blanke Dužanec, Stelle Skopal i drugih, pa sam ubrzo savladao keramiku u kojoj sam našao mogućnost izražavanja i bojom i formom.«

U početku Švertasek glinenu ploču ili tanjur rabi isključivo kao plohu za oslikavanje. Temperu smjenjuju angobe. Crtež je jednostavan, u granicama figurativnosti. Potkraj šezdesetih oslikane ploče prerastaju u reljefe, a zatim spojeni tanjuri s dodanim postoljem oblikuju Monstrance ukrašene jednostavnim crtežom koji naglašava kružni splošteni oblik liturgijske posude.

Ciklus Stanara obuhvaća reljefne keramičke ploče s plitko urezanim četvrtastim i polukružnim prozorima u kojima su natiskana okrugla, nasmiješena lica na izduljenim stožastim tijelima. Ti ponosni vlasnici malih stanova koji nas gledaju velikim bademastim očima blaga su i duhovita osuda skučenih prostora u kojima živimo.

Mandleki — idealni suveniri?

Usavršivši tehniku lončarskog kola, sredinom sedamdesetih, Švertasek oblikuje svoje Mandleke, male oble figurice obojene toplim zemljanim bojama. Valjkasta, zvonolika torza s okruglim glavama nalikuju drvenim tokarenim igračkama koje smo nekoć (dok je još bilo tokara) nalazili na sajmovima i proštenjima. Naglašena okrugla forma ponavlja se u oblikovanju očiju i usta, brkova i ušiju s visećim šarenim naušnicama. Ptičica na glavi i ramenu, kokotiček na šeširu ili ordenje na kaputu lucidni su poetski detalji koji korespondiraju s nekim drugim vremenima. Osebujnost tih jednostavnih, toplih figurica bila bi idealna osnova za izradu suvenira kojima Hrvatska oskudijeva.

Reljefne pločice s likom Don Quijotea nisu posveta slavnome Vitezu tužnoga lika, nego sjećanje na dječačka maštanja i ljubav prema konjima. Frajlice, Primavere i Infantkinje nadahnute su zagrebačkim ozračjem, Botticellijem i Velasquezom.

Istražujući i usavršavajući keramičku tehnologiju, potkraj osamdesetih Švertasek ovladava japanskom raku-tehnikom. Izrađuje monokromne Bukete manjih i većih dimenzija, mrtve prirode u reljefu i keramoskulpturi (Moj Morandi). Pojedine forme svodi na duhovitu dosjetku (Kipuća kava, Riba otok) i sve se više okreće volumenu.

Iako sklon figuraciji, ne odolijeva redukciji oblika, koja vrhunac doseže potkraj osamdesetih u Molitvama. To su konkretizirani, materijalizirani elipsoidni prostori koje stvaraju dlanovi sklopljeni u molitvi. Istodobno oblikuje Stabla svedena na dvije jednostavne forme. Na četvrtasto deblo zaobljenih bridova nasađena je obla pločasta krošnja, ponekad s urezanim linijama — granama i okruglim plodovima.

Švertasekova je paleta zagastita, u bojama zemlje, tek s mjestimično plavo-zelenim akcentima ili u kontrastima bijele i crne. Ne koketira s vodećim trendovima i fura svoj film. Povremeno se vraća negdašnjim motivima i radi ono što ga veseli. I tu savršeno funkcionira.

Pored dvadesetak samostalnih izložbi Švertasek je sudjelovao na oko 150 skupnih u zemlji i inozemstvu. Bio je član grupe Mart (od 1957) i jedan od osnivača Kolonije umjetničke keramike Hinko Juhn u Našicama (1978). Bio je član mnogobrojnih žirija, autor postava izložbi te dugogodišnji suradnik-ilustrator Školske knjige. Dobitnik je niza nagrada, diploma i plaketa, a 1998. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Još radi. Povremeno prošeta do svog atelijera u Voćarskoj i poigra se glinom. Imponira visinom i podužom sijedom kosom. Profesor zauvijek ostaje profesor. Osamdesete su godine kada se svode računi, živi polako, a mudro šuti. Poželimo mu zdravlje i mirnu starost.

Gordana Skoko