Malo, ali kvalitetno

Malo, ali kvalitetno

Postavljena Bajadera potvrdila je spremnost, brojnost i sposobnost zagrebačkog ansambla

U subotu, 18. svibnja 2002, svečanom izvedbom Bajadere proslavila je Almira Osmanović 25. obljetnicu umjetničkog djelovanja. Nakon lijepe i emotivno dodatno nabijene predstave desio se trenutak koji se rijetko doživljava i teško zaboravlja. Pokloni su tekli prema klasičnom protokolu, nedvojbena zvijezda večeri, baletna diva Irena Pasarić ponovno je potresla publiku čudesnom igrom ruku. A onda se, nakon malo dulje pauze ispunjene iščekujućim pljeskom podigao zastor. Ispred Gundulićeva sna, među buketima cvijeća stajala je sama Almira. U ime njezina kazališta čestitao joj je kolega i novi ravnatelj baleta Dinko Bogdanić, kojemu je ona poželjela sreću i uspjeh, a dizanjem slavne slike kazališnog sna slavljenica se našla ponovno među članovima svojeg baleta...

Eto, može se i tako, cvijećem i svečano, zaokružiti ne samo dvadeset i pet godina plesanja na dragoj joj sceni, nego i nakon osam godina ravnanja sa smiješkom predati funkcija!?

Brojnost i sposobnost

Počela sam s proslavom jer mi se čini znakovitom i ne nevažnom u ovom kratkom osvrtu na Almirinih osam godina. Postavljena Bajadera potvrdila je spremnost, brojnost i sposobnost zagrebačkog ansambla. U tom smislu treba spomenuti da je prije nekoliko godina u kazalištu (ponovno) pokrenut muški baletni studio — kao dio dugoročnog plana obnavljanja i popunjavanja baleta domaćim snagama. U nedostatku novca i materijalnih uvjeta mnogi dobri plesači otišli su na Zapad — na bolje plaćena mjesta. Ali svi su istaknuli da se ovdje dobro osjećaju i vole vratiti. Vjerujem da je dobra atmosfera u dvorani zadržala još mnoge koji su možda pomišljali na odlazak. A to je zasluga ravnateljice baleta. Almira nije, preuzimanjem vodeće pozicije, odustala od svakodnevnog plesačkog rituala zajedničkog znojenja, kao ni od svojih uloga, i rada na predstavama. Nije izbjegla ni zajedničko krvarenje kad je od svih mogućih mjesta granata našla baš — neprijateljsku — baletnu dvoranu. Uostalom, smatram velikom vrlinom, da se s pozicijom moći nije nikada zaletjela u sebi neprimjerenu rolu.

Repertoar i stvaranje repertoara nije apstraktno... to su ljudi, prostor, vrijeme i novac, lijepo je objasnio Milko Šparemblek, u vrijeme kada se kao v. d. ravnatelja baleta ponadao bitnim pomacima u politici Ministarstva kulture. Almira Osmanović preuzela je vodstvo 1994. godine, i uprkos najavama, planovima, željama i kompromisima ni jedne sezone nije uspjela ostvariti više od dvije premijere. (Sada se priča o mogućih šest!?) Je li to pitanje ljudi, prostora, vremena ili novca? Ili svega pomalo — više. Opetovano je, bez konkretnih pomaka, pokretana rasprava oko vremena i prostora; staro, nikad riješeno pitanje kolizije tri ansambla na jednoj pozornici. O novcu da i ne govorimo.

Drugi veliki problem koji Almira nije uspjela riješiti i koji ostaje na duši novom ravnatelju jest uspostavljanje dobro promišljenih, planskih i kvalitetnih odnosa s ostalim nacionalnim baletima. Kontinuirana suradnja uspostavljena je jedino s pulskim ljetnim Histria festivalom.

Klasično i moderno

Što se tiče repertoara, Almira je, i sama vrlo otvorena novim plesnim izrazima, nastojala kombinirati klasični i moderni repertoar. Nedvojbeno tradicionalna publika HNK više voli špice i labudove, no uz obvezne Labuđe jezero, Ščelkunčika, Coppéliu ili Don Quijotea bilo je i vrlo sretnih modernih praizvedbi poput Favierova Ne hodi po travi... padaju anđeli, ili velikoga Šparemblekova Johannes Faust Passiona.

Nezaobilazna novost njezina razdoblja pokretanje je koreografskih radionica u kojima su se mladi plesači baletnog ansambla mogli okušati kao autori. Šteta što ni taj projekt nije održavan u kontinuitetu, pa se predstavilo i više ili manje potvrdilo svega nekoliko mladih koreografa. Osnivanje i nedavna premijera Koreografskog ateljea pokazali su opravdanost i nužnost i takva ulaganja.

I kad se sve skupa zbroji i oduzme, da je u posljednjih 25 godina Almira odradila zapravo njih 33(!), jako mi je drago da je to (uvijek njezino matično) Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu onako sjajno i dolično obilježilo!

Maja Đurinović