Majendah, špriherica i norijada

Stampedo (prečesto) pijanih i drogiranih maturanata, zvan norijada (njem. Narr = luđak, luda, budala, u kajkavskom noriti ili noreti = ludovati), pokazuje sve prije nego sliku zrelosti. Ali permisivne mamice i ponosni tatice te »huncutarije« još i opravdavaju — »nek’ se deca vesele«. Nemam ništa protiv da ta njihova »deca« naprave od njih salatu (ulje i ocat na glavu) na tepihu vlastita dnevnog boravka. Za svoju radost i veselje

I ovaj svibanj projurit će a da neću otići običnim, radnim danom na večernju misu, majendah. Misa kao misa, no taj iskrivljeni majendah sjeća me na moju bračku baku, za divno čudo ni nonu ni babu nego omamu. Laštila bi visoke crne cipele na žniranje i odlazila u Svetu Mariju na Dolcu. Možda je franjevačka na Kaptolu bila bliža, ali nije bila »naša«. Za stanovnike Tkalčićeve ulice župna je crkva bila Sv. Marija. Omamu, premda Dalmatinku, skladno klapsko pjevanje nije našlo. Uopće nije imala sluha. Ali je voljela pjevati kao da ga ima u izobilju. Pjevala je glasno (mogu li Dalmatinci išta tiho?) pa ja i danas kada čujem »Marijo, svibnja kraljice«, ne čujem nikakav crkveni zbor nego jednu falš solisticu, omamu. Naravno, i sama svibanjska pobožnost, njem. Maiandacht (Mai = svibanj; Andacht = pobožnost), postala je u moje omame, udaljene od njemačkoga koliko i od točne intonacije, majendah.

Glavna fora

Majska sjećanja jednoga su jutra grubo prekinula dva novinska članka. Naoko nepovezana. Jedan je osvanuo u gradskoj rubričici Večernjeg lista (9. 5. 2002) moj Zagreb (zašto moj malim slovom znaju valjda samo ljudi zaduženi za umjetnički dojam). Urednik na HTV-u Bruno Kovačević (što da ga policijski potpisujem inicijalima kad mu je u novinama puno ime i prezime, čak slika!?) sjeća se najljepših dana svoga djetinjstva, koje je, po vlastitim riječima, proveo oko Dinamova stadiona. Maksimirska šuma bila je poligon njih, »klinaca iz kvarta«, koji su po cijele dane krstarili ondje na biciklima. Sve bi bilo dobro da nije uslijedila »glavna fora«. Bile su to »špriherice od žice, kojima smo šetače i prolaznike gađali po nogama kako se ne bi vukli nego požurili proći kroz naš teritorij.« Bakinske razdraganosti u hipu je nestalo. Špriherica, ta praćka ručne i kućne proizvodnje, podsjetila me na dane razredne strepnje za našega suučenika, prema kojemu je također netko »iz fore«, zabave i obijesti odapeo komadić svinute žice. U zblenuti pučkoškolski razred vratio se dečkić bez oka. Špriherica dolazi od njem. sprühen (vrcati, sijevati, sipiti), a znači i sačmu (tur. ono što se rasipa), olovne kuglice (kao naboj za pušku, osobito lovačku).

Potaknuta člankom, zamišljam i svoga didu, šetača s bambusovim štapom, kako ga neki obijesni balavci gađaju iz špriherice da se ne vuče po »njihovu« teritoriju. Kojem to? Po pješačkim stazama? Zar nisu namijenjene šetačima? Zar roditelji tu djecu nisu naučili obazrivosti, poštivanju starijih? Kakav je to mentalni sklop koji se svojim bezobzirnim, pa i opasnim, ponašanjem još i hvali? Mogu zamisliti i gospođe u šetnji (hodaju disciplinirano po mjestima predviđenima za šetnju) kako im se u trombozne vadle usijecaju špriheri, trgajući i svilene čarape i meso. Zagrebački fakini, eto, sebi za zabavu gađaju šetače i prolaznike po nogama. Jer im smetaju. Ne maknu li se, mogu na njih nasrnuti i biciklima. Noge su im već tako i tako načete. Lako će pasti. Evo nove zabave! A možda koji špriher promaši starce pa pogodi koje dijete? Pa što? Biciklističko krdo »iz kvarta«, mlada škvadra, ruši sve pred sobom na »svom« poligonu zvanom park Maksimir — opće dobro koje je zagrebački nadbiskup Juraj Haulik (1788-1869) darovao Zagrepčanima da tu nađu mir i spokoj! Plemenitih namjera i djela naših starih zaista nismo vrijedni.

Bučno i bezobzirno

A onda su se mali nestrpljivi biciklisti opernatili, dogurali do završnog razreda srednje škole i preko noći (opet negdje sredinom jednoga svibnja) postali zreli. To, naravno, treba proslaviti. Bučno i bezobzirno, u najboljoj maniri. Nemam ništa protiv pjesme i veselja, no kakva je to zabava koja drugomu nanosi štetu? Imam još i koliko protiv posipanja ljudi (i opet onih koji ne stignu pobjeći) brašnom i gipsom ili zalijevanja uljem po gradskim trgovima i ulicama. Taj stampedo (prečesto) pijanih i drogiranih maturanata, zvan norijada (njem. Narr = luđak, luda, budala, u kajkavskom noriti ili noreti = ludovati), pokazuje sve prije nego sliku zrelosti. Ali permisivne mamice i ponosni tatice te »huncutarije« još i opravdavaju — »nek’ se deca vesele«. Nemam ništa protiv da ta njihova »deca« naprave od njih salatu (ulje i ocat na glavu) na tepihu vlastita dnevnog boravka. Za svoju radost i veselje.

Mladcima i mladicama, nenaviklim na ograničenja i (korisne) zabrane, s vremenom porastu apetiti. Mjera onoga što se njima čini da moraju imati sve je veća. Kako namaknuti novac? O tome govori druga novinska vijest. Ima unuka (muški i ženski rod) koji dignu na baku ne samo ruku nego i flašu. Ako se baka pokaže žilavom, krenut će na nju i razbijenom bocom, prerezati joj vrat, zatući je. Razlog i ne mora biti novac. Može biti i mrk pogled. Može i bez razloga. Ili se unuku učini da »stara« predugo živi, a on baš treba stan. Drugi pak misli »kaj će fosilima penzija, dosta su živeli«, a njemu baš pofalilo love. Da štogod radi, kaj god! Kad se oko podneva ispili iz kreveta, mora nešto pripaliti, pustiti gromoglasnu glazbu (tko šljivi kućni red ili bilo kakav red?), a onda se javi i želudac. Za neku siću mar po starcima. Kreativno. Dosljedni sljedbenici japaizma (ja pa ja pa dugo nitko drugi pa opet ja; nažalost, nije ih baš malo). Kult »snage« i mladosti. Izražen idiotskom pjesmom (za idiotske poklonike) Bolje biti pijan nego star. Samo, naći će se i za takve još mlađa, još pijanija, još bezobzirnija, još nasilnija, još divljačkija mladež. Ona ne barata više šprihericama. Prerasle su u hladna (noževi, boce, bejzbolske palice, pajseri) i vatrena (naprijed naši!, bum-bum, dum-dum) oružja. Odgoj nije stavio nikakve ograde. Sve je, dakle, dopušteno. A ni kazne nisu bogzna što.