Krivi akcenti i sibirska ljubav

Krivi akcenti i sibirska ljubav

Sugestivna i izričito verbalna, predstava Murlin Murlo nije puka kritika sadašnjeg ruskog društva, ona strahovitom snagom emocionalnog naboja s pozornice odmah poništava i mjesto i vrijeme radnje

Istarsko narodno kazalište sredinom travnja ugostilo je šest predstava crnogorskih i srpskih dramskih umjetnika. Srpsko narodno pozorište Novi Sad u INK je stiglo s Glembajevima, Oslobodenjem Skoplja i Murlin Murlo, a crnogorski Centar za kulturu Tivat pulskoj je publici predstavio trilogiju Stevana Koprivice Betula u Malu Valu, Bokeški D-mol i Innominato. Iako gostovanja nisu bila osobito najavljivana, jer to u Puli i inače nije običaj, gledalište INK-a — bilo je uglavnom puno.

Krležini vojvođanski akcenti

Bokeljska trilogija Stevana Koprivice u režiji Milana Karadžića u osnovi sva tri dijela ima legende o tragičnim ljubavima, koje bivaju izložene agresiji okoline zbog nacionalnih, vjerskih i socijalnih razlika što dijele zaljubljeni par. Koprivica je locirao zbivanja uglavnom u kapetanski grad Perast, i to u doba kad na vrata Boke kotorske ulazi Napoleonov maršal Marmont i njegovi vojnici. Dakako da su paralele s Vojnovićevom Dubrovačkom trilogijom neizbježne. Stavivši naglasak na lijepi koloritni izvorni bokeški jezik, te na glumački ansambl kojeg su predvodili Milena Dravić, Dragan Nikolić i Boro Stjepanović, može se reći da je autorski dvojac Koprivica — Karadžić napravio tri privlačne pučke predstave.

Oslobođenje Skoplja Dušana Jovanovića u režiji Žanka Tomića nema onu mitsku snagu kakvu je valjda imala predstava o kojoj se godinama pričalo, ono Oslobođenje Skoplja u Ristićevoj režiji na zagrebačkome Gornjem gradu koje je igralo do zore pred samo desetak ljudi kojima kiša nije smetala.

Unatoč tome što se o ovom Oslobođenju Skoplja najvjerojatnije neće raspredati legende, riječ je o solidnoj predstavi. Prepoznavši vitalitet drame Dušana Jovanovića, redatelj Tomić otvorio je pozornicu glumcima, da tijekom izvedbe uvuku publiku u perspektivu šestogodišnjeg Zorana, koji u apokaliptičnome ratnom i poratnom okruženju upoznaje ljubav, zloću, glad, sramotu — jednom riječju, život. Nažalost, znatno slabiji od Oslobođenja Skoplja, bili su Glembajevi novosadskoga Narodnog pozorišta, počev od slabe prilagodbe na INK-ovu pozornicu, pri čemu je stradala razgovijetnost i akustičnost, preko neinventivne scenografije koja bi se, kad bi mogla, rado poigrala s njemačkim ekspresionizmom, pa glumaca koji nisu savladali akcentuaciju, pa posvađane kostimografije, očitoga nedostatka redateljske motivacije — sve do štrihova njemačkih dijelova teksta.

Od klasike do kataklizme

Drama Murlin Murlo četrdesetpetogodišnjega ruskog pisca i profesora dramaturgije Nikolaja Koljade stilski je savršena, a žanrovski neodrediva. Već u samome naslovu sadrži tužnu rugalicu — nadimak koji je provincijski gradić prilijepio duševno bolesnoj Olgi, djevojci čija je sudbina da postane poligon za iživljavanje tuđih nagona. Zagrabivši u duboke slojeve klasične ruske književnosti, Nikolaj Koljada gradi svijet od likova koji venu u iščekivanju, i nedvojbeno u temelj drame postavlja čehovljansko načelo gradnje atmosfere, dramskih likova i njihovih međusobnih odnosa. Istodobno, Koljadini su likovi pijandure, nasilnici, luđaci. Primitivni polusvijet, koji reagira isključivo nagonski, svijet koji i ne sluti da negdje postoje kategorije duhovnosti. Riječ je, dakako, o golemoj masi ruskoga naroda nakon perestrojke, kojoj je votka iz sjećanja isprala i posljednje ostatke bilo kakvih ideala o ljubavi, pravoslavlju ili komunizmu.

Sugestivna i izričito verbalna, predstava Murlin Murlo nije puka kritika sadašnjeg ruskog društva, ona strahovitom snagom emocionalnog naboja s pozornice odmah poniš‘tava i mjesto i vrijeme radnje. Koljadina Murlin Murlo jest remek-djelo nastalo u sumraku jedne epohe (napisano u studenome 1989!), da bi je zauvijek osvijetlilo iz skrivenih, nepoznatih i potisnutih kutova. U čeznutljivome očekivanju kataklizme kao dobra rješenja da se sve ovo napokon svrši, rastrojena Olga, pijana Ina, napukli Aleksej i poživčanjeni Mihail traže — ljubov. Vrhunska izvedba glumačkoga ansambla s Jasnom Đ uričić u naslovnoj ulozi, uspjehom okrunjena hrabrost scenografa Borisa Maksimovića koji se odmaknuo od Koljadinih didaskalija i likovnošću dokazao da ovaj komad za njega nipošto nije simboličan, kao i nadahnuta glazba kompozitora Stevana Divjakovića u potpunosti su odgovorili na zamisao redatelja Radoslava Milenkovića da Murlin Murlo postavi sa svim nijansama unutar širokih raspona koje je izmedu lirskog i brutalnog, realističnog i simboličnog, psihološkog i tipološkog ponudio Sibirac Koljada.

Dubravka Lampalov