Jezici u Europi

Od 16. do 19. svibnja održavano je u Ljubljani zasjedanje urednikâ i suradnikâ Europskoga lingvističkog atlasa (ALE), koji obrađuje izabrane dijalektne točke svih europskih jezika. To je bio uspješan sastanak i čini se da će korisno utjecati na sastavljanje i izdavanje novih svezaka ALE. Od sedamdesetih godina održano je već tridesetak godišnjih radnih zasjedanja ALE, u nekim europskim zemljama i dva ili tri puta. U Zagrebu još nismo organizirali nijednog sastanka, ali valjda će i to biti jednom moguće — ta i Hrvatska je jedna od europskih zemalja. U Ljubljani su, uz tekuća tehnička i organizacijska pitanja, razmatrani i nacrti nekoliko karata za buduće sveske ALE. Konkretno su razmatrane dijalektološke karte na kojima su obrađeni svi mogući dijalektni nazivi za čovjeka (muškarca), ženu, obitelj, oca, djeda, baku, blizance, rođake, a iz drugih tematskih krugova nazivi primjerice za vračaru (vješticu), drvo, orah, trputac i slično.

U komentarima koji se tiskaju uz svaku kartu ALE pokazuje se nevjerojatno šarenilo značenjskih motivacija za pojedine nazive. Tako će se npr. za blizance (dvojke) pojaviti nazivi temeljeni na pojmovima broja dva, polovice, blizine, jednakosti, sličnosti, para, sredine, slaganja itd. Analiza zabilježenih dijalektnih naziva daje niz neočekivanih podataka važnijih za psihologiju ili etnologiju nego za samu lingvistiku. Razgledanje dijalektoloških karata u ALE i njihovih komentara pruža nam nevjerojatno zanimljive i česte posve nepredvidive spoznaje.

ALE obrađuje reprezentativne govore pojedinih dijalekata svih europskih jezika. Zemljopisno određenje područja koje obuhvaća ALE slaže se uglavnom s uobičajenim geografskim poimanjem europskoga kontinenta, to jest, sa sjevera, zapada i juga Europu omeđuju morske i oceanske obale, a na istoku i jugoistoku granicu predstavljaju hrpti Uralskog gorja s produžetkom do Kaspijskoga jezera, zatim sjeverozapadna obala Kaspijskoga jezera i na koncu hrpti Kavkaskoga gorja. Kad već govorimo o ALE, iskoristit ćemo priliku da vidimo kakvi se sve i koji jezici govore na našem kontinentu.

Svrstavanje dijalekata

Kada se sa stanovišta pravih lingvističkih atlasa (a ALE jest takav atlas) govori o jezicima, nipošto se zapravo nemaju pred očima standardni (književni) jezici. Dijalekti se svrstavaju u jezike po čisto genetskolingvističkim kriterijima, za koje je posve svejedno je li koji idiom standardiziran ili ne (ili čak posjeduje više standarda), ima li pismenost ili ne, priznaju li ga ili ne državne vlasti, govori li njime kakav veliki narod ili posve mala skupina ljudi. Jezike u tom genetskolingvističkom smislu nazivamo uglavnom u stručnoj literaturi dijasistemima u rangu jezika, ali taj je termin isključivo kabinetsko znanstvenoga karaktera i s običnim ljudskim životom nema nikakve iole ozbiljnije veze.

Jezici europskoga kontinenta pripadaju raznim jezičnim porodicama. Jezične su porodice također genetskolingvistička kategorija. U Europi je predstavljeno pet porodica živih jezika, s time da se neke porodice dijele u više grana; jedna je porodica zastupana na našem kontinentu samo jednim jezikom jedne svoje grane, a jedna se i sastoji od samo jednoga izoliranog jezika, koji je i predstavljen samo u Europi. Počet ćemo od indoeuropske porodice, koja je na našem kontinentu najbolje zastupana.

Indoeuropska se jezična porodica dijeli na nekoliko grana, od kojih je u Europi zastupano njih devet. Najveći prostor zauzima slavenska grana, koja se dijeli na južnu, zapadnu i istočnu skupinu slavenskih jezika. Slavensku granu predstavljaju sljedeći jezici (to jest dijasistemi u rangu jezika): slovenski, srednjojužnoslavenski (koji obuhvaća dijalekte kojima govore Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci i Srbi), makedonski, bugarski, slovački, češki, gornjolužički, donjolužički, poljski, pomoranski (kašupski), ukrajinski, bjeloruski i ruski. Slavenskoj je grani najsrodnija baltička, tako da se te dvije grane često obrađuju objedinjene (što je po mojem mišljenju i opravdano). Baltička grana obuhvaća samo dva živa jezika, litavski i letonski.

Druge su dvije najveće indoeuropske grane u Europi germanska i romanska. Romansku granu sačinjavaju portugalski, galeški (galicijski), španjolski, katalonski, okcitanski (provansalski), francuski, tzv. frankoprovansalski (romandijski), retoromanski (romanč i ladino), furlanski, sardski, talijanski, istriotski, rumunjski, meglenorumunjski i aromunjski. U germanskoj su pak grani predstavljeni sljedeći jezici: danski, švedski, norveški, farerski, islandski, engleski, frizijski, nizozemski, donjonjemački, gornjonjemački i jidiš.

Ostale su indoeuropske grane ovako ili onako slabije zastupane na našem kontinentu. Keltsku granu predstavljaju bretonski, velški, škotski (gelik) i irski jezik. Grčki i albanski izolirani su indoeuropski jezici, to jest, svaki je od njih jedini predstavnik svoje grane. I na koncu, iranska je grana predstavljena u Europi osetskim jezikom, a arioindijsku predstavlja romski (ciganski) jezik. Osim nabrojanih jezika devet indoeuropskih grana, koje možemo više-manje smatrati europskima, u ALE je predstavljeno i nekoliko razmjerno novijih armenskih naselja (armenski jezik predstavlja sam posebnu granu).

Druga je tipično europska porodica uralska. Dijelimo je na dvije potporodice, samodijsku i ugrofinsku. Samodijska je predstavljena samo malim neneckim (samojedskim) jezikom na krajnjem sjeveroistoku kontinenta, a ugrofinska se dijeli na pet grana, no mi ćemo jednostavno nabrojati sve njezine članove: madžarski, udmurtski, komijski (zirjanski i permski), marijski (čeremiski), mordvinski, finski, karelski, vepsijski, votski, estonski i laponski. Svi su uralski jezici na istočnoj polovici kontinenta, često na njegovu rubu.

Altajska porodica

Još je jedna porodica predstavljena s nekoliko jezika. To je altajska porodica, kojoj je većina jezika smještena u srednjem pojasu Azije. Od triju altajskih potporodica u Europi su zastupane dvije, mongolska s jednim jezikom (kalmički u južnoj Rusiji) i turkijska s nizom jezika: turski, gagauski, karaimski, kumički, tatarski, baškirski, kazaški i s posebnim genetskim statusom čuvaški, koji je srodan davno izumrlomu protobulgarskomu..

Preostala su još dva jezika. Prvi je malteški, jezik koji je zapravo potomak jednoga arapskog govora pa prema tomu pripada semitskoj grani afrazijske porodice (stari naziv hamito-semitska porodica). Drugi je baskijski, za koji nije ustanovljen nijedan ni živi ni izumrli srodnik pa je posve izoliran u Europi i svijetu.

Tako bi bio završen popis europskih jezika koji status jezika postižu prema genetskolingvističkim kriterijima. Taj je popis drugačiji od naših uobičajenih predodžbi, može se primjerice jedan poznavatelj germanskih jezika začuditi što na tom popisu uopće nema bokmala (riksmala), koji je u životnoj praksi glavni norveški jezik, a pojavljuje se donjonjemački. No s genetskolingvističkoga stanovišta nije upitno hoće li biti zastupan donjonjemački, nego hoće li u nj biti uvršten i nizozemski (što ovdje nije učinjeno). Zato je ipak bilo dobro da se s jednoga specifičnog stanovišta upoznamo s popisom jezikâ na našem kontinentu. Ovdje su genetskolingvistički kriteriji primijenjeni prilično dosljedno, ali ALE, već po ljudskoj prirodi, čini i neke manje kompromise.