Iz albuma požutjela sjećanja

Od Viktora Becka učio sam ono što je najteže — biti u glumi jednostavan, prirodan i uvjerljiv. Koincidencija glumačkih afiniteta htjela je da neke od Beckovih uloga koje je igrao ili od kojih je odustao i sam igram: Kir Janja, Janez u Krležinu Kraljevu, Venger Ugarković u Vučjaku, Sampognetta-Gajdica u Pirandellovu Večeras se improvizira

Sjećanje je nalik prelistavanju albuma prepuna požutjelih fotografija što smo ga negdje zametnuli i zaboravili ili sakrili nesvjesno u neki zakutak svoga života da ne bismo bili nostalgičari vlastite prošlosti, da bismo u starijim godinama bili mlađi nego što jesmo. Ako je istina da mladima pripada zaboravljanje, a starima sjećanje, tješi me činjenica da sam mnogo toga u ovim svojim starim godinama zaboravio, ali me zabrinjava neutješna tjeskoba da sam se mnogih događaja sjetio. Što je još neutješnije i gore, s radošću sam se sjetio starih glumaca koji su otišli s onu stranu života, koje sam volio gledati i uživati u njima, njihovim kreacijama, u njihovim ekscentričnostima i ponekim nastranostima, a i danas ih se volim sjećati. Većina od njih nije imala sreću ili nesreću da pohađaju glumačke škole ili kazališnu akademiju, jer akademija ne stvara glumce, ona samo daje obrazovanje i kazuje put glumačkim talentima.

Naša Akademija često je i nekoliko puta rušila na ispitima neprepoznate talente koji su kasnije postali veliki i poznati glumci, te dolazim u napast da pomislim: uvjet da postaneš veliki glumac poslije jest da propadneš na Akademiji. Naravno, čast iznimkama koje potvrđuju nepisano pravilo. Gotovo svi veliki glumci iz albuma moga požutjelog sjećanja nisu potekli iz glumačkih škola ni akademija, koje u njihovo vrijeme nisu ni postojale, pouzdavali su se u svoje glumačke mentore, ili su se potucali po putujućim privatnim družinama, čvrgama, učili glumu u okrutnoj putujućoj glumačkoj praksi, u životnoj akademiji glume, ili su bili privremeni volonteri, glumački dobrovoljci, kao Viktor Beck i Zvonimir Rogoz, o kojima je Matoš, kada ih je vidio na sceni Hrvatskog narodnog kazališta sa njihovih nekoliko replika, napisao u svojoj kritici: »Što rade na sceni Hrvatskog narodnog kazališta ona dva suha bakalara?«

Ta dva matoševska suha bakalara postala su s vremenom veliki glumci s kojima sam u njihovim poznim godinama i sam imao čast igrati. Naša glumačka generacija bila je prepuna poštovanja i nježnosti prema njima. Smatrali smo ih posvojenim očevima: Viktora Becka nazvali smo: tata Beck, a Zvonimira Rogoza: papa Rogoz. I pored završenih glumačkih škola i Kazališne akademije upijali smo ih očima i glumačkim senzibilitetom. Fabijan Šovagović je na Kazališnoj akademiji, kada bi ga profesor nešto priupitao iz čista mira, gotovo podsvjesno znao viknuti na rogozovski način čuvenu Rogozovu intonaciju iz Krležina U logoru — »Kopfšus, meine Heren«, na opće čuđenje profesora i Šovinih kolega.

Druženje s Rogozom

Čudno je kako smo se unatoč pedesetogodišnjim razmacima uzajamno glumački i ljudski harmonizirali i da upotrijebim patetičnu i danas zastarjelu riječ — voljeli. Bili su prepuni glumačkog iskustva, životnih doživljaja, mudrosti i humora. Sjećam se kada je Rogoz, nakon što je u svojim kasnim godinama prebolio upalu pluća i proboravio u bolnici dugo vrijeme, došao u bife. Svi smo se skupili oko njega, sretni što je ozdravio. Rekao nam je: »Deco, bil sam jednom nogom gore, na onom svetu, tam ničega nema, slobodno grešite«.

Za stoti Rogozov rođendan u Gavelli je bila proslava — hommage Rogozu. Između govorancija i projiciranih fragmenata iz njegova filma sa čuvenom Hedy Lamarr (Ekstaza) papa Rogoz govorio je monolog iz Shakespeareova Richarda II. Kao sam svoj komentator prije monologa rekao je publici u prepunom gledalištu: »Sada ću vam izgovoriti monolog iz Shakespearova Richarda II o bratoubilačkom ratu«. Publika je prasnula u smijeh. Rogoz je gestom kao nožem prekinuo smijeh i dodao: »Među Englezima!« Na to je publika prasnula u još jači smijeh uvjerena da Rogoz aludira na naše šekspirijansko bratstvo i jedinstvo. Nekada Hamlet u Pragu (igrao je, dakako, na češkom, u Ljubljani na slovenskom i u Zagrebu na hrvatskom jeziku) nedugo prije smrti igrao je statističku epizodu od jedne rečenice: »Samo bogat narod može biti slobodan narod« u Krležinim Glembajevima. Kao da je povjerovao poznatoj Stanislavskijevoj devizi: »Danas Hamlet, sutra statist, ali i kao statist Hamlet«. Bila je to i njegova posljednja uloga. Napinjao je luk svoga života do krajnjih granica, govorio je: »Živjeti do pedesete godine dar je božji, a od osamdesete kazna božja...«

S Viktorom Beckom i Zvonimirom Rogozom Gavella je nastojao u novoosnovanom mladom Zagrebačkom dramskom kazalištu premostiti jaz između tradicije i suvremenih kazališnih nastojanja, između glumačkih očeva i djece, ali nije našao ni jedne istaknute, velike glumačke majke. Božena Kraljeva, koju je nazivao Kraljicom, odustala je od te uloge i nije htjela napustiti Hrvatsko narodno kazalište. Približio je sebe i glumačke očeve glumačkoj djeci da bi stvorio što intimniju atmosferu i našao zajednički intimni, prirodni ton u predstavama. Na jednom pokusu Krležina Kraljeva, od kojega je nakon desetak proba odustao, izvodio bi svoj redateljski ludizam i s jednima i s drugima, rekao bi Viktoru Becku: »Čuj, Emil, ja bi štel da tvoj Janez u Kraljevu bude... «. Beck ga je uvrijeđeno prekinuo: »Doktore, ja nisam Emil, nego Viktor«, na što mu je Gavella odgovorio: »Čuj Viktor, prosim te lepo, budi malo Emil«.

Od Viktora Becka učio sam ono što je najteže — biti u glumi jednostavan, prirodan i uvjerljiv. Koincidencija glumačkih afiniteta htjela je da neke od Beckovih uloga koje je igrao ili od kojih je odustao i sam igram: Kir Janja, Janez u Krležinu Kraljevu, Venger Ugarković u Vučjaku, Sampognetta-Gajdica u Pirandellovu Večeras se improvizira. Gajdicu sam igrao nedavno u Hrvatskom narodnom kazalištu kao intimnu posvetu Viktoru Becku, te sam kao i on 1941. i ja 2002. nalijepio na svoju bradu pirandelovsku kozju bradicu. Da bismo na vlastitoj koži osjetili miris mastiksa i privid istine. I kazališne fikcije.

Kazalište i groblje

Prije dvadesetak godina u nekom razgovoru rekao sam da je već tri četvrtine moje publike pomrlo. Koliko li ih je tek danas? A koliko li je publike, slavnih glumica i glumaca koje sam u davnim danima gledao u Hrvatskom narodnom kazalištu otišlo s onu stranu života? Vjerojatno više od 95 posto. Ostalo nas je možda pet posto koji se ponešto sjećaju. Veliko groblje slavnih glumaca i njihove publike — Kazališnogoj. Kazalište i Groblje! To mi budi asocijacije na Jeana Geneta, francuskog dramatičara koji je sanjario o monumentalnom kazalištu na groblju, o živom kazalištu na groblju: »Publika će morati prolaziti putovima (da bi došla i otišla) koji će ići uz grobove. Pomislite kako bi izgledao izlazak gledalaca nakon Mozartova Don Juana, koji prolaze među mrtvacima što leže u zemlji, prije nego što se vrate svojemu profanom životu. Razgovori i tišina ne bi bili isti kao na izlasku iz nekog pariškog kazališta. Smrt bi bila u isto vrijeme bliža i lakša, kazalište ozbiljnije.«

Pod dojmom kazališno-grobljanskih sanjarenja i moja sjećanja na slavne mrtve glumce i njihovu pomrlu publiku (jer sjećanje na mrtve groblje je uspomena) u mome pamćenju uveličava veličinu velikih glumaca i njihove kreacije te kazalište čini ozbiljnijim: Božena Kraljeva očarala me kao Desdemona vedrinom i ljepotom, ženstvenim savršenstvom, kao da nije od ovoga svijeta, izazivajući sumnju i ljubomoru i svoju zlu kob. Kao da mi i danas u ušima zvoni ono njezino predsmrtno pjevanje pred zrcalom: »O vrbo... vrbo...« Idealna Ana Karenjina — razdirući se između ljubavnice, majke i žene u sebi da bi spasenje našla u smrti... Tito Strozzi — krležijanski glumac u ulogama Križovca (»dobro skrojeni sako«) i Olivera Urbana, koji je tako govorio Krležinu baroknu rečenicu kao da ju je sam napisao. Dubravko Dujšin u nekoliko uloga: Matija Gubec, Tartuffe, Nesretnikov — čudesne raznovrsne glumačke transformacije iza kojih je kao u osobnom ludističkom karnevalu bila maskirana Dujšinova glumačka osobnost. Jozo Laurenčić kao veliki meštar smijeha u svome Pometu u nedržićevsko-Fotezovoj Držićevoj preradbi u Dundu Maroju...

Vika Podgorska

I posljednja naša velika tragetkinja nakon Nine Vavra — Vika Podgorska. Gledao sam je kao Klitemnestru i Krležinu Margetičku. I Lauru. Njezina pojava na sceni zračila je prisutnošću sudbine; slutilo se da će se dogoditi neka nesreća prije nego što je progovorila. Imala je dramski mir — neartikulirani, nečujni krik prije erupcije osjećaja i praskavo-artikulirana krika u govoru kao da je glumački utjelovljivala dramaturgiju odgode, usporavanja tragične katastrofe koja će se neizbježno dogoditi stvarajući napetost koja me je prikovala na sjedalo u gledalištu...

Čudno, što sam stariji i idem prema kraju, sve se češće vraćam počecima kazališnih doživljaja i kazališnim pokojnicima.

U mašti na ženevskom groblju-kazalištu prolazim pored grobova pokojnih glumačkih veličina. Čujem nečujne glasove: Laure, Klitemnestre, Pometa, Tartuffea, Križovca, Desdemone, Rogoza, »Kopfšus, meine Heren!«. Čitam epitafe nad grobovima. Na jednom epitafu piše: »Ti čitaš, ja ležim. Bilo bi bolje da je obratno!«