Inženjeri duša

Inženjeri duša

Nakon što je 1925. Viktoru Kovačiću u Parizu posmrtno dodijeljen Grand Prix, bilo je to prvo, i do danas najvažnije međunarodno priznanje što je dodijeljeno nekom hrvatskom arhitektu. No, Strižić će vrlo brzo osjetiti gorak okus slave. Neposredno nakon proglašenja rezultata natječaja svoje mišljenje, kao što se moglo i očekivati, dao je i sam generalisimus, drug Josif Visarionovič Staljin

Kada govorimo o arhitekturi tumačeći je kontekstom prostora i vremena, ona nam ponajprije svjedoči o načinu života i mišljenja doba u kojem je nastala, te kažemo da ima i šire sociokulturološko značenje. Ona je istinska materijalizacija duha vremena. No nerijetko nam svjedoči ne samo o razvoju, estetici i napretku društva nego i o crnim mrljama koje su se nadvile nad pojedina razdoblja ljudske povijesti. Dakako, riječ je o odnosu ideologije (politike) i umjetnosti — u našem slučaju arhitekture. Iako će ideologija, pa i religija, biti u tijesnoj vezi s razvojem umjetnosti, kako iznosi Hildegard Brenner u knjizi Kulturna politika nacionalsocijalizma, njezina emancipacija prvo iz magijske, zatim i iz kulturne sfere, bitno je promijenila socijalnu funkciju umjetnosti. Umjesto zasnivanja na ritualu, započinje njezino zasnivanje na politici. U tom kontekstu, možemo govoriti o tri naoko slične, no različite teme: o ideološkoj arhitekturi (fašistička i socrealistička arhitektura), arhitekturi u službi ideologije (nadogradnja i preinaka Dinamova stadiona) i arhitekturi, ali i arhitektima kao žrtvama ideologija i svjetonazora (npr. Meštrovićev Dom likovnih umjetnosti, tragična sudbina arhitekta Milovana Kovačevića, žrtve prvo fašističkog, a potom i komunističkog režima). Nažalost o žrtvama, ljudskim, ali i onim drugim, ili ne govorimo ili ih se sjetimo kada je kasno, a tada na scenu stupaju povjesničari i forenzičari.

Priča koja slijedi započinje početkom tridesetih u Berlinu, u atelijeru arhitekta Zdenka Strižića, koji je netom prekinuo dugogodišnju suradnju s Hansom Poelzigom i započeo samostalnu karijeru. Vrijeme je to kada Strižić u praskozorje jednog od najmračnijih totalitarističkih režima izrađuje najvažniji projekt hrvatske moderne arhitekture — projekt koji će poput Pandorine kutije za sobom pokrenuti splet dramatičnih okolnosti i događaja. Protagonisti su ove priče uz Strižića ideologije, režimi (čak tri), njihovi poslušnici, ali izravno i jedan od diktatora i velikih inženjera duša.

Prvi put nakon revolucije, potkraj 1929, u nekadašnjem SSSR-u dolazi do očitog porasta proizvodnje, a sukladno time i do porasta potreba u kulturi. Prvo se javila potreba za izgradnjom zgrada društvene namjene kao što su škole, kazališta, čitaonice i sportski kompleksi. Kao i na svim poljima, tako su i arhitekti dobili neku društvenu zadaću, a ta je pronalaženje novih prostornih oblika za nove oblike društvenog života. Odgovarajući na te zahtjeve 1930. ukrajinski grad Harkov, u suradnji sa Sveukrajinskim društvom za promicanje kulturnih veza s inozemstvom i Harkovskim društvom znanstvenika arhitekata raspisao je međunarodni natječaj za projekt velikog opernog kazališta. Osobit naglasak dan je golemoj dimenziji kazališta, budući da je u natječajnom programu postavljen zahtjev da prostor kazališta istodobno mora primiti četiri tisuće gledatelja i tisuću izvođača. »Vanjska i unutrašnja oprema građevine«, pisalo je u programu, »mora odgovarati njezinoj namjeni, ali i istovremeno dati odsjaj epohe socijalističke izgradnje.« Na natječaj se prijavilo ukupno 140 natjecatelja, među kojima su bili Le Corbusier, Hans Poelzig, Walter Gropius, Bruno Taut, Erich Mendelsohn, Rentchitchiro Kawakita i braća Alexader, Leonid i Viktor Vesnin. Ono što je bitno za našu priču jest sudjelovanje na natječaju arhitekta Zdenka Strižića čiji je rad tom prilikom bio nagrađen. No, kako se žiri nije mogao odlučiti kome bi dodijelio prvu nagradu, podijeljene su tri jednakopravne prve nagrade Zdenku Strižiću, Amerikancu Alfredu Kastiru i trinaestorici ruskih autora pod skupnim nazivom Kolektiv.

»Jučer smo izvijestili o lijepom uspjehu zagrebačkog arhitekta Zdenka Strižića«, pisao je tada »Jutarnji list«. »Arhitekt Strižić odnio je naime svojom osnovom prvu nagradu u međunarodnom natječaju za izgradnju opernog kazališta u Harkovu, ako se uzme da je bilo 140 natjecatelja, pa da su u natječaju sudjelovala imena kao što su to Le Corbusier, Gropius, Poelzig, Taut, Mendelsom, Perret, itd., dakle nije svakako malen uspjeh tim prije što je arhitekt Strižić mlad čovjek.«

Nakon što je 1925. Viktoru Kovačiću u Parizu posmrtno dodijeljen Grand Prix, bilo je to prvo, i do danas najvažnije međunarodno priznanje što je dodijeljeno nekom hrvatskom arhitektu. No, Strižić će vrlo brzo osjetiti gorak okus slave. Neposredno nakon proglašenja rezultata natječaja svoje mišljenje, kao što se moglo i očekivati, dao je i sam generalisimus, drug Josif Visarionovič Staljin. On će projekt napasti, optuživši ga u »Pravdi« za promoviranje buržoaskih tendencija. Iz tog razloga žiri mimo natječaja poziva na suradnju ruske arhitekte, a među njima i braću Vesnin, čiji je projekt na kraju proglašen izvedbenim.

Strižićevo kazalište središnji je objekt monumentalnih dimenzija. Arhitektonska interpretacija kompozicije projekta temelji se na vješto odabranim arhetipovima kvadrata i kruga. Dominantan je element projekta valjak, jer je formom najbolje odgovarao zadanoj svrsi. Motiv kruga, odnosno središnjega prostora, jedan je od kontinuiteta povijesti hrvatske arhitekture, već od ranoga srednjeg vijeka (Sv. Donat u Zadru), no renesansu će doživjeti tijekom 20. stoljeća. Najvažniji su takvi primjerci Okrugla kuća (vila Fuhrman, op. a.) arhitekta Stjepana Planića (1936) i Dom likovnih umjetnosti (1938) kipara Ivana Meštrovića, uz suradnju s arhitektima Bilinićem, Kavurićem i Zemljakom. Nakon izgradnje u nekoliko navrata ideologije i režimi gorko će se poigrati sa sudbinom Meštrovićeva Doma — 1941. bit će prenamijenjen u džamiju, 1958. u Muzej revolucije, a 1990. promjenom režima predloženo je da taj prostor postane Muzej hrvatskih velikana (na svu sreću zaslugom i upornošću Radovana Ivančevića do posljednje realizacije nije nikada došlo).

No, vratimo se Strižiću. Prve poticaje za kazališnu arhitekturu Strižić je stekao u atelijeru svoga učitelja arhitekta Hansa Poelziga, koji je jedan od utemeljitelja modernoga pristupa kazališnoj arhitekturi. Upravo će na tom polju 1919. Poelzig u suradnji s Maxom Rheinhardtom pri adaptaciji berlinskoga Grosses Schauspielhausa načiniti važne pomake. Sljedeći korak je Poelzigov neizvedeni projekt Festivalskog kazališta u Salzburgu iz 1924. Zanimljivo je da će Strižić već kao student 1925. s Poelzigom raditi na projektima glasovitih berlinskih kinematografa — kazališta Capitol i Babilon.

Pravo značenje Strižićeva harkovskog projekta leži upravo u činjenici da se zasniva na cjelokupnim dotadašnjim iskustvima kazališne izgradnje, odnosno na kritičkoj analizi i interpretaciji prethodnih iskustava Augustea Perreta, Henryja van de Veldea, Waltera Gropiusa i njegova učitelja Poelziga. No, Strižić također unosi i niz važnih inovacija vezanih uz oblikovno rješenje kazališne osnove i pratećih zgrada te njihova odnosa s okolnim prostorom, ali i niz tehničkih rješenja vezanih uz funkcionalnost cijeloga sklopa, postižući začudno suglasje funkcije i konstrukcije.

Sličnu sudbinu kao harkovski doživio je 1948. i Strižićev projekt zgrade Opere u Beogradu, koji usprkos prvoj nagradi također neće nikada biti izveden. Nažalost, ideologija će se i previše baviti sudbinom arhitekta Zdenka Strižića, koji prvo pred naletom nacionalsocijalizma sredinom tridesetih seli iz Berlina u Zagreb, a potom pedesetih zbog neizdrživa pritiska komunističkog režima, pod dramatičnim okolnostima, napušta tadašnju Jugoslaviju. No, njegova uspješna projektantska karijera time se ne prekida. Strižić nastavlja s radom, a također je rado viđen predavač na mnogim katedrama diljem svijeta. Posebnu mu počast odaju Nijemci pozvavši ga u Braunschweig da osnuje katedru za projektiranje, gdje 1990. umire, ostavivši za sobom impozantan opus.

Krešimir Galović