Guru novih metoda

Guru novih metoda

Delsarte izjavljuje: govor je inferiorniji od geste... Sto pisanih stranica ponekad ne mogu izraziti ono što može nekoliko gesta. Gesta je duhovni sadržaj, riječ je opisna!

Sastali smo se, svi mi čija je profesija ples, da malo razgovaramo o performing art of dance. Kazališnom plesu, pa bilo to kazalište neka scena, ulica, trg, muzej ili pothodnik.

Plesu, kao artefaktu, plesu koji nije ni ritualni, ni plemenski, ni društveni, ni folklorni, a koji je uz neke drukčije težnje ipak sve to, jer to su naši korijeni koje nije dobro zaboraviti.

Vratit ću se sada daleko u prošlost, jer smo svi mi rezultati te prošlosti. Ne samo prošlosti o kojoj ću govoriti nego — ne zaboravimo — i one veličanstvene europske prošlosti u kojoj su Eshil i Sofoklo, Erazmo i Cervantes, Bosch i Van Gogh, Bach i Monteverdi. Zbog svih njih strastveni sam Europljanin.

Neću preskočiti Noverra i Vigana, koji se među prvima odupiru dramaturškim i formalnim banalnostima svoga vremena. Čini se da Viganu to i uspijeva s Prometejevim bićima — to je prva prava baletna partitura po čijem će se uzoru sljedećih sto godina pisati sve baletne glazbe. Stendhal je oduševljen umjetnošću Viganova kazališta plesa. Podsjećam vas da smo u 1801. i da je autor glazbe Beethoven.

Ali ima netko od koga se vuku korijeni novoga plesa, netko za koga još malo tko zna: François Delsarte.

Neuspjela karijera

François Delsarte, to je, negdje na polovici 19. stoljeća, neuspjeli pjevač i glumac. Rano gubi glas, a time i eventualnu karijeru interpreta. Optužuje svoje profesore za neznanje i nekompetentnost te se odluči posvetiti traženju novih metoda, koje će sa sigurnošću formirati interprete za kazalište, opere i drame.

Izvrstan opažalac i teoretičar ubrzo postaje guru novih metoda pristupa tijelu interpreta. Evo nekih njegovih zaključaka: u izražajnosti pokreta tijelo sudjeluje stezanjem i oslobađanjem mišića: contraction-release, upravljajući tako emisijom energije. Mati Ruth St-Denis njegova je učenica. Ona to prenese na svoju kćer Ruth, u čijoj trupi poslije pleše Martha Graham. (Evo, na tom temelju sagrađen je cio sustav koji se pretvara u stil, metodu i školu.)

On, također zaključuje da je izvor geste u središtu tijela koje naziva torso-plexus i na tim premisama poslije gradi novu tehniku pantomime, koju do savršenstva dovode Dubureau, a zatim Barrault i Lecoq. (Jasno, govorim o pantomimi njihovih vremena, ali ta vremena idu do kasnih šezdesetih.)

Jedna od njegovih učenica uvodi u Delsartovu metodu Teda Shawna, a jedna druga Isadoru Duncan, koja, poslije, u svojoj školi u Grünenwaldu razvija njegove ideje, koje i Laban uključuje u svoj sustav pristupa školovanju plesača.

Can-can vlada

Jasno, svaki od njih Delsarteova je razmišljanja obogatio svojim opažanjima i svojim talentom, stvorivši tako vlastiti sustav. Delsarte se nije bavio plesom, ali su plesači prvi vidjeli u njegovu naučavanju priliku za radikalnu promjenu u pristupu umjetnosti plesa. Jer u doba kad se sve to događa, a to je potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, osim u dalekoj Rusiji, za ples je u Europi vrijeme pustinje. Karavane više ne prolaze, psi više ne laju. Tabula rasa; nema više ni plesa, ni plesača, ni koreografa. Romantizam se iscrpio... Can-can vlada!

Delsarte izjavljuje: govor je inferiorniji od geste... Sto pisanih stranica ponekad ne mogu izraziti ono što može nekoliko gesta. Gesta je duhovni sadržaj, riječ je opisna!

Svrstava pokret u tri esencijalne kategorije: 1) opozicija, u kojoj se dijelovi tijela razvijaju u suprotnim smjerovima; 2) paralelizam: cijelo tijelo ima tendenciju spram istog pravca; 3) sukcesija, u kojoj se, krenuvši od središta, kretnja razvija spram ekstremiteta. A to je jedan od postulata modernih tehnika.

Zatim koncentracija i difuzija energije, a sve to u svrhu što veće ekspresivnosti geste — što nas logično dovodi do velikog europskog otkrića: ekspresionizma. A svi smo vidjeli dokle se ekspresionizam razvio u kreacijama Pine Baush.

Nastavlja se tako put spram novih istina u plesu; traganje za primitivnom, primarnom, instinktivnom, visceralnom gestom u toj našoj nepotrebnim podacima preopterećenoj memoriji...

To nas dovodi do koncepta fall and recovery — banalno prevodeći: pasti i dignuti se, što je istodobno i metafora za život svakog od nas.

Otkrivaju se četiri bazna izvora geste: emocionalni — ritualni — funkcionalni — socijalni. To je koncept koji promovira Doris Humphrey, koja je, kako znamo, dugogodišnja mentorica Josea Limona, kod kojega pleše Jennifer Müller, koja već prije tridesetak godina dovodi do vrhunca tehniku fall and recovery, otprilike u isto vrijeme mladi koreograf imenom Jiűi Kylian u baletu Stool game razvija već potpunu tehniku plesa na podu...

Možda je istina nihil nove sub sole...? Sve sam to spomenuo kako bih vas podsjetio da nismo sami, da svijet ne počinje s nama, da svi mi, osim bioloških roditelja imamo i druge korijene na kojima smo izrasli.

Milko Šparemblek