Gole ruke i čisto srce

Gole ruke i čisto srce

U proljeće daleke 1981, prve večeri nakon projekcija na festivalu kratkometražnog filma u njemačkom gradu Oberhausenu, našao sam se u zadimljenoj birtiji s omanjim, crvenokosim čovjekom, zapuštene stature, koji nije znao ni jedne jedine riječi nekog stranog jezika osim materinskog ruskog, a bio mu je to prvi izlet u inozemstvo.

Nekoliko mjeseci prije, na Svjetskom festivalu animiranih filmova u Zagrebu, 1980. godine, za film Bajka nad bajkama dobio je Grand prix.

Bio je to Jurij Norstein, tada tek egzotičan lik iz plejade mističnih autora čiji su filmovi iz dalekih tundri, preko zidova i žica što su dijelili duše i narode, stizali u ostatak svijeta.

Kultno djelo

U to doba, njegovo neusporedivo djelo stavljano je u redoslijed autora kao što su Ladislas Starewich, Andrei Khrzhanovsky i Alexandre Alexeieff, a nakon što je Bajka ispričana i na još nekoliko festivala, neki smjeli i oduševljeni kritičari usporedili su ga s Andrejem Tarkovskim.

Od tada je prošlo doista mnogo godina. Žice i zidovi među narodima srušeni su. Prostori i vremena racionalizirani su do kraja. Osmoza globalizacije prodrla je u sve zakutke, egzotiku je zamijenila provincijalizacija. Danas je Jurij Norstein moj prijatelj s kojim se vidim tu i tamo, a engleski govori odavno i bolje od mene. U međuvremenu, njegovo djelo postalo je kultno u svijetu animacije. Prošle godine putem Interneta napravljena je među profesionalcima iz čitavoga svijeta anketa o najboljem artističkom animiranom filmu koji je ikada napravljen. Bajka nad bajkama pobijedila je gotovo jednoglasno. Svi mi koji se bavimo tim žanrom i koji poznajemo njegovu začudnu povijest imamo neke svoje prioritete kojima inkliniraju naše emocije i ukusi. No, kad je trebalo odabrati jednoga i najboljeg, gotovo da i nije bilo dvojbe.

Norstein se rodio u malom selu u moskovskoj provinciji 1941. godine. Kao samozatajni intelektualac koji je azil tražio u obitelji i knjigama, svoju artističku sudbinu vezao je uz Sojuzmultfilm u kome je za bijednu plaćicu istiskivao posljednje atome vlastitih kreativnih nesanica. No, kao crtanofilmski isposnik imao je sreće: i tamo je animirani film bio na margini političkog interesa pa je ostao i izvan kontrole onih koji su ga trebali kontrolirati, a budući da ga nisu razumjeli, pripustili su ga kao benigni umjetnički eksces šačice neopasnih čudaka kojima samo treba nešto papira, kamera i beskrajno mnogo vremena.

Do Bajke nad bajkama vidjeli smo još nekoliko Norsteinovih filmova, koji su, danas je to bjelodano, doista najavljivali čudo. Godine 1970. s Ivanom Ivanov-Vanom potpisuje remek-djelo, Bitku kod Keržence. Slijede samostalni filmovi Lisica i zec 1973, Čaplja i ždral, 1974. i Ježić u magli 1975.

Spomenik analognom

Četiri pune godine potom Norstein je svakodnevno i mukotrpno radio na svome životnom projektu, dvadesetsedmominutnoj Bajci nad bajkama. Taj film odgledao sam dvadesetak puta. Gledat ću ga do kraja života barem jednom godišnje. Mogao bih o njemu knjigu napisati. Taj predivni film afirmira sve teoretske postavke koje smjelo tvrde kako je animacija pretvaranje prostora u vrijeme u kome se vječno čuva jedinstvena i neponovljiva energija stvaraoca, svaki put nepotrošeno reproducirana i djetinje hrabro iščitana u novom vremenskom kontekstu.

Bajka nad bajkama spomenik je analognoj tehnologiji. Sve u tome filmu napravljeno je golim rukama, objašnjeno čistim srcem i ispričano otvorenim osjetilima. Norstein nije imao bogzna kakva znanja o dostignućima tehnologije pa je upravo dirljivo kako je sam improvizirao multiplane, dvostruke ekspozicije i pretapanja.

Film je reminiscenca na djetinjstvo i rat i kroz nju nas vodi likovna metafora maloga vuka. U nekoliko sekvenci sklapa se kaleidoskop emocija i vizija neponovljivim tehnološkim i animacijskim varijacijama u kojima likovni predlošci žive poput sna čije vrijeme možemo pridodati vremenu života. Sekvence zajedno tvore skupnu dramaturšku emociju, a različiti animacijski postupci organski afirmiraju podsvjesnu namjeru. Opet, sve je tako djetinje jednostavno i jasno. Bio sam svjedokom kako se to neusporedivo artističko djelo svidjelo i djeci, koja su ga primala doista poput bajke: azila za sve svoje strahove i beskorisne psihološke popudbine.

U godinama rata i posvemašnje zapuštenosti Zagreb filma slučajno sam u podrumu na Novoj Vesi pronašao čitavu sačuvanu, originalnu filmsku kopiju toga filma, zaostalu i izgubljenu s davnog festivala. Ona je danas doista dragulj u našem arhivu.

U lipnju, na 15. svjetski festival animiranih filmova u Zagrebu, doći će Jurij Norstein osobno, a to je i prigoda da opet ili prvi put vidite taj film.

Što je Norstein radio u međuvremenu? I njega je ošamutila demokratizacija. Poput djeteta nadoknađivao je vrijeme izolacije i neimaštine. Već dvadeset godina radi na novom projektu, Šinjelu, po Gogolju. Sasvim mu je svejedno hoće li ga ikada dovršiti. Poput srednjovjekovnih prepisivača Biblije i njemu je važniji postupak kojim definira vrijeme svoje prolaznosti od rezultata sama.

Joško Marušić