Galerija amoralnih

Galerija amoralnih

Ubiti je lako (The Way of the Gun), red. Christopher McQuarrie

Redateljski debut oskarovskog scenariste Privedite osumnjičene Christophera McQuarriea — Ubiti je lako (pomalo nespretnog prijevoda originalnog The Way of the Gun, čiji bi prikladniji supstitut možda bio Zakon puške po onoj Tko se mača lača..., jer su puške, pištolji i sav mogući oružani arsenal u bezbroj formi ovdje uistinu atributivna ikona) na svojoj je površini kombinacija raznih filmova. Po galonima krvi i svakovrsnome mučnom nasilju neminovno je korijene tražiti u Tarantina, osobito u njegovih Reservoir Dogs (iako mnogi likovi funkcioniraju kao prepiske iz Pulp Fictiona; primjerice Caanov »bagman« Sarno paralelu vuče iz Keitelova »čistača«) te u klasičnom vesternu (naročito u Peckinpahovim sirovim lokalitetima napuštenih gradova i ispranih boja); tako da zapravo funkcionira kao moderna varijacija kaubojskog filma — inovativna adaptacija starih uzora, daleko iznad post-tarantinovskog histerična epigonstva ili sličnih štancanih holivudskih akcijaca. Scene gonjenja u automobilima primjerice, ovdje se odvijaju toliko sporo da graniče s puzenjem; likovi doniraju spermu iz apsurdnih razloga i pritom vode kvazi-apstraktne i zbunjujuće-jogičke razgovore; dva nemilosrdna ubojice rastaju se stiskom ruke znajući da će jedan prije ili kasnije »koknuti« drugog (koji kojeg?); depresivni plaćenik igra ruski rulet; a žene psuju i pljuju gore od muškaraca (u izvrsnoj uvodnoj sceni) — i nitko, ali baš nitko nije simpatičan.

Tenzični suspense

Prepun prijevara, te napučen galerijom amoralnih likova i tajnih identiteta, u kojoj glavni antijunaci (otmičari surogat-majke) — Parker (Ryan Phillippe) i Longbaugh (Benicio del Toro) — nazvani pravim imenima Butcha Cassidyja i Sundance Kida — nisu neuvjerljivi svemoćni supermeni jednostavni za poistovjećivanje niti priglupi dvojac koji izaziva na smijeh (već svojevrsni katalizatori bez kojih ne bi niti bilo radnje); The Way of the Gun i bez da se vezujemo uz protagoniste, ipak ima tenzični suspense koji plijeni.

Par Phillippe — del Toro donekle je nespojiv (čak se u filmu aludira i na nekakvu nedefiniranu seksualnu ambigvitetnost među njima); pri čemu se Phillippe upravo u ovoj za njega netipičnoj roli najviše iskazao, uspješno zadržavši fokusiranost. Del Torov Longbaugh međutim ne pokriva raspon glumčeva izričaja, iako kod njega »pali« i najjednostavniji govor tijela — gledanje u pod, vrpoljenje, zavlačenje ruke u džep, pomicanje usana u govorenju bez glasa. Glumac izrazite ležernosti, del Toro uvijek izgleda kao da glumi iz vlastite zabave, te čak i u ovakvoj, ponešto skučenoj (a i po stajlingu i psihološkom profilu lika) i za njega neodgovarajućoj roli, ne samo da iz nje izvlači maksimum, već joj i prikladno projicira svoju karakterističnu karizmatičnu mješavinu prigušene snage i opuštene senzualnosti.

Treba izdvojiti i izvrsnu Juliette Lewis, ponovno u svom specifičnom ekstatično-otkačenom elementu, ali i ostatak ekipe i više je nego solidan.

Sve u svemu, riječ je o svježem, inovativnom — krvavom i sporom ostvarenju snažnih izvedbi i impresivne cirkulativne energije.

Katarina Marić