Eterična zvučnost

Eterična zvučnost

Svjatoslav Richter, Beethoven, Sonata Hammerklavier, Stradivarius STR 33313

Prošlo je punih pet godina od smrti Svjatoslava Richtera, ali fascinacija njegovim pijanizmom, čini se, ne prolazi. Izdanja Richterovih antologijskih snimaka, većinom s koncerata (Richter je bio jedan od rijetkih pijanista koji si mogu dopustiti objavljivanje svojih live-snimaka), na visokoj su cijeni ne samo među dobrim poznavateljima nego i u najširem krugu ljubitelja glasovira. Richter, možda ipak najveća romantičarska pijanistička figura 20. stoljeća — ne toliko po načinu interpretacije, koliko po statusu nedodirljiva glazbenog genija, koji je zadobio nekako spontano, samo po sebi razumljivo i bez osobitog napora — imao je, a ima još i danas, obožavatelje širom svijeta. Stoga, svako diskografsko izdanje, ponekad i opetovano, koje ga predstavlja u punom sjaju njegove pijanističke moći, izdanje, dakle, živih koncertnih izvedbi, zaslužuje pozornost. Pogotovo kada je riječ o opasnim djelima klasičnoga pijanističkog repertoara, primjerice, posljednjim velikim glasovirskim sonatama Ludwiga van Beethovena. Diskografska kuća Stradivarius objavila je jedan od najfascinantnijih Richterovih tonskih zapisa. Riječ je o njegovoj izvedbi Beethovenove Hammerklavier Sonate, op. 106, u B-duru, s koncerta što ga je održao u londonskom Royal Festival Hallu 18. lipnja 1976. Richteru je tada bila šezdeset i jedna godina, bio je u zenitu svoje pijanističke snage i u posjedu potpune kontrole nad svojom energijom. Beethoven, čija je glazbena supstancija vrlo bliska Richterovu energetskom potisku, čini se gotovo idealnim autorom za to razdoblje Richterova života.

Upravo masivna, u koncepciji grandiozna, a za izvođenje tehnički vrlo neugodna, sonata u B-duru, op. 106, pokazuje na ovoj snimci neku čudnu podudarnost sa stilom Richterova pijanizma. Izvanredno teški glasovirski slog te skladbe u Richterovoj se svirci uopće ne zapaža, jer jasnoća njegova tumačenja usredotočuje pozornost isključivo na izričaj, na spiritualnu razinu Beethovenova glazbenog govora, pa tehnička strana izvođenja — (Kissin je jednom točno primijetio da je Richterova virtuoznost transcendentalna!), nije autonomni segment muziciranja — ona je apsolutno u funkciji tumačenja glazbe. Ničeg nametljivog, suvišnog, ili s ciljem bilo kakva efekta, nema u toj Richterovoj viziji Sonate Hammerklavier, u toj njegovoj nadmoćnoj svirci, koja se od prvog do četvrtog stavka, osobito pak u grandioznoj finalnoj fugi doimlje poput isklesana mramornog stupa. Sonata Hammerklavier uopće pripada najzahtjevnijim, najtežim (i najduljim) ostvarenjima pijanističke literature. Čuti je u interpretaciji Svjatoslava Richtera zabilježenoj na ovoj kompaktnoj ploči znači ostvariti bliski susret s idealnom realizacijom Beethovenove veličanstvene glazbene predodžbe. Richterova koncentracija, njegova potpuna posvećenost cilju, što znači autentičnom oblikovanju glazbe, koju zapravo oživljuje svojom energijom — na ovoj su snimci gotovo opipljive. Glazbeni protok, dah fraze, ritam snažnih napetosti fokusirane energije i opuštanja ostvarenih eteričnom zvučnošću instrumenta, sve to zajedno daje Richterovu viđenju tog djela pečat apsolutne jedinstvenosti. Savjet slušati, slušati i opet slušati!

Bosiljka Perić-Kempf