Dvorci u oblacima

Dvorci u oblacima

Ako krećete u smjeru fantazije, zaboravite kriterije autentičnosti i školske naobrazbe. Ono što je doista važno jest kombinacija imaginacije, strogosti i dosljednosti. Uspješan fantastični dizajn omogućuje nam da nadrastemo vlastito nepovjerenje, dok nas skroman fantastični dizajn tjera da suspregnemo svako vjerovanje

Kada ste zadnji put imali priliku vidjeti fantastični dizajn uživo? Mislim na onu vrstu fantastičnog okoliša u kojemu se, onoga časa kad se u njemu nađete, odmah oslobodite svih banalnih misli o svakodnevnim realnostima. Uporabnost, funkcije, cijena, održavanje, ukus, etičnost i ostale tričarije, sve te misli iz svakodnevice nestaju u izmaglici koja vas okruži, dok vas izazovne vizije pred vašim očima, iznad glave, i pod vašim nogama uvlače u fantaziju vlastitog dizajna. To je ona vrsta okoliša koji vas isključi iz stvarnog vremena i prostora i zahtijeva od vas potpuno povjerenje, sve ono što vidite doista jest.

U Engleskoj ste se možda našli u Brightonu, u indo-kineskom glazbenom paviljonu; u grotesknoj pećini u Stourheadu; ili u arabesknim odajama lorda Leightona. Nadalje, možda vas je opčinio Gaudijev nesputani prilaz palači Guell u Barceloni, ili marcipanski premaz ružičaste korice svadbene torte dvorca Neuschwansten u Bavarskoj. Ili da se vratimo u Britaniju: možda vam je zastao dah zbog ekscentričnih suvremenika bavarskoga dvorca, njegovih duhovnih rođaka u Walesu: prekrasnog dvorca u Cardiffu i dvorca Coch. Obje te građevine u Cardiffu, iako smještene na mjestima rezerviranima za srednjovjekovlje, osmislio je najvećim dijelom William Burges, najkreativniji od svih najnaprednijih viktorijanskih arhitekata koji je na neki način (na mjestima) spojio ozbiljnu arheološku preciznost s (prevladavajućom) viteškom fantazijom.

Nakon što prođete kroz gotski ulaz u kardifski dvorac i dođete do dvorane za bankete Williama Burgesa, naći ćete se okruženi duhom srednjega vijeka: drveni svod izbrazdan voltama s heraldičkim ukrasima koji prate obiteljsku lozu Bute; zidovi na kojima prerafaelitski murali predstavljaju događaje iz života carice Matilde i kralja Stjepana. Vitraji pak otkrivaju gospodare dvorca tijekom povijesti, a minijaturni kamin čuvaju trubači odjeveni u ceremonijalne odore. Ornamentaciji na kojoj se nije štedjelo i bujnoj dekoraciji te fantastične prostorije trebalo je pripomoći i ekscentrično pokućstvo u kojemu se ocrtavaju ljudski likovi, a da ne bi bilo svedeno na puku funkcionalnost, pokućstvo »govori i pripovijeda priče«.

Poligoni graditeljske mašte

Dakako, gotski su dvorci stoljećima izvanredni poligoni graditeljske mašte. Zapravo se isto događa još i danas, recimo u primjeru neobičnoga hotela koji sliči dvorcu. Na takvo sam mjesto dospio sa svojom obitelji jednoga ljeta. Doista je to bio neobičan hotel. Svoju sam djecu smatrao odgovornom za izbor tog hotela u Las Vegasu. Bio je to Hotel Excalibur. U njemu se nalazi »čudesan kasino na sto tisuća četvornih stopa, više od četiri tisuće luksuznih soba, šest vrhunskih restorana, fantastičnom, dobro raspoloženom vílom i srednjovjekovnim selom prepunim divnih trgovina, restorana i raznih predstavljača.« Na programu je večernji program, Turnir kralja Arthura, u kojemu se dični vitezovi natječu na bojnome polju u istinskoj borbi, dok se vi gostite izvrsnom srednjovjekovnom hranom (pizza, prženi krumpirići i hrenovke stariji su nego što sam mislio).

Excalibur je cijeli uređen u srednjovjekovnom stilu, od grubo nabranih plastičnih kamenih zidova pri ulazu, preko heraldičkih štitova i gotskih ukrasa po hodnicima do recepcije ukrašene minijaturnim dvorcima i dalje, do soba oblijepljenih tapetama s uzorkom isklesana kamena, sa štitovima nad uzglavljem, lustera sa svjetiljkama u obliku lažnih svijeća, do obarajućih pojedinosti tipa stolca za bankete, lukovima oblikovana zrcala i kao vrhunac — ispružene ruke koja drži električnu baklju dizajniranu da se ne bi postidio ni sam Burges.

Excalibur mi je bio grozan, a uvijek se divim Burgesovim radovima u Cardiffu. Zaintrigiralo me zašto je to tako. Što čini fantastični dizajn dobrim? Zašto u Excaliburu nisam vidio ništa, a dvorac u Cardiffu da mi je toliko šarmantan?

Kako sam pripadnik onoga dijela čovječanstva koji se neprestano brine oko zajedničke sudbine i budućnosti kulture, pretpostavio sam da se odgovor mora kriti u nečemu što se vezuje uz autentičnost. Nije li kardifski dvorac autentičan, a Excalibur smiješan? Istina, kardifski dvorac stoji na mjestu gdje su prebivali Rimljani, pa je asocijacija na davnu povijest čvrsta, a čak postoje i okolni znaci te ranije prošlosti. Ali to ne objašnjava moj pozitivni odnos prema unutrašnjim prostorima, poput dvorane za bankete, jer je u njoj Burges osmislio vitešku fantaziju u kojoj nema ni istine ni povijesne autentičnosti. Na djelu je evokativni unutarnji dizajn, ali nipošto autentičan, niti je uvjerljiv u povijesnom smislu. I doista, u prošlom stoljeću Burgesova arhitektura označena je kao drugorazredna, a razdoblje industrijalizacije i graditeljstva proglasilo je njegove građevine zaštitnim znakom neautentičnosti.

Sekundarna autentičnost

Pretpostavljam da je upravo povijesna distanca pridonijela nekoj vrsti sekundarne autentičnosti u smislu izraza romantičnih vrijednosti viktorijanske ere — pa građevine poput dvorca u Cardiffu gledamo kao spomenike vlastite epohe. Tako možda i Excalibur postane spomenikom ako preživi, odnosno ako ga ne preoblikuje sudbina fantastičnih hotela koji su u stalnu međusobnom natjecanju za što originalnijom novinom. No to će u tom slučaju postati spomenikom dizajnima hotela kraja dvadesetog stoljeća, a ne osobitoj stilističkoj osjećajnosti, pa će kao takav manje odjekivati od Burgesove verzije onoga što je bilo na djelu kao obnova gotskoga duha. A možda osjećaj o autentičnosti kardifskog dvorca potječe i od činjenice da je u njemu obitavao pripadnik visoke klase, plemić koji samim time podiže građevinu u sferu kulturnog, sferu prave arhitekture. Hotel Excalibur mjesto je koje prima najšire slojeve, primarno je komercijalno orijentiran, pa stoga odudara od kulture i autentičnosti. Nerado priznajem, ali moguće je da je i snobizam utjecao na moju kritičku prosudbu o dizajnu.

Nameću se i druge mogućnosti. Možda vulgarnost i populistički karakter Excalibura koji ne potječu iz četrnaestog stoljeća, već iz Disneylanda pedesetih godina dvadesetog stoljeća, čine da se fantazija koja u njemu prevladava čini inferiornijom? Je li tome kriva činjenica da je izgled Disneylanda potekao od dvorca uspavane ljepotice (a koji je stilom blizak dvorcima iz Bavarske), pa da nam se zato čini da je takva fantazija tek osrednja? Treba li za išta kriviti Disneyland? Mislim da ne, ali isto tako mislim da je Disneyland ključ za razumijevanje naših pitanja o fantaziji.

Impresivni Disneyland

Važan aspekt našeg obiteljskog ljetovanja u Los Angelesu bio je i odlazak u Disneyland. Nemam namjeru ponovno posjetiti Disneyland, ali drago mi je da sam tamo bio i proživio ga, jer je nedvojbeno impresivan. Standard je tamošnjega dizajna takav da sve izgleda kao i onoga dana kad je park otvoren, nema ogrebotina ni ičega otrcanog ili istrošenog, nema ispucanih materijala, a to nas navodi na pomisao da se radi o onoj razini dizajna u kojoj se o svemu, doista o svemu, pažljivo vodilo računa. Pa čak je i dobro raspoloženje koje pokazuju tamošnji zaposlenici, morat ćemo priznati, dio visoke razine te fantazije. Ako nam se i ne sviđa dizajn, upravo je fantazija ta koja ga predstavlja i pojačava. Disneyland pokazuje istinski profesionalizam.

A mislim da je to upravo ono što dobar fantastični dizajn mora sadržavati... čvrsti profesionalizam. A pod time mislim pristup dizajnu koji je gotovo opsesivan u rigoroznoj pažnji oko svake pojedinosti, pri čemu ni jedna pojedinost ne smije opterećivati cjelinu. Može se činiti da je fantastičan efekt postignut bez napora, ali nitko ga ne može dosegnuti pukim sanjarenjem, nego jedino angažmanom puna srca. Zato nas Excalibur ne može opčinuti kao cjelovita fantazija — završni su radovi nesolidni, svjetlo bezidejno, materijali jeftini. Druga dva hotela u Las Vegasu koja sam posjetio, New York New York i Ceasar’s Palace, uspijevaju zahvaljujući profesionalizmu. I zato su Burgesove fanatazije u Cardiffu tako trijumfalne. Njegov je okoliš cjelovit, beskompromisan i gotovo opsesivan u načinu kako slijedi neku fantastičnu zamisao.

Dakle, ako krećete u smjeru fantazije, zaboravite kriterije autentičnosti i školske naobrazbe. Ono što je doista važno jest kombinacija imaginacije, strogosti i dosljednosti. Uspješan fantastični dizajn omogućuje nam da nadrastemo vlastito nepovjerenje, dok nas skroman fantastični dizajn tjera da suspregnemo svako vjerovanje.

Nigel Whiteley

Preveo Saša Drach