Duboka provincijalizacija

Duboka provincijalizacija

Bez ijedne snažne umjetničke ličnosti koja bi pokrenula cijeli ansambl i služila mladima kao uzor i poticaj, zatvorena u uske okvire gdje su se poremetili kriteriji i izgubili parametri, repertoarno osiromašena, okrenuta unatrag (silne proslave), a bez priključka na suvremene (u realizaciji) operne tokove, s mnogo solista (koji rijetko nastupaju bilo tuđom ili svojom krivnjom), a praktično bez pravog prvog faha, s mnogo članova zbora, a bez zvonka i zaobljena zborskog zvuka, s popunjenim orkestrom (barem nešto!), ali nedovoljno razrađena i dotjerana tona Zagrebačka opera spustila se izuzetno nisko

Vladimir Kranjčević prihvatio se jednog od najduljih ravnateljskih mandata u novijoj povijesti Zagrebačke opere posljednje ratne sezone 1994/95. nakon što je Opera nekoliko mjeseci predstave izvodila u Domu hrvatske vojske Zvonimir. Vrijeme nije bilo osobito povoljno, ali te su se sezone izvele četiri premijere, na repertoaru je bilo jedanaest naslova i šezdeset i četiri izvedbe. Mandat završava u sezoni 2001/02. dvjema premijerama (Puccinijev Triptih smatra se jednom premijerom i jednim naslovom) i devet naslova. Prošle su sezone bile također dvije premijere, deset naslova i pedeset i osam izvedaba. Dakle, završava ga s manje premijera, manje naslova i manje izvedaba. Sve je to nedopustivo malo za tako golem izvođački aparat kao što je nacionalno kazalište, koji je usto veoma skup. Uporaba česte isprike da se u istoj zgradi tiskaju opera, drama i balet nije uvjerljiva jer u prosjeku deset dana u mjesecu nema predstave, a uveden je i vrlo zanimljiv običaj, vjerojatno jedinstven u svijetu, da predstava uglavnom nema ni nedjeljom i blagdanima. Za usporedbu: praški Narodni divadlo, u kojemu također djeluju opera, drama i balet, ima sljedeće sezone 124 operne predstave! A što tek reći o pravom kuriozitetu koji se dogodio ove sezone: u samoj njezinoj špici četrdeset dana nije bilo operne predstave zbog pokusa za premijeru!

Zatvorenost u uske okvire

Za mandata Vladimira Kranjčevića izvedeno je 25 premijera (prosječno 3 u sezoni), no od toga ih je 6 bilo u sklopu Muzičkog biennala Zagreb. Stjecajem okolnosti to su većinom bile hrvatske opere pa je broj premijera djela hrvatskih skladatelja sedam, i pribrojimo li dvije obnove, zadovoljavajući. Izvedena su tri nestandardna naslova, po jedan engleski, mađarski i kineski, a standardni je repertoar bio ovako zastupljen: šest talijanskih te po tri ruska, francuska i njemačka naslova. Od njemačkih je jedan bila opereta, a dva Mozartova djela, što ipak ne možemo nazvati standardnim njemačkim repertoarom pod kojim se primarno podrazumijevaju djela Wagnera i R. Straussa, kojih pak nije bilo. Primjedba se može staviti i na naslove u reprizama i, pogotovo, na broj izvedaba pojedinih naslova, npr: Dvorac Modrobradog izveden je tri puta, a Čarobna frula, kojom je usput rečeno ravnao ravnatelj Opere, više od trideset.

Zanimljiv je sastav glavnih kreatora premijera dirigenata i redatelja, među kojima nema nijednog inozemnog imena, što je danas u svijetu nezamislivo i u manjim opernim kućama. Takva zatvorenost u uske okvire pogubna je za sve, a kamoli za umjetnost! A još je gore kada su u tom isključivo hrvatskom sastavu najmanje zastupljeni dirigenti koji dirigiraju u najvećim svjetskim opernim kućama. Zanimljiva je usporedba: ravnatelj Opere bez operne karijere iza sebe dirigirao je pet premijera (dakle jednu petinu), a najistaknutiji operni dirigenti s međunarodnim ugledom po jednu (dakle jednu dvadesetipetinu). S redateljima je odnos bolji, ali samo u usporedbama. Naime, naspram pet režija redatelja koji se tek počeo baviti opernom režijom (koji je bio ujedno i intendant) dolaze četiri režije uglednog opernog redatelja. Ali bilo je mnogo blijedih režija neiskusnih redatelja. Tako je cjelokupan domet glazbenoscenske produkcije posljednjeg desetljeća u Zagrebačkoj operi u odnosu na svjetske trendove, ali i u odnosu na visoki međunarodni ugled što ga je uživala nekoliko prethodnih desetljeća kada je redovito odlazila na gostovanja u kulturna središta diljem Europe, i u Japan, pao vrlo nisko. Duboko je skliznula u provincijalizaciju! Predstave poput Zaljubljen u tri naranče ili Vjenčanje u samostanu svjetlosne su godine daleko od onoga što nam je ponudila (izuzmimo Marca Pola koji po cjelokupnosti glazbeno-scenske realizacije ide ukorak sa svijetom).

Bez jakih ličnosti

A pjevači? U konačnici oni naime nose najveći teret u prezentiranju dostignutog. Ruža Pospiš-Baldani dala je pečat svoje umjetničke osobnosti predstavama u kojima je nastupala i zahvaljujući njoj one su se izdizale iznad prosjeka — ali ona je otišla u mirovinu. Za drugu našu veliku umjetnicu — Dunju Vejzović — nije bilo mjesta (?!), osim na samome kraju. Danas u Zagrebačkoj operi nema istinske umjetničke ličnosti koja nosi repertoar i na stanovit je način zaštitni znak ansambla, kao što je npr. u Splitu Nelli Manuilenko. Naravno, takve se ličnosti ne mogu stvoriti, u Hrvatskoj ih gotovo nema (a one naše malobrojne koje djeluju u svijetu vrlo su rijetko bile pozivane) pa se mora posegnuti za strancima. To čine druga kazališta i drugi ansambli. I angažiranje barem dvoje (a bilo bi ih zapravo potrebno pet) takvih kompletnih prvaka jedan je od bitnih uvjeta za buduće funkcioniranje Opere. Mladi kadar, koji je nedvojbeno darovit, nije još (ako uopće i bude) spreman za tu zadaću. Nedovoljno je osposobljen za studija, a ni u kazalištu se ne osposobljava na pravi način. Ravnatelj je, kako sam voli reći, dao priliku mladima. Točnije je: pružio im je mogućnost da nastupe. Ali, nije ih adekvatno pripremio za nastup. Najeklatantniji su primjer dvije vrlo nadarene mlade sopranistice Antonija Boroša i Adela Golac-Rilović, obje sposobne donijeti lik Violette vokalno i scenski, a na svojim su prvim nastupima tek dale naslutiti da bi to mogle. Nije krivnja na njima, nego na onome tko ih je pustio na scenu bez temeljitih priprema s iskusnim korepetitorom, redateljem i dirigentom, koje za ovakvu ulogu traju barem godinu dana. I upravo je Traviata u kojoj su mladi učili mlade uvjerila u neutemeljenost takvih davanja prilika mladima... A i među mladima koji su dolazili na scenu valjalo je provesti selekciju, jer Zagrebačka opera ipak nije poligon za vježbu.

Repertoarno siromaštvo

I na kraju što smo imali? Obljetničarsku Operu u kojoj se slavi svaka okruglija godišnjica, bio to osamdeseti rođendan jedne od najvećih svjetskih umjetnica ili dvadeset i pet godina rada zborista. Bez ijedne snažne umjetničke ličnosti koja bi pokrenula cijeli ansambl i služila mladima kao uzor i poticaj, zatvorena u uske okvire gdje su se poremetili kriteriji i izgubili parametri, repertoarno osiromašena, okrenuta unatrag (silne proslave), a bez priključka na suvremene (u realizaciji) operne tokove, s mnogo solista (koji rijetko nastupaju bilo tuđom ili svojom krivnjom), a praktično bez pravog prvog faha, s mnogo članova zbora, a bez zvonka i zaobljena zborskog zvuka, s popunjenim orkestrom (barem nešto!), ali nedovoljno razrađena i dotjerana tona Zagrebačka opera spustila se izuzetno nisko, i nije čudno da se u glazbenim (i ne samo glazbenim!) krugovima govori kako je pala na razinu srednjoškolske produkcije. Hoće li je novi ravnatelj Zoran Juranić uspjeti pridignuti i barem približiti Baletu, koji je realizacijom Bajadere doživio još jednu potvrdu svojih visokih kvaliteta? Almira Osmanović ostavila je Dinku Bogdaniću visoko profesionalan ansambl s vrsnim solistima sposoban za realizaciju najzahtjevnijih partitura, a on je s njim ostvario predstavu istinskog umjetničkog nadahnuća. Dakle, može se. Sve ovisi ponajprije o zacrtanim ciljevima onoga kojemu je povjereno vodstvo. Pretpostaviti je da Vladimir Kranjčević vjeruje kako je ostvario svoj postavljeni cilj. Samo, kakav je on bio.

Pred novim vodstvom Opere uistinu je teška zadaća potpune profesionalizacije kuće po svjetskim standardima.

Marija Barbieri