Dominacija klasika

Čovjek kojeg nije bilo (The Man Who Was Not There), Carter Burwell

Nekonvencionalnost, elementi različitih suvremenih stilova poput jazza ili heavy metala, tihe i mračne instrumentalne sekvence izvedene na gitari ili glasoviru, oštri ritmovi koji često nose glazbene brojeve — to su karakteristike filmske glazbe skladatelja Cartera Burwella koji je od početka karijere do danas glazbom obilježio velik broj filmova braće Coen. Doduše, u trenutku kada su se redatelji odlučili okrenuti skladanoj glazbi (a taj je trenutak stigao s filmom Tko je ovdje lud?), uloga Cartera Burwella u njihovim je filmovima izmijenjena, da ne kažemo bitno smanjena.

Tako je Burwellov skladateljski prinos filmu Čovjek koga nije bilo minimalan. On je napisao glazbu za samo nekoliko scena, a i ta je glazba ostala u sjeni birane klasične glazbe, i to iz dva razloga: prvo, jer klasična glazba dominira filmom, i drugo, jer se Burwell nastojao uklopiti u glazbeni jezik Ludwiga van Beethovena, koji dominira filmom, i Wolfganga Amadeusa Mozarta, koji gostuje u jednoj sceni. U svakome slučaju, dva su klasika u filmu Čovjek kojeg nije bilo imala daleko važniju ulogu od Cartera Burwella.

Beethoven i Mozart

Beethovenove sonate (op. 13. br. 8, Patetična; op. 27. br. 23, Appassionata; op. 27. br. 14, Mjesečeva; i op. 72. br. 25) zajedno s klavirskim triom u B-duru op. 97 koji je otvorio film, kao i kratkim odlomkom iz Mozartova Figarovog pira, postale su glavnom glazbenom podlogom Čovjeka kojeg nije bilo. Jesu li braća, kada su se odlučila snimiti klasičan crno-bijeli film mislila da će tehnička uređenost i sadržajna kaotičnost najbolje naći odraz u strukturalno savršenim i istodobno duboko emocionalnim djelima majstora klasike? Ili je uzornost glazbe (danas se glazba Beethovena i Mozarta bira kao primjer melodijske, harmonijske i formalne analize) trebala odraziti objektivnost pripovjedača, glavnog lika Eda Cranea? Ili je, možda, klasičnost zvuka privukla autore u smislu paralele s klasičnosti zvuka Bernarda Herrmanna, Hitchcockova skladatelja (očito je da je film svojevrsna posveta Alfredu Hitchcocku)?

U svakome slučaju, izbor je prilično neobičan, jer glazba ne odražava razdoblje (druga polovica četrdesetih), osim u rijetkim trenucima kada sklizne u swing ili jazz. Glazba ničim ne ilustrira sliku, jer nije ni mišljena kao njezina pratnja. I glazba nosi sa sobom vlastita značenja (premda je riječ o savršenim primjerima apsolutne glazbe) koja nemaju nikakve veze s filmskim značenjima. A opet, glazba odlično sjeda u film. Njezina je starost oličenje umjetne starosti filma, pa se na taj način nadovezuje na crno-bijelu fotografiju i stilizacijsku namjeru autora. Premda nije izvorno mišljena funkcionalno, ona u dodiru s filmskom slikom počinje funkcionirati. Doduše ne kao ilustrativna glazba iz crno-bijelih filmova, nego kao suvremena filmska glazba koja nastoji uhvatiti opći ugođaj i atmosferu filma. Ona funkcionira i kao sastavni dio prizora i kao popratna glazba, pa tako dominantni drugi stavak iz Beethovenove Patetične sonate postaje nositelj milijuna različitih značenja — od zabranjene ljubavi Lolita-tipa preko neuspjelog biznismenskog poteza do završnog, neočekivanog ali ipak tako logičnog obrata.

Školska izvedba

Možda će poznavatelje zasmetati rezanje drugog stavka Beethovenove sonate u dijelove. No i to je rezanje logično, čvrsto određeno glazbenom strukturom. Ako gledatelj-glazbenik požali što pri prvoj pojavi drugog stavka Patetične Birdy stavak ne odsvira do kraja nego samo do kraja prvog dijela, žeđ za cjelinom bit će mu utažena u jednoj od sljedećih scena, kada Birdy počinje svirati od mjesta na kojemu je stala. I doista, pažljivi slušatelj moći će zapaziti da izvedba nije savršena, da su Birdyne oscilacije u tempu školska problematika i da ona ne može postati profesionalna glazbenica, što ona, zapravo, i ne želi. Tu počinje drugi sloj ionako slojevite priče koju je, ma kako se jednostavnom činila, dosta teško prepričati.

A glazba je samo jedna od niza slojeva koji su braća Coen vješto uplela u svoj neobičan, možda malo previše stiliziran i sadržajem nezainteresiran, ali glazbeno pozorno osmišljen film. U svakome slučaju, teško bismo mogli reći da je to priča o partituri koje nije bilo, kao što je napomenuo jedan kritičar. Sveprisutna, ali i neprimjetna, Beethovenova se glazba odlično uklopila u priču o nevidljivom običnom čovjeku, kojega su progutali društvo i njegove konvencije.

Irena Paulus