Dobri komorni koncerti

Atraktivni koncertni programi, odlični izvođači, alternativni prostori, u finišu su ove glazbene sezone ponudili raznolike i vrlo kvalitetne sadržaje

U zagrebačkom koncertnom životu prave se vrijednosti i najzanimljiviji sadržaji, čini se, najlakše susreću na programima izvan uhodana protoka abonentskih koncerata. Tu tvrdnju lako je ilustrirati na primjeru protekloga dvotjednog razdoblja. Atraktivni koncertni programi, odlični izvođači, alternativni prostori, u finišu su ove glazbene sezone ponudili raznolike i vrlo kvalitetne sadržaje. Ono što ih povezuje, osim visoke kvalitete izvođenja, pripadnost je području komorne glazbe, tom u nas nedostatno njegovanu obliku muziciranja, koji iapk nije izgubio svoju publiku. Više je razloga koji su od Zagreba danas stvorili mjesto sužena glazbenog interesa, što se ogleda i u maćuhinskom odnosu organizatora prema komornim koncertima. No, paradoksalno, ti su koncerti često upravo najkvalitetnija glazbena ponuda u Zagrebu.

Bobetko i Apelt

Tako je u prostoru Gliptoteke HAZU i organizaciji Hrvatske glazbene mladeži 21. svibnja održan koncert kontrabasista Nikše Bobetka i njegova klavirskog suradnika Dinka Apelta. Suvišno je naglašavati da je Nikša Bobetko jedan od inih đaka profesora Josipa Novosela na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, iz čije su klase izašli najbolji hrvatski kontrabasisti. Dovoljno je tek reći da se Bobetko može ubrojiti među Novoselove najdarovitije učenike, te da je koncert o kojem je riječ sigurna potvrda te tvrdnje. O kontrabasu se obično rijetko misli kao o solističkom instrumentu, i zapravo uvijek iznova začuđuje da se na njemu može svirati s lakoćom i demonstrirati vrhunska virtuoznost. Klasična solistička literatura za kontrabas prilično je limitirana u broju izvornih skladbi, pa se kontrabasistički recitali najčešće dopunjuju literaturom pisanom za violončelo. Tako je i Nikša Bobetko u prvom dijelu svirao Vivaldija (sonata za violončelo i continuo u e-molu) i J. S. Bacha (Sonata za violu da gamba i continuo u G-duru, BWV 1027), da bi u drugom najprije izveo 7 epigrama za kontrabas i klavir Zoltana Kodalyja, potom i Scherzo R. Glierea. Uz vrlo sigurnu pijanističku potporu Dinka Apelta, Nikša Bobetko u ovim je skladbama različita stila i karaktera, a tehnički mjestimice iznimne zahtjevnosti (pogotovo to vrijedi za izrazito virtuozan Scherzo Glierea) demonstrirao osobine koje ga neupitno određuju kao rasna glazbenika i kultivirana koncertanta. Zanatski u potpunosti dorastao svim teškoćama izabrana programa, mladi je umjetnik — pomalo još suzdržan u Vivaldijevoj i Bachovoj sonati — u Kodalyjevim Epigramima pokazao fino razigranu tonsku maštovitost, čvrsti, intonativno siguran i vrlo izražajan ton, te suverenost u izvođenju kao važnu komponentu cjelokupnoga nastupa. Sve te odlike Bobetkova muziciranja bile su u Gliereovu Scherzu pojačane još i dozom izrazita virtuoziteta, riječju, načinom izvođenja koje je, bez obzira na tehničke zahtjevnosti skladbe, sačuvalo lakoću i eleganciju izraza, ljepotu tona u dijelovima nadahnute pjevnosti i sabranost izričaja u cjelini. Impresivan nastup Nikše Bobetka s Dinkom Apeltom na ovoj lijepoj večeri komornog muziciranja može se ubrojiti među one istinski svježe i ugodne susrete s glazbom, kakve nam zagrebačka koncertna ponuda, nažalost, sve rjeđe omogućuje.

U spomen Ruždjaku

Iste večeri u Povijesnom je muzeju bariton Joško Lešaja održao koncert u spomen Vladimiru Ruždjaku izvodeći Schubertov ciklus popijevaka Der Schwannengesang, a dan poslije na orguljama Crkve sv. Nikole Tavelića muzicirao je nama znani José Luis Gonzáles Uriol. Njegov program bio je posvećen španjolskoj muzici za orgulje, od skladbi Antonija de Cabezona (16. stoljeće), do Jesusa Guridija (20. stoljeće) U djelima tog širokog vremenskog raspona Uriol je predstavio još nekoliko skladbi iz pera španjolskih autora raznih epoha, dajući svojim recitalom svojevrstan presjek španjolske orguljaške produkcije od renesanse do današnjega doba. Dakako da je postojala i mogućnost nekog drukčijeg predstavljanja panorame španjolske orguljaške glazbe tijekom stoljeća, no i ova ponuđena omogućila je ipak kratki pogled u španjolsku orguljašku baštinu, koju je Uriol prezentirao prisutnoj publici. Način Uriolova muziciranja, jasan, ritmički pregnantan, s mnogo tonske mašte, što se pokazalo u registraciji pojedinih skladbi, upozorio je da je riječ o vrsnu glazbeniku, pravom majstoru svog instrumenta, a kako svjedoče i zagrebački mladi orguljaši, koji su, zajedno sa svojim pedagozima, pratili kratki majstorski tečaj održan u nekoliko dana prije koncerta — i o izvrsnu pedagogu!

Prvi učenici škole Bašić

Još jedan komorni koncert privukao je pozornost ljubitelja dobre glazbe u proteklom razdoblju: nastup već međunarodno afirmiranih mladih glazbenika, bivših polaznika Glazbenog učilišta Elly Bašić, koji su u HGZ-u 25. svibnja svoje umijeće muziciranja stavili u službu dobrotvorne akcije za sanaciju zgrade svoje bivše škole. Funkcionalna glazbena škola sa sjedištem u Mlinarskoj 25, koja danas nosi ime osnivačice Elly Bašić, nalazi se u zgradi gotovo već neuporabljivoj za normalnu nastavu. Kako je uopće moguće da jedna tako važna glazbenopedagoška ustanova kao što je ova ima problema s najelementarnijom pretpostavkom svoje egzistencije pitanje je koje se u kaosu što danas vlada u nas na svim razinama, dakako i u kulturi pa i školstvu — zapravo nema kome postaviti. Veliki talenti ove škole, članovi Zagrebačkog gitarističkog kvarteta, pijanistica Lana Genc, gitarist Robert Belinić i violončelistica Monika Leskovar sudjelovanjem na spomenutom koncertu pokazali su brigu za stanje svoje nekadašnje škole, koju nisu zaboravili, i koja je bila odskočnom daskom za njihovu današnju afirmaciju u međunarodnim razmjerima. Bio je to koncert za glazbene sladokusce, s programom skladbi Rodriga, Ravela, J. S. Bacha, Turine, Solime i Piazzole u odličnim izvedbama glazbenika od kojih neki danas pripadaju samom svjetskom vrhu glazbene reproduktive svoje generacije. Ono što im je zajedničko glazbena je škola, čiji rad danas ugrožava nepostojanje standardno uređena prostora za normalno održavanje nastave. Izvrsni koncert svježih interpretacija i dobrih vibracija bio je uljudan način da se na te probleme upozori šira javnost.

Romantični program ZF

I na kraju valja još reći riječ-dvije o najnovijem koncertu Zagrebačke filharmonije za pretplatnike Plave oktave. Romantični program s Drugim glasovirskim koncertom u f-molu Frédérica Chopina i Šestom simfonijom u h-molu P. I. Čajkovskog, uz gostovanje kanadskog pijanista Louisa Lortiea, činio se dobrim jamstvom za ugodan koncertni doživljaj. Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja ipak nije znala iskoristiti te adute, pa je koncert — bez obzira na sjajan, vrlo njegovan pijanizam kanadskog virtuoza — ostavio doja nedorađenosti i niskog umjetničkog dosega. U Chopinovu koncertu neprirodno utišani orkestar bio je uzrokom potpuna debalansa cjelovite zvučne slike, a u simfoniji Čajkovskog Šutejev površni pristup partituri rezultirao je interpretacijom neprimjerene ekstrovertiranosti, koja je plemenitom Čajkovskijevu patosu nametnula zvučnost osrednjega revijskog orkestra, a glazbi dala karakter primijenjenog uratka za kakav filmski ili TV-spektakl. Pročitati partituru Čajkovskijeve Patetične na tako banalan način nije samo znak nesenzibilnosti, nego i pokazatelj manjka elementarnog osjećaja za realnost, što razumna čovjeka uvijek drži podalje od djelatnosti za koju nije ekipiran!