Balet u punom pogonu

Balet u punom pogonu

U sljedećoj sezoni planiramo čak šest premijera: Đ avo u selu, Romeo i Julija, Balanchineova večer, Giselle, Mačak u čizmama i Večer mladih koreografa

Dinko Bogdanić zagrebački je đak, i u Baletu HNK stekao je status prvaka. Odlazio je na usavršavanje i angažman u SAD i Njemačku, ali se u Zagreb uvijek vraćao, i kao plesač i kao koreograf. U Zagrebu je 1996. Vrlo uspješno postavio Don Quijotea. Razgovarali smo s njim kao novim ravnateljem Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, o njegovim planovima u toj kući, organizaciji i repertoaru.

Preuzimanje dužnosti ravnatelja Baleta HNK u Zagrebu jedan je od vaših povrataka kući. Kako vi to doživljavate?

— Preuzeti kuću koja je obilježila 125 godina baleta velika je odgovornost i velika čast. Nastavljam tamo gdje su mnogi počeli, i napravili nakon velike karijere i ovdje i u inozemstvu. To je veliki događaj za mene, koji sam također izašao iz ove kuće — ponovni povratak u Zagreb.

Krenuli ste u velikom stilu i pokazali da je to veliki i jaki ansambl. Problem je, čini se, jedino s muškim plesačima, jer su dvije prve alternacije glavne muške role, Ronald Savković i Anton Bogov, gosti...

— Dolazim iz Berlina (gdje sam i dalje prvi baletni majstor) i mogu vam reći da i tamo imamo problema s muškim plesačima. Za neke premijere, gdje želimo postići svjetsku razinu, pozivamo goste izvana, imena iz milanske Scale, kao što su Roberto Bole, koji trenutačno pleše u Baletu Royal, ili Martinez iz Pariške opere, koji je gostovao u nas u Zagrebu u Labuđem jezeru. Za velike premijere uvijek pozovete nekog velikog plesača da razina predstave bude viša. To je svjetska praksa, mi nismo Balet Pariške opere, koja ima dvadeset vrhunskih plesača i sto mladih ljudi koji ih mogu zamijeniti. I sami znate da u hrvatskom baletu uvijek nedostaje muških plesača, pošto se nikad nije smatralo da je to posao za muški dio obitelji.

Koliko ste upoznati sa situacijom u Baletu HNK Zagreb i kako je ocjenjujete? Gdje će s vaše strane trebati najviše angažmana i gdje ga namjeravate pojačati?

— Bit će upravo u aspektu muških plesača. Imamo ljude iz Rumunjske, Rusije, Moldavije, Estonije, koji čine doista internacionalni ansambl. Treba se posvetiti odgoju mladih. Pokušat ću da se taj muški dio ansambla pokrene i da prvi plesači budu iz naših vlastitih redova. U HNK-u imamo Baletni studio koji djeluje već pet godina — gospođa Almira Osmanović ga je osnovala — i pokazao je dobre rezultate. U Bajaderi vidite šest mladih plesača baletnog studija u II. činu, s (velikim) lepezama. U budućnosti ćemo nastojati uspostaviti i bolji kontakt s Baletnom školom na Ilirskom trgu, možda da naše mlade plesače uključimo u njihov muški program.

Govori se o povratku naših plesačkih zvijezda, kojima ste pomogli da odu van, a sad bi ih željeli dobiti nazad...

— Da, neke sam darovite plesače odveo u inozemstvo da nauče više, da rade sa svjetskim koreografima i pedagozima, i ja ću ih i vratiti — da pokažu što su naučili u svijetu. Tu ponajprije mislim na Ronalda Savkovića, koji je sada odigrao premijeru Bajadere. Našao je vremena da dođe u Zagreb i da odigra nekoliko predstava. Normalno, on sada ide dalje, ali će biti naš stalni gost, tako da će ga zagrebačka publika često viđati, i ja ću kao koreograf imati prilike s njim i dalje raditi. Zatim je tu Leonard Jakovina, koji gostuje u ulozi Zlatnog idola u Bajaderi, što je njegov mali, prvi korak na sceni HNK, jer on nije nikad bio u ansamblu, nego dolazi izravno iz škole. Angažirao sam ga u Münchenu dok sam radio na Akademiji. Zagrebačka publika imat će ga prilike vidjeti u ulozi Solora 28. lipnja. Tomislava Petranovića želio bi vratiti iz Beča kao stalnoga gosta, tako da bismo imali tri stalna gosta, koji su naši plesači, izašli iz ove škole.

Dvije primabalerine, Irena Pasarić i Almira Osmanović, na vrhuncu su karijere. Tko su njihove potencijalne nasljednice?

— Odgovor na to pitanje krije se u drugim dvjema postavama Bajadere, gdje ste mogli vidjeti Olju Jovanović i Mirnu Sporiš-Palada, koje su dvije balerine na putu da postanu primabalerine. Ne treba zaboraviti ni treću postavu, u kojoj su Saule Ashimova i Edina Pličanić, koje sa spomenutim dvjema u ove četiri godine mogu doći do vrhunca. Nezahvalno je uspoređivati, jer svaka je plesačica različita i svaka ima svoju kvalitetu i karizmu. Kao što su međusobno neusporedive Sonja Kastl, Vesna Butorac, Đ urđica Ludvig, Ivanka Žunac, Maja Bezjak, Silva Muradori... Ima danas još balerina koje ne smijemo zaboraviti; Milka Hribar, koja je u drugom stanju, Mihaela Devald, koja se vraća s porodiljskog, te Ruskinja Ervina Sulejmanova, koja je još na porodiljskom. Tu je i Nataša Sedmakov, koja je bila malo zapostavljena, pa Ersilija Nikpalj, te mlade plesačice koje sada plešu u Bajaderi: Anamarija Maksimović, Ivančica Mirošević, Petra Vargović, Emilija Sorić, Dunja Kosanović, Dunja Novković, Giulia Ferrari. To je sve dobar temelj za repertoar.

Koliko je plesača bilo u Bajaderi?

— Čini mi se, sedamdeset i osam? Angažirao sam puni pogon, od baletnog studija, baletne škole, do umirovljenika, ljudi koji više ne mogu plesati, ali imaju uloge statista. A da bih oslobodio mlade djevojke za Bajaderu, zamolio sam svoju generaciju umirovljenika — koji su naši suradnici i koji nam inače pomažu u svim predstavama — da oni sada plešu završno kolo u Eri s onoga svijeta. Oni su to već plesali u svojoj karijeri, to je još uvijek u njihovim nogama.

To se zove dobra organizacija. I fleksibilnost?

— U baletu morate znati improvizirati. I brzo reagirati. Tako sam u tijeku predstave Bajadere zamijenio jednog plesača koji je dobio napadaj žuči napravivši odmah novi raspored. Da smo Almiri Osmanović nakon ozljede na generalnoj probi ostavili skokove kakvi su trebali biti, vjerojatno ne bi ni dočekala svoju proslavu jer bi joj pukao mišić.

Što možemo očekivati na repertoaru u sljedećoj sezoni?

— Počinjemo s Đ avlom u selu, vraćajući se na naše staro hrvatsko djelo koje je do sada pedesetak godina na repertoaru. Moja je želja postaviti staru, originalnu Augustinčićevu scenografiju i čudi me da se u devedesetima mijenjalo nešto što je meni najljepše na svijetu. Ta je scenografija predivna i prošla je cijeli svijet od Engleske do Indije. Možda sam ja tradicionalist, ali ako je nešto tako dobro i već se pedeset godina izvodi na ovoj sceni, onda to treba ostaviti onako kao što jest. To je naše hrvatsko djelo, tradicija, i treba ostati u originalu da ga možemo svake godine pokazati i otići nekamo na gostovanje. Kad sam došao u HNK 1968, prvi put sam vidio tu divnu tratinu, to polje, Miljenko Vikić na sceni je svirao frulu, a ja sam igrao malog s vjenčićima, u vjenčanju. U novoj scenografiji nema više polja, sve je zbito, na sredini je neka crna crkva, sa strane su neke ulice, što Đ avo u selu nikad nije podnosio.

Zatim bih, sam, postavio Romea i Juliju Sergeja Prokofjeva, onda spremamo Balanchineovu večer, koju čine tri baleta: Serenada Petra Iljiča Čajkovskog, Apollon Musagete Igora Stravinskoga i La Valse Mauricea Ravela. I na kraju sezone Giselle. I baletna predstava za djecu Mačak u čizmama, koju će koreografirati Ljiljana Gvozdenović.

Imat ćemo i produkciju jedne predstave mladih koreografa. Ne znam hoće li to biti Mark Boldin i Staša Zurovac, nisam još razgovarao s njima. Ponudio bih im temu, a možda i oni nešto meni ponude

Dakle, u sljedećoj sezoni planiramo čak šest premijera: Đ avo u selu, Romeo i Julija, Balanchineova večer, Giselle, Mačak u čizmama i Večer mladih koreografa, a zadržavamo pet predstava: Labuđe jezero, Johannes Faust passion, Bajaderu, Don Quijote i Čudesnog mandarina. Zapravo će i Mandarin biti polupremijera jer će uz nju biti izvedena koreografija koju je Staša Zurovac izveo u Dubrovniku, a koja nije nikad viđena u Zagrebu. Na repertoaru ostaje i koprodukcija Amore... mio i Bogovi su ljuti.

U najavljenom repertoaru nema suvremenijih naslova...

— Ja bih prvo napravio klasičan i neoklasičan repertoar, a suvremeni repertoar ostaje na mladim koreografima. Klasični balet temelj je svega, i modernog i neoklasičnog. Publika će osim toga moći vidjeti i Šparemblekove balete, koji su moderni balet.

Hoće li se povećati broj izvedbi? Hoće li se tako povećani repertoar moći dovoljno igrati, s obzirom da se tu i drama i opera?

— Razgovarali smo s intendantom Tarbukom i ravnateljem opere Juranićem da se ponovno uvedu predstave nedjeljom. Nevjerojatno je da nedjeljom, kad potencijalna publika ima najviše vremena, kazalište ne radi! Naravno, mora se bolje organizirati posao u samoj kući. U deset godina u Njemačkoj ni jednom nisam doživio da zatvaramo kuću zato što je tehnička proba. Tehnička proba bila bi ujutro, ljudi koji bi radili ujutro bili bi poslijepodne slobodni. Postoji sindikat, ali sve se može dogovoriti, samo treba taj posao dobro organizirati

Koliko ste zadovoljni orkestrom?

— Razgovarajući s maestrom Juranićem stekao sam dojam da neće biti problema, no morate znati da je Romeo i Julija Sergeja Prokofjeva teška partitura. Orkestar mora biti spreman da neke domaće zadaće izvrši kako treba, ne da dolazi na probe gdje prvi put pročita svoj materijal. Za taj ćemo balet angažirati dirigenta koji je specijalist za Prokofjeva,

Hoće li se ponavljati slučajevi da na reprizama ponekad umjesto orkestra slušamo vrpcu?

— Neću to dopustiti za svoga mandata, osim za predstave kao što je Faust, koja mora ići preko vrpce jer je glazba odveć komplicirana za naš orkestar. Za Čudesnog mandarina čak se razgovaralo s intendantom da bi prešao na orkestar, no ako orkestar ima previše termina, onda će se izvoditi uz vrpcu, kao što je publici bilo prikazano.

Koji su koreografi na koje najviše polažete?

Ove sezone ja ću silom prilika biti glavni koreograf. Bit će to i najjeftinije rješenje, ali problem je što sam prekasno dobio ovu dužnost da bih mogao angažirati neke jake koreografe u narednoj sezoni, jer su oni rasprodani dvije godine unaprijed. U Njemačkoj sam godinu dana unaprijed znao da ću biti na dužnosti prvoga balet-majstora u Berlinskoj operi, i onda sam godinu dana unaprijed napravio program za prvu sezonu. Angažirao bih po jednog koreografa, koji bi mi tijekom sezone napravio predstavu. Kad sam htio Angelina Preljocaja, koji mi je u Berlinu radio Posvećenje proljeća, dovesti u Zagreb da koreografira, rekao mi je da ne može ništa napraviti do 2004. (Njegovu predstavu moći ćemo vidjeti na Tjednu suvremenog plesa.)

Hoće li biti više gostovanja unutar Hrvatske?

— Razgovarao sam s ravneteljem Baleta HNK Rijeka Pervanom i s intendantom Riječke opere Šestanom i oni su zainteresirani za razmjenu. U Splitu nisam stupio ni sa kim u kontakt. Znam gospođu Mani Gotovac, ali ne znam da li ona dogodine ostaje kao intendantica. Oni imaju ansambl koji radi moderne predstave i bilo bi ih zanimljivo dovesti u Zagreb. Znam da splitski ansambl svih ovih godina nije ni došao u Zagreb. Počeo sam pregovore i s novom upravom osječkoga HNK. Smatram da na Dubrovačkim ljetnim igrama HNK mora imati prioritet. Ovo je prvo ljeto da HNK Zagreb uopće neće biti prisutno, ne znam da li je došlo do nesuglasica, financijskih problema ili nečeg drugog. A može se obići cijela obala: Pula, Opatija, Split, Zadar, Dubrovnik, sve se to može povezati. Strancima nije dovoljno samo more. Ovih godina radio sam u Rovinju na ljetnoj akademiji plesa i uvijek smo imali sedamsto ljudi na prezentacijskim predstavama, uglavnom stranaca.

Čudi me i to da na Tjednu suvremenog plesa ne nastupa nijedna naša kuća!! Zapažena je vaša kreacija lika Orfeja u operi Orfej i Euridika, u koreografiji Pine Bausch.

— S Pinom Baush sam došao u kontakt 1993, kad je ona tražila plesača koji je dobar partner za Orfeja i Euridicu. Slučajno je bila na našoj predstavi u Münchenu i pozvala me. Nakon mjesec dana rada u Wuppertalu, gostovali smo u Pariškoj operi, gdje smo izazvali ovacije. (Igrali smo četrnaest predstava za redom.) Ona je divna osoba, veliki poznavatelj umjetnosti, vrlo jednostavna u ponašanju, ali zna što hoće, divno je s njom raditi. Dopušta vam da pokažete svoju individualnost, bez obzira što bi mi znala reći da je nešto preklasično.

Koji su vam koreografi uzor?

— Koreografiju sam počeo raditi s Kylianom, u Münchenu u Staatsoperi. Bio sam frapiran njegovom koreografijom, možda mi je on najveći uzor. Ali to su i Forsythe, i Pina Baush, Jose Limon, pa Zeleni stol Kurta Joosa, Balet Cullberg. Sviđa mi se povezanost moderne s klasikom. Klasika se može tumačiti u velikom spektru od A do Ž, tako da mislim da će moj rad biti klasika s new touchom.

Razgovarale Maja Đurinović i Marijana Lisjak