Vrhunac ere big-bandova

Mjera izvrsnosti

Johann Sebastian Bach, Muka po Mateju BW 244, Christoph Prégardien, Matthias Goerne, Christine Schäfer, Bernarda Fink, Michael Schade, Dietrich Henschel, Dorothea Röschmann, Elisabeth von Magnus, Markus Schäfer, Oliver Widmer, Arnold Schoenberg Chor, Concentus musicus Wien, Nikolaus Harnoncourt, Teldec (Dar alte Werk) 8573-81036-2, 3 CD-a

Iznimno se rijetko događa da izdanju nekog opsežnog vokalno-instrumentalnog djela, kao što je Bachova Matthäuspassion, gotovo ništa ne možete prigovoriti. Najnovija Teldecova snimka iz 2001. toga monumentalnog djela jedna je od takvih uzornih interpretacija, posvuda hvaljena, raskošno opremljena, te nagrađena kao najbolje barokno vokalno izdanje u prošloj godini od strane uglednoga britanskog časopisa »Gramophone«. Naslovnicu tvrdo ukoričena izdanja resi Zurbanovo ulje Agnus Dei, dok su prizori Kristove muke s pasionskog oltara u Regensburgu iz 15. stoljeća izabrani kao prikladne slike za omote CD-ova. Trojezični tekst uključuje i libreto s preciznim naznakama radi li se o originalnom biblijskom tekstu Svetog evanđelja po Mateju, ili dodanim Picanderovim lirskim stihovima. Treći disk sadrži i digitalni zapis Bachova originalnog rukopisa cijele partiture te pasije, uz nasnimljen i za instalaciju priređen softver za njegovo praćenje na osobnom računalu.

Ono što na glazbenom planu ove interpretacije najviše fascinira i plijeni pozornost slušatelja jest realizirana mogućnost pomirenja koncepcije tonske autentičnosti barokne glazbe s jedne strane i koncepcijske tonske ljepote u skladu sa suvremenim poimanjem glazbene estetike s druge. Za razliku od svoje prve, prije trideset godina snimljene i hvaljene, ali i tonskim asketizmom obilježene Muke po Mateju, Nikolaus Harnoncourt ovaj je put ansamble vodio s mnogo više ležernosti, dinamički i agogički manje isključivo, dopuštajući razvijanje umjerenih i opravdanih interpretativnih sloboda, pa i sočniji zvuk, posebice u solističkim arijama koje muzikolozi danas smatraju važnim mjestom na putu nastanka moderne opere. Autentičnost baroknoga zvuka maestro Harnoncourt osigurao je angažiravši ugledni instrumentalni ansambl Concentus musicus iz Beča koji svira na originalnim instrumentima, te se bojom tih instrumenata, ali i mudro izabranim sastavom u kojem je mnogo instrumenata visokog registra, a malo onog dubokog, sasvim uklapa u današnju tonsku predodžbu baroku vjerna muziciranja. Takvu sastavu orkestra odgovara i sastav danas najreprezentativnijeg, ovdje na punoj visini zadatka čujnog austrijskog zbora Arnold Schoenberg Chor, u kojem su ženski glasovi namjerno znatno zastupljeniji od muških. Dodatni element zvučne autentičnosti i plastičnosti postignut je prostornošću zvuka. Budući da je Bach ovu Muku skladao za dvostruki zbor, bečka crkva Jesuitenkirche, koja ima dva kora, poslužila je kao idealan prostorno-akustički okvir i potpuno odgovarajući izbor mjesta snimanja.

Dosljednost načela dvostrukosti Harnoncourt je prenio i na broj solista za arije, pridonijevši time i autentičnosti, ali i raznolikosti izvedbe. A solisti su svi odreda tehnički izbrušeni pjevači, ugodnih i baroknoj glazbi odgovarajućih boja i uopće ne tako minornih volumena. Kvalitetom i osmišljenom interpretacijom prednjače, kako i dolikuje skladbi, tenor Christoph Prégardien kao Evanđelist i bariton Matthias Goerne kao Isus. Prégardien ima lijepu i ujednačeno zvonku lirsku tenorsku boju, te solidnu, na njemačkom jeziku netipično meku dikciju kojom vrlo odmjereno, tek ponegdje se uzbuđujući, logično frazirajući, ali i plastično gradirajući donosi uglavnom naravnu ulogu Evanđelista. Goerneov bas baritonski plemenito obojen, a izrazom dramaturški istaknutiji i slobodniji Isus sjajno pak korespondira s Prégardienom, pa na njihovu pomno i vrsno razrađenu dijalogu počiva velik dio izvanrednoga dojma cjelokupne izvedbe ovoga glazbeno-interpretativnog remek-djela.

Mario-Osvin Pavčević