Vreća gluposti

Kao u musaki, sad red egzotike. Što je Tajland? Država u Aziji. Otok? Ne. U nju se na jedno tri mjeseca sklonio neki tip kojega terete za prijevaru (Jutarnji od 28. 12. 2000. piše prevaru) tešku 10 milijuna kuna. Ali je na povratku s Tajlanda uhićen. Valjda na Hrvatskoj!

Vreća i vrećica imam previše. Što mogu? Ucijepljeno od malih nogu. Šteta baciti. Sve što možeš upotrijebiti. Napredovala sam glede flaša. No moja zbirka u ropotarnici (ne povijesti) još je uvijek tako brojna da kad mi što zatreba, ne mogu do toga jer su se već nataložile nove ropotarničke naslage »korisnih i kad-tad upotrebljivih« stvari. A onda, kad mi dođe trenutak da nisam samo odlučna i hrabra u mislima (volim Josipu Lisac otkako je prvi put svojstveno sebi zarežala u mikrofon), ipak malo prorijedim svoje kramarsko blago. Vrećice špecerajsko-voćarsko-pekarske služe uglavnom za smeće. No imam i jednu posebnu. Papirnatu, malo podebljanu, ručke su joj od svijetlozelenoga gajtana, a s obiju strana piše emanuel ungaro PARIS (mala slova u vlastitu imenu navodno su nekakav dizajnerski štos). Nemam pojma koji mi je dar u njoj donesen. No već nekoliko godina u nju slažem novinske izreske. One dibiduz glupe i višestruko pogrešne. Kreću se, matematički rečeno, od plus do minus neizmjerno. Zabavno je povremeno uroniti među njih kao da izvlačite brojeve na tomboli ili imena sretnih dobitnika kuhinjskih krpa ili majica. Izvori — tri dnevna lista: Jutarnji, Večernji i Novi. Danas ću izdvojiti samo dibiduse (može i sa s) potaknute geografijom. No znam da ćete iz te vreće htjeti još. Biiis bisera!

Novina umjesto novine

U Jutarnjem listu (još nije ni izašao, a već se reklamirao pogrešno — kao najbolja novina, mjesto novine; dakako da na moja upozorenja nisu trzali) piše suprotno onom što uče već pučkoškolci: da se višečlana imena naselja pišu velikim početnim slovima (osim prijedloga i veznika). U Crnoj kronici (23. 11. 1998) više puta piše da su X i Y iz Širokog polja, a treba Širokog Polja (kao što je Terezino Polje, Grubišno Polje itd.). Autori su se vjerojatno kao studenti (novinarstva, kroatistike?) čudom čudili zašto bi morali znati je li to polje (ledina) ili naselje (njima to ne ulazi u hrvatski pravopis, nego u zemljopis). Ja se pak što dalje sve više čudim njima što tako malo uopće žele znati.

Informiram se iz raznih izvora (koje i kupujem) pa tako u Novom listu od 9. 1. 1999. (inače drag list, čakavska beseda uvijek krasna, samo tako dalje pod geslom A ki će nan ča, a ča će nan ki, no standardni hrvatski, šteta, debelo zaostaje) jedan se tip u maratonkama (to su kupaće gaće) razvaganio na suncu te nastoji privoljeti i svoga psića da se sunča. Bar za potrebe Foto Reutersa. Slijedi komentar: ovaj je Bugar... Zašto oni koji pišu ne znaju da je jednina Bugarin, a množina Bugari? Večernji ne želi zaostati pa lansira smjelu torlačku deklinaciju (28. 2. 2002): iz Đ enovići u Boki Kotorskoj (treba malo k). Ili (10. 3. 2002): Anka Krizmanić rođena je u Omiljeu. Jasno, trebalo je pisati: iz Đ enovića, u Omilju.

Kao u musaki, sad red egzotike. Što je Tajland? Država u Aziji. Otok? Ne. U nju se na jedno tri mjeseca sklonio neki tip kojega terete za prijevaru (Jutarnji od 28. 12. 2000. piše prevaru) tešku 10 milijuna kuna. Ali je na povratku s Tajlanda uhićen. Valjda na Hrvatskoj! Kad se u pisanje geografskih pojmova upletu još oni zaduženi za ljepotice s lentama ili lakonotne sadržaje, na scenu (stejdž) stupa nešto glamurozno — x, y i sva ona slova koja u hrvatskoj abecedi ne rabimo. Za vraga, za Miss fotogeničnosti (kako nas izvješćuje u tome agilni Jutarnji od 17. 11. 2001) izabrana je Miss Taylanda (tako je valjda pisalo u Sun Cityju, gradu kulisa i zakulisja), pa tko se usuđuje pomisliti da bi se u hrvatskim novinama smjelo napisati išta drugo?!

Crvenoglavi čvorci

No ostavimo namještene osmijehe djevojaka s blještavolažnim krunama i lentama i okrenimo se prirodi! Evo vijesti o crvenoglavim čvorcima koji su obogatili zagrebački Zoološki vrt. I sve hrvatske pravopise. Isti izvor otkriva da to dar ZÜRICHKOG ZOO-a! Tako piše i u naslovu i u tekstu, nije tipfeler. Ne vjerujete? Četvrtak, 21. 1. 1999.

Nešto iz srca Europe, iz Češke. Jeste li čuli za Ćomutov ili Haračov? Ne razbijajte si glavu ako niste. U ovakvu obliku možete ih ionako naći samo u hrvatskim neobaviještenim medijima. Naime, u češkom se ch ne čita č (ima još nekih jezika osim engleskog), nego h, dakle Chomutov i Harrachov čitaju se Homutov i Harahov. I Olomouc, jasno, ostaje Olomouc, a ne — kako se to nekim TV znalcima svih sportova čini — Olomuc! Želite nešto domaće (je domaće)? Može. Stradao radnik iz Nove Čiče kod Velike Gorice (Novi list, 20. 11. 2998). To je, dakako, trebalo biti Novo Čiče. Želite nešto suvremeno? Može i to. Moj neiscrpni Jutarnji daje mi štofa do posljednjeg daha. Četvrtak, 25. 4. 2002. Trojica učenika iz grada Jena napadnuta bejzbol palicama (znam da i bejzbolska jednako boli, ali je bar hrvatski bolja). Jen, iz Jena? Ma kakvi. To je Jena (dakle iz Jene), nadaleko poznata po optičkoj industriji i po proizvodnji specijalnog vatrostalnog stakla (jena-staklo, jensko staklo, za koje zna već i osrednja kuharica). Autorima teksta ni u jednom trenutku nije taj Jen zazvonio u glavi na uzbunu. Jer ga u glavi uopće nemaju.

Nova strahota. U istočnonjemačkom gradiću Erfurtu počinjen najkrvaviji pokolj u povijesti školstva (27. 4. 2002). Čin je strašan sam po sebi, no što je autoru teksta da grad od 207 200 stanovnika, koliko ima Erfurt, zove gradićem?! Nažalost, nije jedini. Istoga se izvora, čini se, papagajski dohvatilo i uredništvo glavnoga TV dnevnika, a onda i kasnijih vijesti. Ako je tako, onda je drugi hrvatski grad po broju stanovnika, Split (189 388), tek malo veće selo, Rijeka (167 964) ni to, a Osijek (104 761), upola manji od gradića Erfurta, malo veći šor. Zadar (76 343) pravi je zaselak. Još nešto. Čemu danas isticati u istočnonjemačkom Erfurtu? Nikada ne piše u zapadnonjemačkom Frankfurtu. Zašto onda u istočnonjemačkom Erfurtu? Kao da naše »istraživačko« novinarstvo još nije čulo za njemačko ujedinjenje. A imalo je vremena. Od 3. listopada 1990.