Vraćam se u Švedsku

Vraćam se u Švedsku

Znaju mi reći da sam preblag i previše emotivan prema svojim likovima, no ja sam takav: volim sentimentalnost, ali nastojim ne biti patetičan i jeftin

Poznati švedski filmski redatelj Lasse Hallström (rođen 1946. u Stockholmu), koji živi i radi u Americi, proslavio se 1985. filmom My Life as a Dog, koji je napisao i režirao. Topla, neobična i dražesna priča privukla je pozornost u cijelom svijetu i tako Hallströmu osigurala dvije važne nominacije za Oscara: za režiju i scenarij. Takav zapažen uspjeh odmah je urodio pozivnicom za Hollywood pa je švedski filmaš 1991. snimio romantičnu dramu Once Around s Holly Hunter i Richardom Dreyfussom, a dvije godine poslije i izvrsnu, melankoličnu, duhovitu i otkačenu dramsku komediju Što muči Gilberta Grapea? (What’s Eating Gilbert Grape?), u kojoj naslovne uloge tumače Johnny Depp, Juliet Lewis i Leonardo DiCaprio, čiji je portret retardiranoga mladića današnjoj holivudskoj megazvijezdi donio oskarsku nominaciju.

Lasse Hallström karijeru je započeo na švedskoj televiziji, režirao je nekoliko glazbenih spotova za švedski kvartet ABBA te snimio dokumentarac s koncertnim nastupom tog slavnog pop-kvarteta, a potpisao je i nekoliko filmova u domovini. Nakon filmova Kućna pravila (The Cider House Rules) — nominiranog za sedam Oscara, od čega su potvrđeni oni za sporednu mušku ulogu (Michael Caine) i adaptirani scenarij (John Irving) i Čokolada (Chocolat), koji je imao pet nominacija — Hallström je predstavio svoj novi film Sjene iz dubine (The Shipping News). Riječ je o ekranizaciji istoimenoga, Pulitzerom nagrađena romana E. Annie Proulx, u čijem je središtu sredovječni muškarac koji pokušava pronaći smisao života i vlastito mjesto pod suncem. Njegovo je ime Quoyle i on se iz američke države New York vraća na Newfoundland — divlji i krševit otok uz kanadsku obalu Atlantika — gdje su živjeli njegovi preci. Njega tumači Kevin Spacey, dok ostatak impresivne glumačke ekipe čine Julianne Moore, Judi Dench, Glenn Scott, Rhys Ifans i Cate Blanchett. Europska premijera filma održana je na ovogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu, gdje se ukazala prilika za razgovor sa švedskim filmašem. Zanimljivo je da je Hallström propustio prvu pomociju svoga filma — koji se u Hrvatskoj prikazuje od 28. ožujka — potkraj prošle godine u Los Angelesu, kada je bila održana svjetska premijera pa je to bio dobar povod za početak razgovora:

— Tu sam prvu promociju filma u Los Angelesu nažalost morao preskočiti jer sam imao zdravstvenih problema. Pojavili su problemi sa srcem, rečeno mi je da se radi o lupanju srca, pa sam morao mirovati. Jedva sam bio skupio snage za premijeru u Los Angelesu, no sada sam dobro.

Je li to posljedica rada na filmu?

— Pa valjda. Morali smo završiti u roku pa se nakupilo previše stresa.

Je li točna informacija o vašem povratku u Švedsku? Ako jest, ima li to veze s vašim zdravstvenim stanjem?

— Nadam se da se uskoro s obitelji vraćam u Švedsku. Mnogo se stvari mora posložiti da bi nam to uspjelo, no za sada sve ide prema planu pa bi se najkasnije do kraja svibnja vratili u Europu. Vjerojatno je jedan od razloga i manje stresan život, ali nije to najava nikakva mog povlačenja iz filma. Cilj mi je zapravo da mi Stockholm bude dom, a da fimove i dalje radim za Amerikance bez obzira gdje se snimali.

Što vas je privuklo romanu E. Annie Proulx, po kojem je snimljen film Sjene iz dubine?

— Taj sam roman pročitao prije osam godina i intrigirala me mogućnost ekranizacije, jer riječ je o vrlo zahtjevnoj građi koja nema standardnu dramaturgiju, standardne likove ni standardnu priču. Privukao me taj poetski spoj drame, komedije, misterija i neobičnih likova što sam htio uhvatiti na ekranu, a i s obzirom na mjesto radnje film je bio dosta veliki izazov. Nadam se da sam uspio uhvatiti tu neobičnu atmosferu koja vlada u romanu i tu tešku životnu, ali prekrasnu prirodnu okolinu, koja vrvi poetskim detaljima. Posebno su mi bili zanimljivi likovi koji su prema mom mišljenju puni života jer ih muče stvarni problemi kao i sve nas.

Koliki je bio vaš utjecaj na scenarij?

— Na scenariju su radila petorica scenarista, a ja sam surađivao samo s prvim, kad je projekt prvi put dobio zeleno svjetlo. Poslije sam odustao od čitave priče pa su u međuvremenu još dva redatelja bila vezana uz projekt, no kad su i oni odustali, projekt se vratio meni u ruke. Na kraju se scenarija prihvatio Robert Nelson Jacobs, koji je potpisao i scenarij za moj prethodni film Čokolada pa smo zajedničkim snagama uobličili konačan tekst po kojem smo snimali.

Zašto ste u jednom trenutku odustali od filma koji ste tako silno željeli snimiti?

— Projekt je kružio Hollywoodom od 1997. godine i mnogi su odustajali već na početku jer ovo nije klasičan holivudski film čiste i čvrste dramaturške okosnice. Sve je u ovom filmu pomalo neobično i ekscentrično i nije lako napisati scenarij koji će svemu dati smisao jer nemate čvrsto uporište. Holivudski filmovi obično su vrlo jednostavni i vrte se oko jednostavne priče i jednostavna zapleta, a ovdje to nije slučaj. U prvoj se verziji u naslovnoj ulozi koju tumači Kevin Spacey trebao pojaviti John Travolta. Tada sam bio odustao, ali ne zbog Travolte, za kojega mislim da bi bio dobar u toj ulozi već zato što su producenti htjeli priču smjestiti u Main, a ne na Newfoundland, što bi potpuno izmijenilo čitavu moju ideju jer je prirodni životni okoliš u priči karakter za sebe.

Kevin Spacey požalio se da ste ga stalno smirivali i zahtijevali da bude manje energičan, iako je on smatrao da će — bude li pružao manje — zaspati na snimanju.

— Ha, ha, to je vjerojatno točno jer ja inače od svojih glumaca tražim da zatome energiju i daju manje, a ne više, ali ne u smislu glumačke kvalitete naravno. To je posebno bilo važno za lik koji tumači Spacey jer je on sav polagan, uvučen u svoj svijet, distanciran od okoline. Ne volim stiliziranu, napadnu i preagresivnu glumu i zato tražim od svojih glumaca da se prepuste kameri, koja će sama otkriti njihove emocije, razmišljanja i mentalna stanja.

Svojedobno je Robert Altman rekao da je adaptacija romana za veliki ekran uvijek problematična stvar jer je teško vjerodostojno pretvoriti piščeve riječi u sliku. Slažete li se s tim?

— Ne znam. U ovom slučaju mogli ste otići u mnogo različitih smjerova i napraviti različite filmove. Najveće je problem bio stvoriti čvrsto dramaturško uporište oko kojega ćemo graditi priču koja će na kraju imati smisao i zbog toga smo se morali malo udaljiti od romana kako bismo mu ostali bliski, ma koliko to kontradiktorno zvučalo.

Kakve ste promjene unijeli u scenarij? Koliko se film udaljio od romana?

— Najveća je novost ljubavna priča između likova koje tumače Kevin Spacey i Julianne Moore. U knjizi su oni bliski, ali među njima nema ljubavnog odnosa s toliko uspona i padova kao u filmu. To nam je trebalo kako bismo imali čvršću strukturu.

Nadahnuće za svoje filmove uglavnom pronalazite u literaturi. Što to roman mora imati da bi u vama probudio želju za snimanjem filma?

— Obično me privuku likovi tj. oni romani koji se svijetu otkrivaju kroz svoje karaktere. Zanimaju me odnosi među likovima, što se s njima događa, o čemu razgovaraju, što rade, a manje su mi zanimljivi sama priča i zaplet. Ja želim svoje filmove predstaviti kroz likove, a koliko je to moguće zaplet staviti u drugi plan, jer on najčešće putem pojede svoje likove. Inače, sasvim mi je svejedno da li je riječ o originalnom scenariju ili već napisanom romanu sve dok me privlače likovi u njima, a ne postoji nikakva posebna formula po kojoj odlučujem koji ću film snimiti. Volim izazove kao što je bio i roman E. Annie Proulx, a takav je bio i roman po kojem sam snimao Kućna pravila: riječ je o knjizi od sedam stotina stranica koju je trebalo pretvoriti u film od dva sata. Svi ti književni predlošci imaju začudan spoj komičnog, dramatičnog, liričnog i poetskog, što me očito privlači. Znaju mi reći da sam preblag i previše emotivan prema svojim likovima, no ja sam takav: volim sentimentalnost, ali nastojim ne biti patetičan i jeftin.

Bih li pogriješio ako kažem da vas privlače gubitnici i autsajderi?

— U pravu ste. Zar ne mislite da su takvi likovi mnogo zanimljiviji od nekakvih bezličnih ljudi ili nepobjedivih junaka kakve najčešće imamo prilike gledati na filmu? Mislim da su takvi likovi mnogo životniji i bliži gledatelju. Ne znam jeste li čitali roman po kojem smo snimali film, no u njemu se ti likovi još više ekscentrični i neobična ponašanja nego što smo ih mi prikazali. Pretpostavljam da sam i sam na neki način autsajder kao Šveđanin u Americi, pa i tu treba tražiti vezu s mojim filmovima. S druge strane i odrastao sam okružen predivnim, ekscentričnim ljudima u Švedskoj, zavolio sam ih i naučio da ne gajim predrasude prema onima koji se na bilo koji način razlikuju od okoline. Zavolio sam te i takve ljude s kojima mnogo toga dijelim i razumijem ih i zbog toga ih u filmovima portretiram s ljubavlju. Vjerujem da nisam jedini koji se u njima može prepoznati.

Ako se ne varam, odrasli ste u malom mjestu na obali Švedske gdje su vremenske prilike i priroda vrlo okrutni i neugodni za život. Jeste li prepoznali nešto specifično skandinavsko u ovom filmu?

— U Švedskoj sam proveo svojih prvih pedeset godina života i svakako sam naučio što je to oštro i neugodno vrijeme i izolacija. U pravu ste, postoje sličnosti po tom pitanju s filmom baš kao što ste to može reći i za temperament ljudi koje sam poznavao i likova u filmu, a koji je određen tim specifično okrutnim vremenom i izolacijom od svijeta. Ti su ljudi fizički grubi, snažni, nesofisticirani, no iznutra su meki, nježni, miroljubivi, uvijek spremni na dobru šalu, uvijek spremni pomoći jer su neiskvareni i plemeniti. Zato ćete na sjeveru Kanade, posebnu uz zapadnu obalu i na otoku Newfoundland, gdje smo snimali film, sresti ljude koji me jako podsjećaju na moje drage Šveđane.

Pratite li skandinavsku kinematografiju? Posebno me zanima vaše mišljenje o danskom filmskom pokretu Dogma 95 koji je stekao ugled u svijetu. Jeste li i sami razmišljali da možda snimite film prema njihovim pravilima?

— Mislim da skandinavska kinematografija danas radi vrlo dobro. Snimaju se odlični filmovi, osvajaju se nagrade na velikim svjetskim festivalima i stvaraju se nova redateljska imena, kao što je recimo Lucas Moodysson. Nisam razmišljao o tome da snimim film prema pravilima Dogme, no čini mi se da pravila o zabrani uporabe umjetnog osvjetljenja, snimanja glazbene podloge i zvučnih efekata i slično više ne poštuju ni sami utemeljitelji Dogme 95. Iskreno, ne zanima me takav način rada jer se želim koristiti svim tehnološkim prednostima pri realizaciji filma, iako bih volio jednoga dana snimiti niskobudžetni film malom digitalnom kamerom.

Radite li i zbog toga u Hollywoodu, koji redatelju može osigurati najbolje uvjete u svijetu: od stručnih ljudi, financiranja pa do tehnoloških i profesionalnih uvjeta?

— Svakako mi je važno raditi u uvjetima koji vam osiguravaju siguran i profesionalan rad jer se mogu usredotočiti na posao ne razbijajući glavu o ostalim stvarima. Film je skupa igračka i pretpostavljam da neke svoje filmove — iako su moji filmovi jeftiniji i od prosječnoga holivudskog standarda — ne bih mogao realizirati u Europi ili negdje drugdje. To dakako ne znači da ne mogu raditi izvan Hollywooda, uostalom, uspjeh koji sam ostvario kod kuće otvorio mi je vrata Amerike. Kako se sada vraćam natrag u Švedsku, moglo bi se dogoditi da uz nastavak holivudske karijere snimam i u Švedskoj. Inače ne volim kad moje filmove nazivaju holivudskim jer sam, osim možda jednoga, sve svoje filmove snimao na istočnoj obali, niti ih definiram kao tipične holivudske filmove.

Jeste li trenutno u fazi mirovanja zbog zdravstvenih problema ili već radite na novom filmu?

— Malo sam usporio ritam života, ali profesionalno ne mirujem. Moj sljedeći film trebao bi biti Conspiracy of Paper: riječ je o još jednoj adaptaciji romana, priča je smještena u London u 18. stoljeću i govori o rađanju burze. Za mene će to biti novo iskustvo, jer je riječ o trileru u kojem se istražuje misteriozno ubojstvo, no tome se baš veselim.

Razgovarao Stjepan Hundić