Volio bih plesati Romea u Zagrebu

Volio bih plesati Romea u Zagrebu

Nikad nisam prihvatio, niti ću, viziju muških plesača u baletu gdje su oni kao statisti, samo stoje i pridržavaju balerine.

Muški plesač mora intenzivno plesati na sceni i sve odraditi kao što treba, ne samo pozirati

S prvakom Baleta Berlinske opere — Ronaldom Savkovićem, razgovarali smo povodom njegova gostovanja u predstavi Bajadera u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Kako se rodila vaša ljubav za balet?

— Jednostavno, bio sam hiperaktivan kao dijete i poslan sam na balet. Plesao sam kao mali, nisam imao nikakav poseban razlog, sve je išlo prirodnim putem. Znao sam da je put težak, pun odricanja, ali i da je to ono što želim raditi.

Kojim baletnim pedagozima dugujete svoj uspjeh?

— Prvenstveno gospodinu Joži Komljenoviću u Rijeci, mom prvom pedagogu, koji mi je izgradio ljubav prema baletu, a poslije toga i nizu pedagoga od kojih sam nešto naučio. I svako sam iskustvo iskoristio.

Koje su važne prekretnice u vašoj baletnoj karijeri?

— Najvažnija osoba u mojoj karijeri je Tomaž Pandur iz Maribora. Dok sam bio u teatru u Mariboru i radio u baletu, sa strane smo sudjelovali u Tomaževim predstavama. Tih sedam stvaralačkih godina s njim bile su kozmopolitanski dio mog života, od kojeg mi je ostao najveći pečat. Bila je to moja najveća škola teatra.

Na sceni se osjeća da ste ulozi muškog plesača dali snažniju, dominantniju dimenziju, čak i u predstavama u kojima su tradicionalno balerine te koje su u prvom planu. Da li je to tako?

— Da, ali ne namjerno. Radi se o tome da nikad nisam prihvatio, niti ću, viziju muških plesača u baletu gdje su oni kao statisti, samo stoje i pridržavaju balerine. Muški plesač mora intenzivno plesati na sceni i sve odraditi kao što treba, ne samo pozirati. Tako je moja vizija muških uloga puno drugačija od one iz povijesti baleta, ali to se kod mene događa spontano. Ono što se događa sa mnom na sceni i što ja osjećam, to publika ne vidi; ona ima drugu viziju svega toga.

Kako su koreografi reagirali na vaše prijedloge i intervencije obogaćivanja koreografije u tom dijelu gdje ste plesali?

— Vrijeme dok se stvara prestava škakljiv je dio. Uvijek postavljam pitanje — Zašto. Trebam inteligentan razlog zašto da nešto izvedem upravo tako. Kada dobijemo program, ponekad nisam zadovoljan, jer trebam imati razlog — dramaturški, bilo kakav, ali mora postojati razlog zašto to moram napraviti na sceni. Inače, ako nemam viziju toga u glavi, na kraju može izgledati strašno.

Od kojih ste koreografa dobili najveću podršku za takav oblik transformacije?

— Od Dinka Bogdanića, jer on apsolutno razumije novu dimenziju plesača dvijetisućite godine. S njim sam puno radio i jako sam mu zahvalan. Na osnovu toga sam postigao vani to što jesam. Ta je promjena vidljiva kod klasičnih baleta, a postoji puno modernih baleta gdje nagrađujem svoj ples sa druge strane, i sve to onda u mom plesu ima utjecaja i na klasiku i na moderno.

Jeste li se ikad bavili plesom izvan kazališta?

— Da, radio sam neke drugačije stvari — foto sessione, drugačije stvari, new-age stvari. Surađujem na projektu u Škotskoj koji se bazira na video-projekcijama. Mjesto plesa je mali hodnik od dva metra, a istovremeno je sve bilo snimljeno u velikoj hali, pa se sve te projekcije kombiniraju. Eksperimentira se sa smanjivanjem plesnoga prostora, ostavljajući program originalan kakav je.

Možete li usporediti način rada u različitim sredinama u kojima ste radili?

— Sve se svodi na financijsku stranu teatra. Ne mogu reći da su tu bolji plesači ili lošiji, već se radi o tome koliko se novaca daje na ples, na brigu oko plesača i na predstavu kao predstavu. Naravno da se u boljim uvjetima postižu bolji rezultati cjelokupnog teatra. Na kraju krajeva, u inicijativi HNK se i s manjim prihodima uvijek dogodi neka velika predstava.

Postoji li razlika u disciplini i odnosu prema radu?

— To je stvar temperamenta, gena i naslijeđa. Ne možete očekivati isto u Njemačkoj i Hrvatskoj. Mene su pokušavali ušutkati dvije godine, ali nisu uspjeli, jer ne mogu trpjeti kao radišni njemački plesači.

Da li prije izvedbe baleta posebno slušate glazbu ili sve ostavljate za scenu?

— Postoje trenutci kada slušam glazbu, kada se razvija moja muzička enigma; situacija kad u drugom planu stvaram ideje, tražim muzičke legate. Plesna glazba jako mi je draga. Kod nas plesača su plesne teme i melodije puno važnije nego sama kvaliteta pisane muzike. Ali postoji samo jedan balet koji zaista voli orkestar, a to je Prokofjevljev Romeo i Julija, koji je remek-djelo. Plesao sam već tri-četiri verzije Romea i Julije.

Koji su vam najteži baleti?

— Najteži balet u izvedbenom smislu zavisi od koreografa. Postoje originalne verzije nekih baleta kao što su Labuđe jezero, Bajadera, Trnoružica. Svaka od njih je već teška, a postoji nova generacija mladih koreografa 20. stoljeća kod kojih postoji potreba za dodavanjem koreografije, dodavanjem sola, monologa, pa predstava za nas postaje fizički i teža. Uglavnom, uz sve do sada mislim da je Trnoružica najteža predstava koju sam igrao. To je maraton, dva i pol sata bez prestanka.

U klasičnim baletima postoji tradicionalni muško-ženski odnos koji izaziva određene emocije na sceni i ima romantičnu crtu. Kakva je za vas razlika u baletima koje radite samo s muškim plesačima?

— U razdoblju dok se sprema predstava, dok se radi na dramaturškoj strani itd, naravno da se vežem za tu osobu s kojom radim, bilo da je ona ženskog ili muškog spola ili uloge. U tom se trenutku gubi osjećaj tijela i jednostavno se povežeš sa dušom osobe. Postajem energetski povezan s njom i ne gledam je li muško ili žensko. Publika na kraju gleda samo onu post-reakciju tog vremena, spremanja, poznavanja osoba kao osoba i duše kao duše.

Je li taj odnos u suvremenom baletu znatno drugačiji nego u klasičnom baletu?

— Suvremeni ples daje širinu razmišljanja i slobodu, spontanost na sceni. Klasični balet isto daje širinu i spontanost, ali ne u tolikoj mjeri, jer je u klasičnom baletu ipak uvijek prisutno ono što ja nazivam Walt Disney-pričica unutar koje su uvijek neko dobro i neko zlo. Naravno, uvijek se nađe i nešto više emocija.

Koliko je za vas važna scenografija?

— Scenografija utječe na kvalitetu mog plesa; kostimografija i atmosfera na sceni također, tako da sve zajedno stvara Bajaderu ili Labuđe jezero. Sve je važno i sve se odražava na kvalitetu mog plesa; moj ples se odražava na doživljaj scenografije — sve je povezano.

Da li su vam u Bajaderi kostimi bili preteški?

— Možda tako izgledaju, ali nisu. Jedini je problem što je svibanj, pa je vruće.

Koliko poznajete Bajaderu od prije i koliko ste na njemu radili prije ove produkcije?

— Prvi put sam Bajaderu vidio prije deset godina u Pariškoj operi. Za nas plesače to je divna predstava, užasno zahtjevna i užasno teška. Tu sam predstavu zavolio zbog Pariza, zbog njihove predstave i dugo mi je bila želja plesati je, a sada se to desilo. Dugo sam mentalno bio spreman za nju, poznavajući već i samu koreografiju.

Po čemu se ova Bajadera razlikuje od pariške?

— Pariška scena je dva puta veća od one HNK, tako da postoje mnogo veće mogućnosti za scenografa, kostimografa i ostale, i teško ih je uspoređivati. Na ogromnoj sceni je jedna od najskupljih scenografija koja postoji u svijetu, sa Taj Mahalom u pozadini. Kostimi su bogatiji i veći. Bajadera se smatra starim klasičnim baletom, ali je dovoljno moderna. Radnja se događa u Indiji, te daje slobodu bilo kakvom koreografu ili vanjskoj kompaniji da napravi svoju Bajaderu.

Posebno je dojmljiv treći čin Bajadere...

— Dramaturški gledano predstava ide dalje u trećem činu. Dešava se san u kojem sam opijen opijumom i ulazim u carstvo sjena, sanjam te na kraju odustajem. Publika smatra da sam se probudio, no to je još uvijek moj san. U biti je cijeli treći dio san moga lika.

Kako održavate kondiciju, a kako se odmarate?

— Zavisi koliko imam predstava mjesečno. Ako ih imam puno onda nije potrebno, onda se odmaram, a ako imam malo, što se rijetko desi, idem na plivanje. Iz Opatije sam, pa volim plivati. Plivanje zaista daje puno snage i kondicije. Za odmor nemam određenih pravila. I u disku se mogu odmoriti ako treba. Bitna je moja vlastita koncentracija.

Novi direktor baleta je najavio da će nastojati da ćešće budete u Zagrebu. Kakvi su vaši planovi?

— Zagreb je ipak moja scena, moj teatar. Naravno da me zanima plesati na drugim scenama, a uvijek je tu važna i financijska strana, financijska sigurnost koju imam s Berlinom. Rado bih se vratio u Zagreb, ali ne na neku nižu razinu — da ponovno budem podstanar i ponovno se vratim na ono što sam ostavio tada, a to se ništa nije popravilo. Financijska strana ima najvažniju ulogu, no što se tiče samog rada, uvijek se vraćam u Zagreb i uvijek mi je drago napraviti neku premijeru, raditi i biti tu, a tu su svi moji prijatelji.

Koliko je zahtjevan vaš status u Berlinu?

— U Zagrebu se često dešava da ljudi, kada dođu u status prvaka baleta, promijene mentalni sklop. Pomisle da je to to, da se više ne može, da ne postoji više nikakva titula i dolazi do malaksalosti, iako ne nužno kod svih. U Berlinu je to borba za održavanje te pozicije, kako ju je netko dobio, tako mu je mogu i oduzeti. Ta pozicija ne znači ništa nego njihovo potvrđivanje moga rada i moje kvalitete rada, tako da je najteže to održavati i ostati na toj kvalitetnoj razini.

Imate li potrebe i vremena da nastupate izvan stalnog angažmana?

— Ovisi o rasporedu, koje su predstave u pitanju, koliko ih ima mjesečno. Radi se o mojoj vlastitoj želji o odlasku na scenu, napraviti nešto. Uvijek znam što me čeka i uvijek me strah predstave. I nakon toliko odigranih predstava, još uvijek imam tu svoju nesigurnost...

Postoji li neki balet koji biste voljeli igrati, a niste imali mogućnost?

— Ne. Odigrao sam sve što me zanimalo.

Koji su vam naredni projekti?

— Odlazim u Beograd sa Tomažom Pandurom raditi zajedno sa hrvatskim glumcem iz HNK, Liviom Badurinom. To je veliki projekt i nakon šest godina pauze ponovno radim s Pandurom. Poslije toga, vjerovali ili ne, premijera Bajadere u Berlinu. Naravno, pokušat ćemo uskladiti termine da se desi premijera Romea i Julije u Zagrebu.

Razgovarala Marijana Lisjak