Velik prilog jezikoslovlju

Velik prilog jezikoslovlju

Vrijednost Matasovićeve knjige nije samo u tome što je na nov način postavljen pojam poredbenosti u lingvistici uopće, nego je autor u zaista mnogome iznio vlastita nova mišljenja kao osobni doprinos, zasnovan na vlastitoj analizi, promatranju i uspoređivanju

U povodu dana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti održana je 29. travnja svečana sjednica HAZU. Na toj su sjednici, uz ostale točke programa, proglašene i podijeljene nagrade Hrvatske akademije za najveća znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2001. godinu. Najmlađi među nagrađenima bio je prof. dr. Ranko Matasović (rođ. 1968.), koji je dobio nagradu za područje filoloških znanosti. Nagrada je dodijeljena za knjigu Uvod u poredbenu lingvistiku, koju je 2001. izdala Matica hrvatska u biblioteci Theoria (Novi niz). Govoreći o toj knjizi Ranka Matasovića zadržat ću se prvenstveno na općim kvalitetama toga djela, ne ulazeći previše u podrobnosti kako ne bih u pojedinačnim konkretnostima izgubio opću sliku o tome iznimnom doprinosu hrvatskomu, ali, uvjeren sam, i svjetskom jezikoslovlju.

Riječ je naime o knjizi kakva se ne pojavljuje svaki dan. Mislim tu ne samo na naše prilike. Rekao bih da dosta dobro poznajem svjetsku lingvističku produkciju, ali knjige ovoga karaktera zaista su rijetke i u svijetu. Zato bih prije svega drugoga iznio misao da je zaista prijeko potrebno izdati ovu knjigu u kakvu prijevodu. Naravno, najbolje bi bilo u engleskome, ali praktički gledano, možda bi i njemačko izdanje ispunilo svoju svrhu. Posve je sigurno da bi ova knjiga predstavljala novost i dobitak i na međunarodnome lingvističkom tržištu, vjerojatno i iznenađenje, jer ne bi bila očekivana iz naše sredine, koja na spomenutome tržištu ne kotira baš previše visoko. Naravno, međunarodni bi iskorak značio ne samo prilog afirmaciji hrvatskoga jezikoslovlja nego bi i samomu autoru donio osjetne prednosti. Naime, stečeni ugled omogućio bi mu određene pogodnosti za vlastiti razvoj, usavršavanje i znanstvenu reputaciju na kakve se pogodnosti inače rijetko može računati.

Definicija pojma

Malo sam se zadržao na pitanju budućega prevođenja, a o Matasovićevu Uvodu u poredbenu lingvistiku treba još mnogo toga reći. Prije svega, mislim da u lingvistici nije bilo djela koje bi jasno definiralo sam pojam »poredbene lingvistike«. Kada čujemo taj naziv, onda obično mislimo da je riječ o skraćenome izrazu za ono što se tradicionalno naziva najčešće historijsko-komparativnom lingvistikom, danas možda češće genetskom (genealoškom) lingvistikom. Moram priznati da sam često i sam na taj način doživljavao sam pojam poredbenoga jezikoslovlja. Matasović unosi bitnu novinu, iako zapravo veoma jednostavnu (kao što su prava otkrića obično vrlo jednostavna). On naime postavlja stvari ovako: svaka grana lingvistike koja nešto uspoređuje (i služi se poredbenim metodama), jest poredbena lingvistika. Ako uspoređujemo idiome (tj. jezike i dijalekte) s obzirom na njihovo podrijetlo i eventualne srodničke odnose, onda je to usporedna genetska lingvistika. Ako uspoređujemo strukturne tipove u idiomima, onda je to poredbena tipološka lingvistika. Ako pak uspoređujemo odnose u takozvanim jezičnim savezima (Sprachbund), onda je to poredbena arealna lingvistika. Sve tri ih pak obuhvaća teorija jezične raznolikosti (grafički prikazana u skici na str. 114.).

O problematici toga djela ima u svijetu mnogo veoma različitih i međusobno oštro suprotstavljenih mišljenja, i to osobito u genetsko-lingvističkoj problematici, to jest, praktički, u genetskoj klasifikaciji ljudskih jezika. Matasović je u tome suzdržan i veoma objektivan. Kada nema dovoljno argumenata da pristane uz jednu interpretaciju, on korektno izlaže sva suprotna mišljenja zadržavajući osobnu rezervu i objektivnost. To znači da vrijednost Matasovićeve knjige nije samo u tome što je na nov način postavljen pojam poredbenosti u lingvistici uopće, nego je autor u zaista mnogome iznio vlastita nova mišljenja kao osobni doprinos, zasnovan na vlastitoj analizi, promatranju i uspoređivanju. To je posebna vrijednost ove knjige, ona čitateljima omogućuje sadanju objektivnu sliku poredbene jezične znanosti, sliku zasnovanu i na autorovu osobnom doprinosu i na objektivnim pionirskim dosezima svjetske znanosti. Čitatelj se može pouzdati — autor ne navodi na problematične i nesigurne terene.

Svim trima granama poredbene lingvistike prema vlastitome novatorskom shvaćanju Matasović je posvetio odgovarajući prostor, možda razmjerno nešto manje genetskoj lingvistici, o kojoj naša filološka javnost ipak nešto više zna (no s druge strane, u do sada objavljenim tekstovima, i stručnim i leksikonskim i općeobrazovnima, u nas sve vrvi od dezinformacija i raznih zastarjelosti o genetskolingvističkim odnosima, pa bi možda bilo dobro da je bar malo više prostora posvećeno klasifikaciji). No treba istaknuti još jednom da u svim trima granama poredbene lingvistike kako ju je Matasović postavio, ima originalnih autorskih doprinosa (što sam autor uopće ne ističe).

Suverena sigurnost

Treba još istaknuti nešto čime se Matasović osobito ističe. To je suverena sigurnost pri vladanju faktima. Iza ove knjige stoji golema svjetska prvenstveno suvremena znanstvena lingvistička literatura. Autor se u njoj odlično snalazi i pristupa joj kritički i s pouzdanjem u vlastiti sud. Pri tome bih želio nešto posebno istaknuti. Za razliku od većine naših mladih znanstvenika, Matasović se ne oslanja isključivo na angloameričku znanstvenu literaturu i onu koja je prevedena na engleski jezik. Autor nije podlegao suvremenoj komotnoj jednostranosti. U nas čak kroatisti često nemaju pojma o ruskoj lingvistici, a obično nisu bolji ni ostali slavisti. Matasović nije podlegao modi, on očito dobro poznaje vrijednosti ruske lingvistike, naravno, ne samo one slavističke.

Na koncu bih rekao nešto i o željama za buduća izdanja, hrvatska i prijevodna. Autor obrađuje tri grane poredbene lingvistike, arealnu, tipološku i genetsku. Zapravo, te tri discipline i jesu cijela lingvistika ako izuzmemo takozvano opisno jezikoslovlje, koje predstavlja početnu tehničku fazu za sve tri spomenute discipline. No osim onoga što je u ovoj knjizi opisano, i što jest lingvistika, to jest samo lingvistika, postoje još i neke druge discipline koje nisu samo lingvistika nego i još nešto drugo. Ima ih više, spomenuo bih samo psiholingvistiku i osobito sociolingvistiku, koja po suvremenim shvaćanjima obuhvaća i normativno jezikoslovlje. Knjiga je krcato puna sadržaja, i to više nego dosta za prvo izdanje, ali u budućnosti bi dobro došlo i razgraničavanje sa spomenutima i drugima ne samo strogo lingvističkim disciplinama. Saznali smo naime što je poredbena lingvistika, ali nismo još što nije. I još nešto — autor nas u ovom izdanju nije obavijestio o transkripcijskoj problematici. Iskusniji će se lingvisti snaći, ali dio publike bit će ponekad u nedoumici o glasovnoj vrijednosti pojedinih znakova.

Mislim da su to, u sažetom obliku, osnovne misli koje valja iznijeti govoreći o ovome djelu, koje je istodobno i velik prilog hrvatskoj znanosti i ujedno svjetskom jezikoslovlju. Uvjeren sam da ga naša filološka i općekulturna javnost veoma dobro prima i valja očekivati daljnje vrlo pozitivne i naklone prikaze i recenzije i u stručnoj literaturi i u općim kulturnim medijima. To ta knjiga zaslužuje jednako kao što je zaslužila nagradu HAZU.

Dalibor Brozović