Ulični prizori i njihovi prikazivači

U mladim danima mojih glumačkih pokušaja obilazio sam ulicama, zalazio na mjesta gdje se skupljaju ljudi, opsjednut promatranjem njihovih lica, izgleda, njihovih kretnji, osluškivao im govor ne bi li nešto od njih ukrao za svoju glumu, nekog skinuo, snimio. (Snimiti, skinuti — to su termini glumačkoga žargona koji znače pokušaj transponiranja sirovo životnog, svakodnevnog, dokumentarnog materijala u moguću ili nemoguću glumačku kreaciju.) Pretvorio sam se u strastvena sakupljača detalja, životnih sitnica, koje bih pokušavao montirati u igrani napisani lik nastojeći približiti fikciju dramskoga lika, dramske književnosti, zbilji, kako bih bio što životniji, uvjerljiviji na sceni. Pretvorio sam se bio u njuškalo, u glumačkoga psa tragača, u glumačku uhodu, fasciniran svakodnevnom ljudskom neobičnom običnošću. Pogotovo su me privlačili ćoškasti, iščašeni ljudi što su iskakali iz dosadne, svakodnevne životne normale. Vjerojatno sam bio toliko zaražen teatrom, teatralizmom, teatralnošću da sam umišljao da je i svakodnevni život neka vrsta teatra na čiju pozornicu neprestano slučajna lica dolaze i odlaze u nepoznato s nekom svojom tajnom, meni nepoznatom. Osim toga to me zabavljalo, razbijalo dosadu svakodnevice, htio sam vidjeti ono što je očigledno nasuprot čestoj činjenici da ono što je očigledno najčešće ne vidimo, neku spontanu, neobičnu kretnju, gestu mizanscenu koja je često zanimljivija i životnija od scenske mizanscene. Recimo, u uličnoj sceni nesretnoga slučaja, kada netko padne pod tramvaj te se ljudi sakupe kao zbor komentatora, lijepe na nesreću kao muhe na muholovku, te prepričavaju, komentiraju nesretni događaj prelazeći naglim (filmskim) rezom iz komentatora u glumca koji glumi imitirajući spontano sudionike — krivce i žrtvu nesretnog događaja, krećući se u mizansceni po sjećanju na prometnu nesreću. Bertolt Brecht u sličnom događaju takva uličnog prizora ukazuje na elemente na kojima se temelji njegov epski teatar: »...Pri prepirci je li prikazivač zaista najprije desnom ili lijevom nogom zakoračio na cestu i, prije svega što je unesrećeni bio učinio, prikazivanje se može tako mijenjati da dolazi do V-efekta. Pošto prikazivač sada točno pazi na svoj pokret, pošto ga izvodi oprezno, vjerojatno i usporeno, to on postiže V-efekt: to znači da on taj djelić zbivanja čini začudnim, on ga naglašava po važnosti. I, stvarno, V-efekt epskog teatra pokazuje se kao koristan i za našeg uličnog prikazivača, drugim riječima: on se javlja i u ovom svakodnevnom malom prizoru prirodnog teatra na uličnom uglu, koji ima malo veze s umjetnošću. Još se lakše kao element svakog uličnog prikazivanja prepoznaje neposredni prijelaz od predstavljanja na komentar, koji je karakterističan za epski teatar. Ulični prikazivač prekida kad mu se god to čini mogućim svoje oponašanje objašnjenjima. Zborovi i projicirani dokumenti epskoga teatra, izravno obraćanje njegovih glumaca gledaocu, principijelno su ista stvar« (Bertolt Brecht, Dijalektika u teatru).

Murkov teatar

Ima glumaca, sjajnih kozera, improvizatora, promatrača svakodnevnih životnih događaja koji umiju tako nadahnuto improvizirajući prepričati ulični, životni prizor, da to postaje svojevrstan teatar. Zapisano, to je svojevrsna literatura, kao što je to slučaj s ruskim glumcem I. F. Gorbunovom (Bezazlen čovjek, Na poštanskoj stanici, Pomračenje sunca, Sarah Bernard, Traviata...)

I naš Mirko Vojković, zvan Murko, znao je tako sjajno improvizirati svakodnevne i autobiografske prizore stvarajući neslužbeni svoj teatar u kazališnom bifeu za svoje prijatelje glumce i ponekog uljeza koji bi slučajno »upao« u Murkov teatar. Božidar Violić nazvao je u sjajnoj analizi taj teatar Teatrino Murko. »Za volju znanstvene istine Murko je međutim po glumačkom postupku bio tipičan ulični demonstrator iz Brechtova ogleda (...) Temperamentom, duhom i jezikom, brzom artikulacijom kretnji i govora njegove su improvizacije asocirale na komediju dell’ arte. Samo što nisu bile commedie a soggeto, siže je svaki put bio nov, drugačiji, a ne tek improvizirane varijacije istoga sadržaja« (Violić). Nesvjestan svoga spontanog glumačkog improvizatorskog postupka Murko je intuitivno spojio Brechta s komedijom dell’ arte — kritičko stajalište s neodoljivom komedijskom improvizacijom i zaigranošću, izazivajući grohotan smijeh uskoga kruga svojih prijatelja — gledalaca. Bilo je to u vrijeme kada nam je kazalište Gavella bio takoreći jedini dom u kojemu smo se družili i gotovo svatko od glumaca izvodio svoju numeru, improvizaciju. I Božidar Violić izvodio je svoju prikazivačku improvizaciju neodoljivo oponašajući cijeli profesorski zbor Kazališne akademije, ja sam izvodio svoju točku: Marijana, junakinja iz Like. Kada sam jednom na Radiju izvodio tu točku, dobio sam pismo nekoga slušaoca, koji je napisao da će me Marijana prebiti. Ali nikomu osim Mirku Vojkoviću nije taj teatar izvan teatra bio iskonska glumačka vokacija, kojoj je Murko bio vjeran sve do smrti. Začuđujuće je da od tog teatra izvan teatra, u kojemu smo svi uživali, nije stvoren svojevrstan dramaturško-kazališni stil u našim predstavama. Ili je možda nešto od toga slučajno prodrlo u predstave? Mirko je bio sjajan pričalica životnih dogodovština i viceva od jedne, dvije i više godina (zatvora), kako je u to doba javno u četiri oka kružio vic o vicevima, i na ulici bi se uvijek osvrnuo oko sebe da ga netko ne bi čuo. Osvrtao se kad je trebalo i kad nije trebalo, tako, kad bismo se sreli na ulici, pozdravio bi me: »Zdravo, Pero, kako si?« i osvrnuo se. Ja bih mu odgovorio na njegov način: »Izvrsno, nikad bolje«, i također se osvrnuo. Zbílja vrvi temama, motivima, sižejima, pričama, pričicama, dramama, farsama, tragigroteskama, glumcima naturščicima, vidljivim i nevidljivima, samo ih treba otkriti, kao da su i u pukoj očiglednosti sakriveni velom tajne, provociraju maštu da bi bili izmaštani, izmišljeni, stvarniji od stvarnosti, važniji od svoje važnosti. »Stvarnost se rastvara pred tobom kao lepeza; prošetaj pogledom uokolo, svi viču iz gledališta mene, mene! Misle da je to šala što ti kaniš učiniti. U tebe je pogled mesarski: biraš ovna za žrtvenik Umjetnosti« (Zagrljaj, Ranko Marinković). I glumci i autori bruse noževe svojih zapažanja i svoje mašte kako bi odrezali poput Shylocka funtu mesa iz živa organizma stvarnosti za potrebe svoje umjetnosti. I sâm sam onu smiješnu kretnju Murkovu, ono njegovo osvrtanje šajlokovski uzeo i montirao u jednu varijaciju Stilskih vježbi.

Rašarafljeni čovjek

U pamćenju mi je ostao davni slučajni susret s rashodovanim čovjekom koji nije izgledao ni kao uspomena na čovjeka: sav iščašen, rašarafljen, kao da su ga neke nesreće svega rašile, pa ga mnoge kirurške operacije ponovno umjetno sašile i sastavile; umjetan čovjek, homunkulus, iz umrtvljena, ukočena lica nalik na masku svijetle dva oka nekim čudnim sjajem, lukavim optimizmom. Magnetski privučen njegovom osobom i optimističkim pogledom, sjeo sam pored njega na zrinjevačku klupu. Nakon šutnje iz čista mira prozbori metalnim tonom: »Nepoznati mladiću, čudite se mom izgledu. Mislite da sam nesretan. Varate se. Ja sam sretan. Postigao sam cilj, svjestan i odgovoran za svoje lice i izgled svoje osobe. Reći ću vam tajnu kako se to dogodilo. U Trstu u via Carducci slučajno sam pao na zebri pod Fiat 600, sav sam se polomio i dobio odštetu za lomove ruke i lijeve noge i pretrpljeni strah oko 800 000 lira. Rekoh sam sebi, vidi vraga: Italija cijeni pješake, dobro ih plaćaju, a ne kao ovdje u nas, gdje je čovjek najveće blago. Sinula mi je ideja: treba se ovdje bacati pod automobile i zaraditi na svojoj koži dobru odštetu, devizno unovčiti svoje ekstremitete, pod kotačima, kad već Digići toliko ljube i cijene pješake. I čim sam se oporavio, ja ti se, moj gospodine, počeo bacati pod automobile. Izaberem onu prometnu ulicu uz tršćansku obalu s pogledom na more... i, na zebri, bup na haubu pa pod kotače Ferrarija, mamma mia... slomio dva rebra, krvava faca... sangve curi, nos se sastavio sa bradom. Nagodba s finim gospodinom iz Ferrarija plus pretrpljeni strah, bolnica — hitni slučaj i meni u džep milijun lira. I tako je počelo, u domovini na bolovanju, oporavljam se, u inozemstvu pod kotačima. Birao sam i druge prometne gradove. Milano, dospio i do Rima. U Rimu donja i gornja čeljust, vrat u gipsanom koritu — milijun petsto tisuća lira. Vidite, nepoznati mladiću, za ovaj ukočeni prst, za pola otfikarena uha, oštećeni sluh i ukočenu desnu nogu zaradio sam dva milijuna, uračunat, jasno, i pretrpljeni strah. I, da vam ne nabrajam dalje. Nemojte misliti da žalim, da sam nesretan, disgrazziato, ma che... finke dura non će paura. Nasuprot društvenom discipliniranju i činovničkom grbljenju izabrao sam slobodnu rasprodaju svoga tijela. I sada se liječim. Upravo sam pošao na talasoterapiju...«