U sjeni grifona
Nakon male početne nesigurnosti primjetljivije u muškom dijelu, ansambl se predao plesnom šarenilu razigrana srednjovjekovnog trga i tijeku poznate priče
Više od godine dana prošlo je od posljednje (i neslavne) riječke baletne premijere. Prošlu jesen balet je preuzeo Slavko Pervan, plesač, koreograf i pedagog velika znanja i iskustva. (Nije nevažan podatak da je premijerom Esmeralde, na glazbu Cesarea Pugnia, obilježio pedeset godina umjetničkog rada!) Pervan je sakupio i pojačao ansambl te se, svjestan njegovih sadašnjih (ne)mogućnosti, odlučio za Esmeraldu, klasični, romantični balet u tri čina, čiji šarm uvelike počiva na karakternom plesu. Odnosno, kako Pervan potpisuje obradu libreta, koreografiju i režiju — dakle ne služi se nekim starijim predloškom, ili prenošenjem originalne koreografije Julesa Perrota, on je niz stvari riješio na svoj način i prilagodio riječkoj sceni i svojim plesačima. Orkestrom riječke Opere dirigirao je Miroslav Homen.
Nakon male početne nesigurnosti primjetljivije u muškom dijelu, ansambl se predao plesnom šarenilu razigrana srednjovjekovnog trga i tijeku poznate priče. Ono što je zanimljivo, čitajući sadržaj Perrotove Esmeralde, praizvedene u Londonu 1844, u kojoj je u glavnoj ulozi briljirala naše gore list — slavna Carlotta Grisi (Vižinado, učini nešto!), vidimo da nije samo Disneyjeva škola mijenjala Hugoov predložak. I Perrot ima sretan završetak, barem što se tiče sudbine lijepe Ciganke i viteza Phoebusa. Pervan se, pak, odlučio za izvorni, tragični kraj: Phoebus se, kao pravi slabić, nakon opasne pustolovine, i ne gledajući Esmeraldu pod vješalima, poslušno vraća zaručnici. A ostali po redu ginu: Esmeraldin prijatelj Clopin, njezina majka, ona, svećenik Frollo. Ostaje tek tužni Quasimodo.
Esmeraldu sigurno igra Oxana Brandiboura, no postoji detalj koji joj odmaže. Njezina uloga, izazovna gordost, nedvojbeno najzahtjevnija i u tehničkom smislu, postavljena je u kombinaciji klasičnih linija i karakternog temperamenta. Tako je koncipiran i relativno suzdržan kostim. A kao njezina najava uvijek ulete četiri lijepe Ciganke s defovima, u plamtećecrvenim haljinama, vijorećih crnih kosa (C. Dicu Lukanec, S. Andreičuk, T. Ferić, I. Köteles). Njihov ples postavljen je i izveden vrlo temperamentno i vrlo atraktivno, i pomiješane među zbor uvijek su vidljive, tako da zapale scenu i onda je prepuste...
Rešetka u zraku
Razigran i zgodan bio je Clopin Vitalija Kloka, tajanstven i iznenađujući Frollo Valerija Rasskazova. Fleur-de-Lys Anne Ponomareve nedostajalo je i šarma i sigurnosti, a Phoebus (Andrei Köteles) se tek nakon napora nasmiješenih podrški dva zaredala pas de deuxa (u prijevodu, prvo s jednom pa onda s drugom) opustio u solističkom dijelu. U drugom činu vrlo su precizno i ljupko izvedene dvije djevojačke varijacije (trio A. Družeta, A. Grigore, P. Rus i duet M. Mikhaleva i A. Popa).
Svebor Sečak, poznat po sklonosti za kreacije grotesknih likova, temeljito je izradio ulogu Quasimoda i njegovu prisutnost na sceni. Šulja se, onakav velik, šepav, grbav i kosmat, i uvijek odnekud viri, prateći Esmeraldu. Jedna od dvije najjače slike baleta njegova je: u trećem činu, u tami scene — zvonika, on je sam sa zvonom (na kojem se blago ocrtava reljef grifona), u mučnoj dilemi između ljubavi i želje da spasi Esmeraldu i vjernosti Frollou. Scena prije njegove, prva slika trećeg čina, također je u mraku, ali tamnice. Samo je velika rešetka u zraku — bespomoćna Esmeralda i snop svjetla u kojem se dešava Frollova preobrazba, trenutak slabosti, priznavanje tijela i pohote. Te dvije prekrasne scene, pune napetosti i unutarnjeg mraka likova, toliko jednostavne i snažne, a scenski gotovo prazne, tjeraju da se zapitamo da li je i drugim dijelovima nužna tolika scenografija (autora Flavia Arbettia), kruta i opisna, precizna u realizaciji vremena i prostora?
(Osobno, u budućnosti bih voljela vidjeti što više takva — jednostavna i snažna — Pervana.)
Maja Đurinović
Klikni za povratak