Tuga u valovima

Tuga u valovima

U zamci (In the Bedroom), Thomas Neuman

Pozadina filma U zamci nosi zanimljiv podatak da se redatelj i koscenarist Todd Filed predstavio javnosti glumeći karizmatičnoga pijanista u Kubrickovu posljednjem filmu Oči širom zatovorene. Prije gledanja filma U zamci mogli smo možda pretpostaviti da bi ovakav redatelj mogao na poseban način pristupiti filmskoj glazbi. Otkriće da je glazbu filma napisao Thomas Newman djelomično je potvrdilo, a djelomično opovrgnulo očekivanja. Naime, Newman je danas jedan od najtraženijih filmskih skladatelja, osobito među mladim redateljima, pa je njegov izbor bio nekako običan i očekivan. S druge strane, film nosi i drugi, sasvim neočekivani, a nama iznimno zanimljiv glazbeni sloj.

No počnimo od popratne glazbe i Thomasa Newmana. Slažući harmonije tipične za vlastiti stil, ostavljajući glasovirsku dionicu da, poput zbivanja u malom mjestu, visi u zraku, Newman se glazbom zapravo oglašavao rijetko. Tako je film o patnji roditelja čiji je jedini sin ubijen ostao glazbeno šutljiv. Kao da je redatelj htio podcrtati riječi neutješne majke Ruth (Sissy Spacek): »(Tuga) dolazi valovima. A onda ništa. Poput pauze u glazbi. Ne čuje se ništa, a svejedno je sve ispunjeno zvukom.«

Ruth je učiteljica glazbe, muzikologinja i voditeljica školskog zbora. Na tom je terenu potpuno kompetentna da o svojoj boli govori rječnikom glazbe. A popratna glazba u filmu isto tako više šuti nego što se oglašava.

Međutim, prizorna glazba je iznimno govorljiva i našem podneblju iznimno zanimljiva. Naime, Ruth je za svoj djevojački školski zbor izabrala tri skladbe lako čitljivih nota: Ženi me mamo, Oj Slavice i Dobro došle.

Narodna glazba

Pri prvim zvucima zborske glazbe, a naročito pri prepoznavanju tipičnog melosa i teksta, čovjek se iznenađeno trgne. Jer očito je da se Ruth divi kompleksnosti melodijsko-harmonijskih odnosa koje njezin zbor izvodi, a i pjevačice su iznimno dobre u izvedbi. Osim nespretna kotrljanja nekih glasova (poput lj) tekst je sasvim razumljiv, a intonacijska je čistoća čak pretjerana (takvi se zborovi u izvornim sredinama pjevaju s namjernim zatezanjem i kolebanjem pri fiksaciji visine tona). Svejedno, svaka čast djevojačkom zboru (New Balkan Chorus) i redatelju (i/ili skladatelju?) koji je izabrao glazbu, jer njezino pojavljivanje na soundtracku (sva su tri zbora objavljena) sigurno će značiti podizanje interesa za balkansku narodnu glazbu (kako je čudno gledati film u kojem se poznata narodna glazba određuje kao nešto egzotično!).

Prizorni zborovi eksponiraniji su od Newmanove popratne glazbe, a postaju osobito zanimljivi kada otac, Matt Fowler, u sveopćoj (glazbenoj) tišini saznaje da je njegov sin (također u tišini) ubijen. Fowler slomljen odlazi u školu, gdje već u hodnicima odjekuju zvuci balkanskog zbora — koji, ništa ne sluteći, onako bordunski široko, pokazuje da mama Fowler marljivo radi.

Druga scena u kojoj zborska glazba napose dolazi do izražaja jest scena nastupa. Emocionalno obamrla, majka se ipak vraća poslu, a zvuci zborova koje uvježbava kao da dolaze iz nekog drugog svijeta (a doista i jest tako) i nemaju nikakve veze s njom. A opet, te dugačke, široko otegnute melodije na neki način nariču zajedno s njom i postaju prekrasan nositelj njezine tuge. Djevojke stupaju na pozornicu u sumrak, jedna po jedna, svaka sa svijećom u ruci, pjevajući balkanskim jezikom balkansku melodiju. Čini se da ni one ne pripadaju realnosti kao ni glazba koju izvode, kao ni događaj koji je nemilo potresao malu zajednicu.

Thomas Newman sigurno je bio upoznat s prizornom glazbom, jer nakon te scene u njegovoj se popratnoj glazbi čuje ležeća kvinta (nadahnuta našim narodnim harmonijama?), koja namjerno smeta ostalom glazbenom zbivanju (scena vožnje automobilom) i najavljuje neočekivan, ali zapravo jedini mogući rasplet. No Newman do kraja ostaje glazbeno decentan i neprimjetan, puštajući da rijetki, ali izričito eksponirani egzotični zborovi govore glasnije od njegove nečujne, atmosferski zamišljene glazbene pozadine.

Irena Paulus

U obranu Johna Williamsa

E. T. — Došljak iz svemira, John Williams

»John Williams može uzeti suzu koja se upravo oblikuje u oku i natjerati je da padne.«

Gornju je rečenicu izrekao Steven Spielberg, a sljedeću je napisao Jurica Heidl u »Ekranu«, tjednom prilogu »Večernjeg lista« (19. travnja 2002): »...jedino se za glazbu Johna Williamsa može reći da ju je pregazilo vrijeme...« Ne bi to bilo ništa strašno, jer se rečenica pojavljuje kao opaska usred niza pohvala ponovnom prikazivanju filma (i vremenskoj nedodirljivosti čak i unatoč »redateljskom ušminkavanju«), no ista je rečenica izvučena iz konteksta i stavljena u naslov (što je možda učinio urednik, a ne autor članka). Opaska je time dobila težinu putokaza čitanja, te je naslovom usmjerila pozornost prema glazbi, premda se ona u članku zamo usputno spominje.

Uostalom, kakava bi danas trebala biti glazba E. T.-a? Možda s malo više udaraljki i sitnetskog zvuka? Možda s nizom asocijacija na stare majstorske klasike? Možda bi je trebao napisati pop-sastav ili izvesti neka popularna pjevačica? Brrr... naježim se od same pomisli na bilo koju od navedenih mogućnosti.

Spielberg nije slučajno izabrao Williamsa za svog ekskluzivnog glazbenog suradnika. Ono što je Williams učinio filmovima kao što su Ralje, Ratovi zvijezda, Otimači izgubljenog kovčega, a jednako tako i E. T., nije samo i isključivo glazbena pratnja. On je filmovima dao glazbeni pečat koji je postao elementom identiteta svakoga pojedinog Spielbergova filma. Dovoljno je čuti Williamsovu temu i odmah se zna o kojem je filmu riječ. Bez njegove glazbe, Spielbergovi filmovi više ne bi bili ono što jesu.

Melodijska invencija

Možda je Juricu Heidla zasmetalo Williamsovo naginjanje preuglazbljivanju filmova. Doista, John Williams za svaki je Spielbergov film napisao malu operu i rijetko je sliku oslobađao glazbe. No, njegova skladateljska tehnika tako je dobra, da s jedne strane glazba nije uvijek istaknuta kao dominantna, a s druge strane svako pozorno slušanje mora rezultirati divljenjem orkestraciji (za scenu s vladinim agentima koji traže maloga izvanzemaljca Williams upotrebljava kombinaciju orgulja i drvenih puhača stvarajući zvuk koji će uznemiriti svako dijete u kinu), divljenjem melodijskoj invenciji i divljenjem sposobnosti da se maksimalno prilagodi filmskoj slici. A o lajtmotivičkom radu da i ne govorimo. Jednostavno, takav tip filma traži takvu vrstu glazbe i upravo je glazba ta koja će nas natjerati da se smijemo, plačemo ili vozimo bicikle zajedno s malim junacima. Na mnogim je mjestima glazba prevagnula u smislu da je slika montirana prema njoj (temu E. T.-a Williams je napisao bez razmišljanja o određenoj slici, a Spielberg je neke sekvence ponovno montirao kako bi odgovarale Williamsovoj glazbi), što opet ističe važnost glazbe i nemogućnosti da se ona odvoji od filma.

Autor partiture E. T., kao i sama partitura, danas se smatraju klasicima — premda se danas doista sklada drukčije, mnogi veliki (i mali) skladatelji još navode Johna Williamsa kao svoj uzor. Zašto onda napadati legendu, makar samo unutar sasvim drugog konteksta? E. T. je legendarni film star dvadeset godina (bez obzira na redateljske intervencije), a i glazba je jednako legendarna i jednako toliko stara. No jedno bez drugoga ne mogu, ma koliko se to nekom filmskom kritičaru činilo oronulim i zastarjelim E. T. je nezamisliv bez Johna Williamsa, jednako kao što bi bio nezamisliv bez malog Elliotta i njegova simpatičnog kruškolikog prijatelja.

Irena Paulus