Tragika ispod humora

Tragika ispod humora

Dugmetari (Knoflíkari, 1997) red. Petr Zelenka

Dugmetari (Knoflíkaűi, 1997) režisera i scenarista Petra Zelenke (rođen 1967) nisu još jedan izdanak famozne češke škole humora, upravo suprotno, to je film koji diše američki, ali i japanski i zapadnoeuropski, pri čemu ne predstavlja mediokritetski izdanak američki nadahnute postmodernističke poetike poput Vieweghova književnog hita Odgoj djevojaka u Češkoj, a pravo je osvježenje u odnosu na proračunato sentimentalnog i u svakom pogledu precijenjenog oskarovca Kolju. Dugmetari ostavljaju znatno bolji dojam i u usporedbi s još jednim međunarodno cijenjenim predstavnikom češkoga novog filma, Povratkom idiota Saše Gedeona.

Omnibus šest priča

Zelenkin film zapravo je omnibus koji se sastoji od šest priča, od kojih se sve osim prve događaju u jednoj noći u suvremenom Pragu, no i događaji iz prve priče, smješteni u Japan u doba bacanja atomske bombe na Hirošimu, nekim su čudnim nitima povezani s praškom noći, što će se esplicitno manifestirati u završnoj priči. Ostalih pet narativnih segmenata izravnije su međusobno povezani likovima i zbivanjima koja se odvijaju i po sukcesivnom i po simultanom principu, pri čemu Zelenka (u petoj priči Bedaci) nije odolio tarantinovskom kronološkom skoku unatrag. Takva narativna kompozicija, prožeta na sadržajnoj razini ekscentričnošću i apsurdom, u mnogih je izazvala opravdane usporedbe s Jimom Jarmuschom, napose filmovima Tajanstveni vlak i Noć na Zemlji, no Zelenkin je uradak odveć slojevit da bi se iscrpio u jednoj intertekstualnoj vezi.

Kad se spominju intertekstualne spone, onda Jarmuschu treba dodati još neka imena. Prva priča Sretan poput Kokure, razgovornom situacijom trojice Japanaca uz ispijanje čaja koji im je poslužila žena jednog od njih priziva Ozua, ali čitana u ironijskom ključu, dok četvrta priča, Posljednja časna generacija, očitu inspiraciju ima u lakonsko grotesknom Bunuelovu portretiranju građanske klase u filmovima poput Diskretnog šarma buržoazije i Fantoma slobode, s tim da konkretizacija ekscentričnih skrenuća uglednih i naizgled normalnih buržuja može podsjetiti i na Lynchovu intenzivnu sklonost pronalaženju što bizarnijih karakterternih devijacija. Važno je istaknuti i načelnu Zelenkinu kozmopolitsku sklonost lakonskom prikazivanju nacionalno tuđeg miljea kao svojeg, odnosno implicitno dokidanje strogih kulturalno-nacionalnih granica kao ideoloških nameta.

Krivnja i oprost

Na značenjsko-idejnom planu, Dugmetari problematiziraju ulogu slučajnosti u čovjekovu egzistencijalnom ustroju, bave se pitanjem krivnje i oprosta te iznad svega komunikacijskim šumovima, sukobljavanjima i defektima. Zainteresiranost za takve motive film dovodi u vezu i s posve različitim ostvarenjima poput istovremeno nastale Slatke budućnosti Atoma Egoyana ili kasnije Andersonove Magnolije, što drugim riječima znači kako ispod podebljega sloja ironije i pomaknuta humora izvire ljudska tuga, otuđenost i tragika. Zelenkino majstorstvo leži u dojmljivo izmiješanim sastojcima, pojednostavnjeno rečeno, komedije i drame. Ekscentričnost, bizarnost i ironija ne pretvaraju se u pretenciozno gomilanje iščašenih detalja i gadarija, a istovremeno dominantno pesimistična slika ljudi i njihova svijeta ne poprima obilježja patetično angažirane lamentacije, niti s druge strane zapada u mizantropiju. Uz znatnu vještinu narativne kombinatorike, a usput spomenimo i vješte (neizravno urnebesno humorne) fragmente povezivanja fakcijskog i fikcijskog, tako fina smjesa ekscentričnog i ironijskog pomaknuća s oporim realizmom u podtekstu najveći je doseg Zelenkina filma. Kad se tomu dodaju dobra narativna zaokruženost svih narativnih segmenata (svaka priča, osim posljednje, koja ima ulogu svojevrsna epiloga, može funkcionirati i samostalno), užeredateljska suverenost te vrlo dobar (u prvoj, crno-bijelo snimljenoj priči, i odličan) dizajn, jasno je da su Dugmetari film koji izaziva respekt i pobuđuje znatna očekivanja od autora, koji je, zanimljivo, tek ove godine snimio novi film čiji se odjek još očekuje.

Damir Radić