Spoj sa zlatnom osnovom

Spoj sa zlatnom osnovom

Milan Moguš, Rječnik Marulićeve »Judite«, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2001.

U 16. stoljeću, na velikom početku hrvatskoga epskog pjeva, stoji Marulićeva riječ. O petstopedesetoj obljetnici piščeva rođenja, a petstotoj nastanka djela: »na dvadeset i dva dni miseca aprila u Splitu gradu« (Marko Marulić, Judita, Opera omnia, knjiga prva, Književni krug Split, 1988, str. 115), dobili smo još jednu nedvojbenu potvrdu njegove vrijednosti, u knjizi Milana Moguša Rječnik Marulićeve »Judite«. O tome, moje govorenje, a istovremeno i hvaljenje. Zato, neka nam bude dopušteno, »jazik da pomene ča misal pripravi«.

Kontinuirano postojanje velikog djela ima često kao posljedicu sustavno i trajno proučavanje njegove umjetničke arhitekture. Primjer tome svakako je i naš Marulić, i njemu posvećeni znanstveni dani, ne samo u Splitu nego diljem Hrvatske, a posljednjih desetljeća i diljem svijeta. Podsjetimo na simpozije i izložbe, u Washingtonu, Münchenu, Rimu, Budimpešti, Padovi, Trstu, Lisabonu, Madridu (upravo ovih dana, ožujak-travanj, 2002).

Marulićev leksik

Prije tri desetljeća, Moguš je pomno pristupio proučavanju Marulićeva leksika, pa je 1972, u »Čakavskoj riči«, objavio tekst O proučavanju Marulićeva jezika. Sastavio je zatim Rječnik za Juditu, prvu knjigu Marulićevih Sabranih djela, Opera omnia. Oslanjao se, kako sam Moguš kaže, na prethodne priređivače: Štefanića, Kušara, Kasandrića, Slamniga, Kolumbića, Franičevića, Grčića. Rječnik je, u Zavodu za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, bio izrađen na kompjutorskoj konkordanciji. Kompozicija Rječnika bitno se razlikovala od ostalih, jer je autor »želio pokazati i kvantitativne odnose unutar leksičkoga materijala. Zato je natuknički članak obuhvaćao: »natuknicu, ukupni čestotni broj natuknice, sve likove natuknice i njihove frekvencije, gramatičku oznaku, pa značenja i frazeologiju.« To znači da su bile obuhvaćene sve riječi iz proznog uvodnika i one iz 2126 Marulićevih stihova. Time je Moguš u postupak uključio »cijelu zakladu riječi, odnosno frazeologiju kao dio te zaklade«, a ne — kako je to bilo dotada — samo manje poznate i neobične riječi. Osim za Juditu, Moguš je, na istom principu, izradio 1989. i 1993. potpune rječnike za Naslidovanje Isukarstovo i Pisni razlike.

Navedeni Moguševi rječnici Marulićevih djela bili su dragocjen korak naprijed, pa je ovaj današnji dikcionarij knjiga od 355 strana, maksimum u približavanju čitateljima Marulićeve riječi; njezina primarnog, ali gotovo uvijek sekundarnog, metaforičkog značenja.

Marulićeva Judita, kako svjedoči Moguš, ima »oko 17 600 pojavnica, tj. svih oblika svih riječi, a natuknica, s bogatom frazeologijom, 3495.« Za svaku je riječ, odnosno za svako njezino značenje, ponuđen jedan ili više primjera iz djela.

Obiljem odabranih stihova Rječnik raskriva široki registar Marulićeve leksičke izražajnosti.

Kod važnih lingvističkih pothvata — analiza, neizbježno je cjelovito sagledavanje jezične problematike, kao i dugo, temeljito proučavanje te intuitivno domišljanje o riječima i njihovoj značenjskoj obuhvatnosti. Sve je to Rječnikom potvrdio Moguš, iskusan lingvist i povjesničar razvojnoga tijeka hrvatskoga pisanog jezika. Rječnik dodatno proširuje spoznaju o jednostavnoj, gotovo prirodnoj bliskosti i vezi između Marulićeva leksika i našega današnjeg, u kojem se sve više evocira: kako u fikcionalnom diskursu, tako i u običnom govoru. Mogušev lingvistički pothvat uvelike olakšava razumijevanje Marulićevih metaforičkih, tj. višeznačnih izraza: homonima, sinonima, frazema, pa i čestih osebujnih poetskih zamjena leksema frazemom. Čitanje i usvajanje dvostruko rimovanih dvanaesteraca, koje je nekad, zbog jezika i stare grafije Marulićeva vremena, iziskivalo poseban trud, sad zna postati zadovoljstvo razumijevanja stoljećima udaljena umjetničkog teksta.

Uzmimo kao primjer dvojako uporabljen oblik pridjeva ili imenica, bliskozvučnih sinonima: čarljen = (u značenju) crven, rumen i čerljen = crven; ili čistinja = čistoća i čistoća = čistoća. Marulić će bojom naslikati Holofernovu grubost (Libro I.): »Krvavo mu oko, čarljen biše obraz« (235). Za živopisan izgled asirskih konja kazat će: »Samo tut čarljeni, inuda svi sivi« (260); ili: »Taj ti črida biše od jakih bivoli, vranih konji liše, ter čarljenih voli« (251-252). Evo primjera istoznačnice čerljen — (u značenju) crven: Horugva ćuhtaše bila ter čerljena (232). Marulić je svojoj junakinji dodijelio »kripost svakomu dilu nje i nje kipu lipost s počten’jem čistinje« (5-6). Ona posjeduje »dostojanstvo čistinje udovičke« (1842). »A sve je to bilo jer čistoću tvoju pogleda Bog milo« (1842).

Jezik kao živo kretanje

Brojne Marulićeve riječi i stihovi mogu se, intertekstualno, naći i u modernih pjesnika 20. stoljeća, koliko standardnog, toliko još više dijalektalnog izričaja. U glasovitom Oproštaju Tina Ujevića, iz Hrvatske mlade lirike, 1914 (napisanu u tri verzije: arhaičnim jezikom i grafijom i modernim izrazom i transkripcijom), pozdravljajući se s Marulićem, splitskim začinjavcem, Ujević će uznosito uskliknuti: »Zbogom, o Marule! (...); korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari!«.

U Krležinim Baladama — uzmimo samo Na mukah i Ni med cvetjem ni pravice pridjev čerljen nalazimo u jednom od kajkavskih oblika: »ta čarna, čerlena, vonjhava, gosta krv«; »del si bum za škrilak goreči čerleni mak,«

Jezik je živo, trajno kretanje: vertikalno i horizontalno, u obama smjerovima. Zato možemo govoriti o poetskom stvaranju i kao leksičkom prepoznavanju prošloga u sadašnjem, sasvim nalik na prustovsko uranjanje u zbivanja i doživljaje iz različitih vremena. Riječi su čvrste, trajne uspomenice, ne gube se odmicanjem okusa madeleine. Marulić je pjevao »bludeći ozoja z družbom starih poet«, pjesnici suvremenoga splitskog kruga (i mnogo šire): od Diane do Petrasova Marovića, pa Maroevića, Zidića, Mrkonjića, do Adamićeve, Fiamenga, Đ urđice Ivanišević, Martinca (i Paljetkovih zaleta Splitu i Juditi), stvaraju »z družbom« Marulićeve riječi. Petrasov Marović, u Suprotivoj, apostrofira, nastavlja i Ujevićeva i vlastitog Marulića: »Iz jazika ditinstva / u ditinstvo jazika / o Marule! Pojti ćemo«; ili: »horugva ćuhtaše oduvik črljena / daleč se vijaše standarca počtena.« Tonko će Maroević, originalnim zahvatom pretvoriti stihove Marulićeva epa u dramski tekst i operni libreto, pozivajući u svom Epilogu Juditu da bude »kako rika ka bigući teče, / stalna do vik vika, dokli se rasteče (...).

»Buduć da to je svit, odaj se glumnosti: / veće je stanovit ki prez oholosti / pije, ji i gosti i skazanja ljubi«, (Tonko Maroević, Dike ter hvaljenja, Logos, Split, 1986, str. 166).

Virtuoznost u varijacijskim značenjima riječi

Koliko je Rječnik iscrpan, koliko pokriva značenjski obujam pojedinog leksema, mogu pokazati homonimne natuknice biti (jesam) i biti (tući), uprimjerene na pet strana. Ili uzorno tumačenje riječi milost (kao milost), u osnovnom značenju. »Kada no poznanu Akiora cilost na svom zazva stanu Ozijeva milost« (731-732). Zatim kao milosrđe: »Grišni smo, Bože, mi, da milost tva gdi je?« (426), pa blagonaklonost: »Tim si dostojala da pri mni milosti, / ku želiš, imala budeš u radosti« (1417-1418). Ali i smilovati se i stvoriti milost. Vidljivo je da je prvo i drugo značenje podudarno s današnjim, dok nas je neočekivana »blagonaklonost« ponovno uvjerila o Marulićevoj virtuoznosti u iznalaženju varijacijskih značenja riječi i u Moguševu vrsnom prepoznavanju istih. Slično je i s figurativnim izmjenama, gdje primiti na milost ili stvoriti milost (komu), znači smilovati se: »Stvori milost meni, pokrij rabu tvoju« (1553).

Mogušev Rječnik nastoji značenje riječi odčitati bez dvojbe. Riječ začinjavac — kako informira Josip Vončina — Vodniku je značila tadašnje Marulićeve »suvremene hrvatske trubadure«. Poslije je najčešće imala složeno značenje: »pjesnik-pjevač«, ili i »pjesnik« i »pjevač«. Moguš će jednostavno i jasno zabilježiti: začinjati, gl. pjevati; začinjavac, m. pjesnik.

Tekst iz Posvete Judite, odnosno sumnju u dosadašnja čitanja sintagme: »knjigah bolju«, ili »knjigah polju«, Moguš otklanja vraćajući se pravom, izvornom Marulićevu tekstu. Za riječ »polje« navodi upravo primjer iz Posvete: »Da ne rečete da vam poklanjam onuje žita rukovet koju u vaših knjigah polju nahodite«. Takva primjera, vezana uz komparativni oblik pridjeva dobar — bolji, u Rječniku nema.

Meritorna razlaganja

U novom broju »Republike«, pod naslovom Jedno tekstološko pitanje iz »Judite«, Pavao Pavličić podsjeća na svoje prošlogodišnje izlaganje u Splitu o Posveti Marulićeva epa, o autorovu razmišljanju »o podrijetlu i smislu epskog pjesništva, te o cilju i svrsi vlastitoga mu spjeva« (»Republika«, 11-12, 2002.*). Potaknut Moguševim upozorenjem Pavličić traga za objašnjenjem, kako je i kada došlo do zamjene riječi polje u bolje. Dogodilo se to u Akademijinu izdanju Pjesme Marka Marulića, Zagreb, 1869, koje je sakupio Ivan Kukuljević Sakcinski, a čiji je urednik bio Vatroslav Jagić. Riječ polje registrirana je kao Marulićeva, ali Jagić ne objašnjava zašto ju je zamijenio u bolje. Pavličić meritorno razlaže zašto su brojna izdanja Judite posezala za Jagićevom teksturom. Naime, Marulićeva metafora skromnosti, »u vaših knjigah bolju nahodite«, koja se odnosi na Balistrilićevo poznavanje iste zgode, prikazane u Bibliji, bila bi vrlo logična. Priča, metaforički predstavljena kao »žita rukovet, koju u vaših knjigah polju nahodite«, u literaturi onoga vremena, kao usporedba, posve je nepoznata (D. Novaković, P. Pavličić). Tako se Marulićeva jezična i stilska zrelost u cjelokupnom promišljanju djela, njegovo traganje za originalnim, urešenim govorom, i na ovom mjestu može odčitati.

Bogatstvom primjera Mogušev Rječnik Marulićeve »Judite« još nas je prisnije spojio sa zlatnom osnovom naše umjetničke epike, i Marulićevom riječi. U njoj se najtočnije odzrcaljuje duh vremena, duh grada i naroda u kojem je nastajala. Pa koliko je ova knjiga vokabular Judite (svake njezine riječi, svakog značenja), toliko je i svojevrstan mali leksikon Marulićeva univerzuma.

Moguš je, u Napomeni Juditinu Rječniku iz 1988, istaknuo da se više od »polovice Marulićevih riječi rabi i danas«, pa je to ne samo dokaz kontinuiteta hrvatskoga književnog jezika, nego i potvrda da je »tom kontinuitetu bitno pridonio i sam Marulić« (Milan Moguš, ibidem, str. 93).

Uvjereni smo da će novo izdanje Judite, istumačeno Moguševim Rječnikom, tečajem vremena učiniti da Marulićev leksik, u suvremenom hrvatskom izričaju, bude još nazočniji.

Bit će to najljepše naslidovanje, kojemu težimo!

Ivo Frangeš