Sopranistički pothvat

Sopranistički pothvat

Rijetko se za Puccinijev Triptihon nađe sopranistica koja bi iste večeri tumačila tri tako raznolike uloge. Štoviše, takvi se nastupi smatraju pravim pothvatom, isto kao kada se nađe pjevačica koja bi pjevala tri glavne ženske uloge u Hoffmannovim pričama Jacquesa Offenbacha

Rimska opera odnosno Teatro dell’Opera ubraja se među nekoliko vodećih talijanskih, a time i u krug najuglednijih svjetskih opernih kuća. Njezino se značenje u cjelini smanjilo u odnosu na, primjerice pedesete godine 20. stoljeća, kada je u njoj pjevala Maria Callas i kada je ansambl Rimske opere snimao za svjetske diskografske tvrtke. Posljednjih nekoliko godina produkcija je na visokoj razini, a o raspoloživosti pjevačkih zvijezda ovisi atraktivnost pojedinih predstava. Može se reći da u Italiji samo milanska Scala u ukupnosti produkcije okuplja najistaknutija pjevačka imena današnjice, dok se ostala kazališta moraju zadovoljiti njihovom manjom nazočnošću.

Trubadur u znaku Lotriča

Posljednjih godina kazališne se sezone u nekim talijanskim kazalištima, pa tako u Rimskoj operi, računaju po kalendarskim godinama. Jesenski početak stvarne sezone, odnosno kraj sezone 2001, bio je u znaku završnice Verdijeve godine. Rimska opera izvela je tijekom prošle godine tri od četiri u Rimu praizvedne Verdijeve opere. Trubadur je izveden početkom prošloga kolovoza, u okviru ljetne sezone namijenjene velikom broju turista što opsjedaju Rim. Nekoliko izvedbi bilo je apsolutno u znaku gostovanja Janeza Lotriča u naslovnoj ulozi, koji je sjajnom i na bis ponovljenom strettom razoružao i najgorljivije belkantističke čistunce. Zvijezda Trubadura bila je i Marianne Cornetti u ulozi Azucene, mezzosopranistica u proboju u sam operni vrh.

Produkcija Verdijeve opere Dva Foscarija u studenom donijela je ponovni susret rimske publike s velikim baritonom Renatom Brusonom u ulozi Francesca Foscarija, u prigodi četrdesete obljetnice njegova umjetničkog rada.

Predstavu je režirao Pier Luigi Pizzi, a dirigirao je jedan od najvećih autoriteta za verdijevski i pučinijevski repertoar, maestro Bruno Bartoletti.

U Krabuljnom plesu, izvedenu osam puta na samom kraju prošle godine glavnu tenorsku ulogu Riccarda dijelili su Salvatore Licitra i Dennis O’Neill. Ulogu Ulrike na tri izvedbe pjevala je zagrebačka mezzosopranistica Neda Martić.

Simfonija u tri stavka

Sezona 2002. počela je Puccinijevim Triptihonom koji se nakon četrdeset i tri godine vratio na pozornicu Rimske opere pod ravnanjem njezina šefa-dirigenta Gianluigija Gelmettija. On Triptihon smatra cjelovito, za njega to nisu »tri opere, već simfonija u tri stavka jer postoji neprestani tok kroz cijelo djelo«. Cjelovitosti je pridonijela sopranistica Daniela Dessi u sve tri glavne ženske uloge, kao Giorgetta u Plaštu, naslovna junakinja Sestre Angelike i Lauretta u Gianniju Schicchiju.

Naslovnu ulogu Cileine opere Adriana Lecouvreur tijekom travnja i svibnja tumači sopranistica Fiorenza Cedolins. U glazbenoj komediji Dama u tami Kurta Weilla potkraj svibnja nastupit će legendarna i još neumorna sopranistica Raina Kabaivanska. Za završnicu sezone predviđena je praizvedba opere Romanca, rimska bajka što ju je Rimska opera naručila od skladatelja Sergija Rendinea na libreto Egalea Cerronija. Glavnu ulogu pjevat će José Carreras.

Rijetko se za Puccinijev Triptihon nađe sopranistica koja bi iste večeri tumačila tri tako raznolike uloge. Štoviše, takvi se nastupi smatraju pravim pothvatom, isto kao kada se nađe pjevačica koja bi pjevala tri glavne ženske uloge u Hoffmannovim pričama Jacquesa Offenbacha. Rimskoj operi to nije uspjelo s protagonisticom, ali je zato kao zvijezdu svoje produkcije angažirala basbaritona Ruggera Raimondija za uloge Lindorfa, Coppeliusa, Dappertutta i doktora Miracla.

Del Monaco jr.

U Hoffmannovim pričama redatelj Gian Carlo Del Monaco, sin legendarnoga tenora, razigrao je maštu u iznošenju sudbine pjesnika Hoffmanna u tragičnom sukobu sa svojim ljubavima. On na kraju gubi ljudski identitet — nestaje kao čovjek i rađa se kao pjesnik. U tri čina te u prologu i epilogu operi u scenskoj opremi Michaela Scotta proganja ga četverostruki demon njegove propasti, dok su tri Hoffmannove neostvarene, imaginarne ljubavi, Olympia, Giulietta i Antonia, samo objekti pomoću kojih demon postiže cilj. U podjeli uloga bili su pouzdani tenor Francesco Grollo, ugodne, ali prenježne boje glasa za naslovnu ulogu i dvije odlične sopranistice, od kojih bi virtuozna koloraturka Hiroko Kouda u ulozi Olympije ubrzo mogla steći status istinske zvijezde zahvaljujući vokalnim čudesima što ih je sposobna izvesti. Raffaella Angelotti bila je izgledom sablasno blijeda, slaba i bolesna Antonia, ali zato glasom snažna i nesalomljiva.

Dirigent Renato Palumbo ostvario je s velikim ansamblom, zborom i orkestrom dojmljivu izvedbu, koje će profinjeni glazbeni izraz i stilska čistoća izvedbe dugo odzvanjati u sjećanju.

Davor Schopf