Sestra sevdah

Sestra sevdah

Koncert Mostar Sevdah Reuniona, 25. travnja, dvorana Pauk, SKUC, Zagreb

»Izgrist ću ti usne rujne i obraze tvoje bujne, ispit ću ti oka oba...« prostrujili mi stihovi zajedno sa srsima niz kralješnicu na početku koncerta Mostar Sevdah Reuniona 25. travnja, u dvorani Pauk zagrebačkoga SKUC-a. Ne mogu reći da sam bila nespremna. Jer, prethodno prikazani dokumentarni film Pjera Žalice iz 2000. o Mostar Sevdah Reunionu jasno mi je dao do znanja da ću uroniti u noć duševnosti, intuicije, ženskog načela. U publici, doduše, žena i muškaraca bijaše podjednako. Iako ne uočih mnogo osamljenih, zanosnih, džonidepovsko-donhuanovskih pogleda upućenih kojoj od pripadnica nježnijeg spola, rijetko koja bijaše bez pratnje.

Pjevajmo ljubav, a ne rat

Što se može — sestrama, prijateljicama, suprugama se prohtjelo... Istina, velik dio nazočnih na fešti sevdaha u organizaciji Multikulture korijenski je vezan uz sevdalinku, ljubavnu pjesmu nostalgično-čeznutljiva ugođaja. Ili, parafrazirajući virtuoznog harmonikaša MSR-a Mustafu Šantića, kojeg nakon prve pjesme prozvah svojom sestrom, ne uz bošnjačku narodnu pjesmu, kako bi rekli etnomuzikolozi, nego uz pjesmu duše svih onih koji su čeznuli, žudjeli, nadali se, izgarali i patili u ljubavnom zanosu na području BiH nekada i sada. Nastala nakon dolaska Turaka u gradovima srednjovjekovne Bosne, u doticaju različitih kultura i svjetonazora, pjevana isprva uz jednostavnu glazbenu pratnju samo za birane uzvanike u bogatim muslimanskim kućama, sevdalinka snagom tragične individualne i kolektivne ekspresije u nebrojenim mogućnostima glazbenih variranja i improviziranja, s vremenom ruši etničke, vjerske, staleške i teritorijalne granice, postajući tako dijelom bogata kulturno-povijesnoga naslijeđa ponosne, brojnim ratovima izmrcvarene, jednako tragične zemlje. Jer tko o ljubavi pjeva, protiv ratovanja je! Zbog toga me ne čude biografski podaci o Mostar Sevdah Reunion. U razdoblju od 1993. do 1999. na poticaj nekadašnjeg glazbenog urednika lokalne mostarske radiopostaje, a danas producenta MSR-a Drage Šestića, pjevač sevdalinki Ilijaz Delić i harmonikaš Mustafa Šantić udružuju se u namjeri da bosanske ljubavne pjesme sevdalinke objave kao zajednički protestni album. Pridružuju im se rock-jazz bubnjar Senad Trnovac, gitaristi Amir Karahasanović, Miralem Bašić, Mišo Petrović i Sandi Duraković, violinist Branko Petković, primbasist Adnan Zimić, berdabasist Kosta Latinović i kraljica ciganske pjesme Esma Redžepova. Zahvaljujući potpori ljudi iz mostarskog Music Center Pavarotti i svjetski priznata producenta Briana Ena, nizozemska izdavačka kuća World Connection objavljuje CD Mostar Sevdah Reunion istoga naslova sredinom 1999. godine.

Stružem srebro s prstiju

Tko je žarko ljubio, zna da se nemir uvlači u dušu kad zasutoni i prva se svjetla razliju uokolo. Kada je najteže biti sam. Kada se pune kahv(eh!)ane, uspostavljaju veze uz akšamluk (iliti večernji razgovor). Nakon čašice ili dvije rakijice uzleti duša, prhne poput šturka prebirući po strunama sjećanja. Pa bi život dala za neponovljive, ali nepostojane trenutke sreće. I sve bi nešto, a ne zna što! Prokapava iz nje bistro i čisto kao iz bakarnoga kotla ispunjena omekšalim ispečenim voćem. Ne znam pijuckaju li rakiju u Španjolskoj i Portugalu, no znam da su Međimurci vješti u žganjarenju šljivovice. Otuda, valjda, ta istovjetnost odražavanja osjećaja u nujnim, otegnutim, arhaičnim parlandima o neuzvraćenoj ljubavi i prolaznosti života! Tako međimurski narodni stih »ni mi vola več na svetu živeti« odjekuje stihu sevdalinke »duša mu je na izmaku, crnoj zemlji teži«. Stihovi »kušnul bi ti lica, draga grličica, ali da med nami globoka vodica« i »divojačko cvetje veke je rumeno, mladomu junaku v srdcu zasađeno« stihovima »da ti ljubim tvoja medna usta, tvoja usta moja željo pusta« i »čuj kako srce umilno tepa, volim te, volim te, Đaurko lijepa«.

Sevdah je ljubav, duša. Duša je žensko načelo, iskon, smisao, noć, san. Uostalom, »Mujo kuje konje po mjesecu« kad njemu »na um padne draga«, pa on ne gleda mraka nit’ oblaka, on ne gleda sunca nit’ mjeseca. Htjedoh krišom poljubiti svojeg pratioca Mjeseca u uštapu, baš kad pred kućom nešto šušnu. Zatalambasao Mjesec u visinu. A ja razgrnuh velove noći i zamandalih vrata.

Sad stružem srebro s prstiju, a terazije se krive pod blistavom prašinom. Sve je kao prije. Pjevaju slavuji. Samo tebe, aman, na pendžeru nema...

Lidija Bajuk