Šest opernih premijera godišnje

Šest opernih premijera godišnje

Ja sam igrom slučaja cijeli svoj radni vijek proveo u ovoj kući i znam kako se nekad radilo i znam da nije bio nikakav problem iznijeti šest opernih premijera godišnje. Kad se taj broj počeo smanjivati, bio sam među onima koji su upozoravali da je to vrlo štetno jer se smanjuje fundus predstava

Većina kritičara izražava stajalište da je zagrebačka opera u dubokoj repertoarnoj krizi. Jedan je od glavnih problema i tako malen broj premijera. Prošle sezone je, osim Marca Pola, koji je izveden samo u sklopu Muzičkog biennala, bila samo jedna premijera. Koliko po vašoj procjeni zagrebačka opera može proizvesti premijernih djela u jednoj sezoni s ovim sredstvima i kapacitetima?

— Velika je razlika između sredstava i kapaciteta. Sredstva su uvijek vrlo lako objašnjivo pokriće za slabiju produkciju, za svaki slabiji rezultat, u kvantitativnom smislu pogotovo, dok su mogućnosti mnogo veće nego što to današnja produkcija pokazuje. Zato mislim da je prvi korak ove ekipe, intendanta i ravnatelja, da se znatno poveća produkcija u sve tri grane. Naš plan, koji se sada radi, a koji još nije definitivan, jest da se dođe na razinu od pet do šest premijera godišnje. Ja sam igrom slučaja cijeli svoj radni vijek proveo u ovoj kući i znam kako se nekad radilo i znam da nije bio nikakav problem iznijeti šest opernih premijera godišnje. Kad se taj broj počeo smanjivati, bio sam među onima koji su upozoravali da je to vrlo štetno jer se smanjuje fundus predstava. Kada nekoliko godina za redom imate jednu ili dvije premijere, više nemate ni reprezentativnih naslova koje možete igrati jer se sve na neki način izigra, sve je na neki način viđeno. Jako je teško voditi normalnu sezonu i zato je došlo do toga da se ne samo smanjio broj premijera nego i broj predstava. Sada imamo šezdesetak opera po sezoni, a prije ih je bilo stotinjak.

Mladima se u zagrebačkoj operi dala prilika, ali imam dojam da uglavnom nisu imali neke jake, iskusne umjetničke ličnosti s kojima bi zajedno radili. Namjeravate li na tom planu nešto poduzeti?

— Činjenica je da je velik broj mladih pjevača zaista definirao ovu kazališnu kuću posljednjih nekoliko godina. Međutim, teško je reći da je tu riječ o nekom velikom kontinuitetu, jer broj predstava koji je bio dosta manji nije ni omogućavao da svi oni imaju priliku i da to bude početak stalnog rada, nego je bila riječ u mnogo navrata o sporadičnom prikazivanju svojih trenutnih mogućnosti. Nije dobro da se mladim ljudima daje isto tako mlada i neiskusna ekipa pa da zajedno rade, pogotovo ne u HNK, koje bi trebalo biti nešto više od opernog studija, što ne znači da operni studio nije poželjan kao jedan od popratnih radnih inicijativa kuće. Mislim da bi bilo jako dobro da mladi pjevači stasaju uz iskusne dirigente i redatelje koji će znati riješiti neke probleme s kojima se oni sasvim normalno susreću u početku svoje karijere i gdje im možda neki mladi kolega, koji također nema iskustva u nekim stvarima ne može toliko pomoći.

Hoće li tijekom vašega mandata biti osnovan neki operni studio koji bi vodio neki iskusni umjetnik koji bi radio s mladima?

— Namjeravamo napraviti tako nešto. Već smo imali neke razgovore s više osoba u cilju sakupljanja ideja kako bi sve to trebalo izgledati i vjerujem da će se to onako usput uklopiti u naše programe i uz njih biti rezervni pogon u kojem će se pripremati nove snage za kasniji nastup u najzahtjevnijim ulogama.

Koliko pjevača ima zagrebačka opera, koliko ljudi u stalnom angažmanu i koliki je broj njih koji ne pjeva već dulje vremena?

— Nažalost, tu nikada ne postoji idealan broj i to je opet usko povezano s pitanjem planiranja i to ne planiranja jedne, nego dvije, a najbolje četiri sezone unaprijed, da se zna koja je potreba za pjevačima, koji su fahovi potrebni, te da se prema onome što imamo, što je kvalitetno, prilagođava repertoar. Na taj se način štedi. U svakoj kući postoji nekoliko pjevača koji su dali jako mnogo, a nisu više u onoj formi, jer biologija radi svoje, i to pitanje nikada ne bih postavljao kao problem. Naravno da postoje i druge stvari, da neki ljudi nisu pokazali ono što se od njih očekivalo, i sad treba vidjeti koliko postoji mogućnosti da im se pomogne da ispune obećanja i opravdaju sredstva koja su bila na neki način ulagana ili da se pokuša sa nekim drugim rješenjima. Mislim da to u ovom trenutku nije problem u ovoj kući, jer takvih slučajeva nema mnogo. Bitno je to, a to su slatke brige, što sad postoji mlada generacija pjevača koja mnogo obećava, koji još nisu sazreli u punom umjetničkom smislu, ali koji bi mogli za nekoliko godina postati nosiocima repertoara. Sad je ključno pitanje dozirati njihove nastupe, upravljati njihovim karijerama, davati im uloge koje su im u ovom trenutku najpotrebnije i najkorisnije.

U zagrebačkoj operi ima nekoliko dobrih mladih pjevačica, osobito sopranistica, no što se tiče tenora situacija je znatno teža, čak bih rekao da je stanje najkritičnije s tenorima i muškim pjevačima uopće...

— Nažalost, to je činjenica koja se iznosi svuda u svijetu, nekako biološki ispada da soprana ima najviše, da se žene mnogo više odlučuju pjevati nego muškarci i, dakako, među ženama ima više soprana nego altova ili mezzosoprana, a u muškaraca ima više baritona nego što ima pravih tenora ili pravih basova. U ovom trenutku postoji nekoliko mladih pjevača koji će možda nešto napraviti, no postoji i područje u kojem smo potpuno deficitarni, to su recimo dramski tenori, gdje se među mladima i ne nazire netko tko bi mogao ispuniti prazninu koja već dugo ovdje vlada.

Jeste li razmišljali da angažirate nekog stranog pjevača i razmišljate li o tome da nekog od hrvatskih mladih pjevača koji pjevaju u inozemstvu pozovete u stalni angažman?

— Da. Upravo imamo dogovore da kontaktiramo neke naše pjevače koji su vani i da dođu ukoliko imaju vremena i mogućnosti da sudjeluju u kreiranju i našeg repertoara. Tamo gdje bude potrebno i tamo gdje budemo mogli naći kvalitetno rješenje, dakako da ćemo se obratiti i stranim pjevačima, a pogotovo su nam zanimljivi oni koji bi mogli biti dugoročnije vezani uz našu operu, bilo kao stalni gosti, bilo kao stalni članovi.

Splitska opera ima svoju primadonu, a u zagrebačkoj smo operi sada obilježili obljetnice dviju velikih diva, Ruže Pospiš Baldani i Dunje Vejzović, koje su na završetku scenske karijere, i s kojima se zatvara jedna epoha. Tko je nova primadona zagrebačke opere?

— U pravom smislu primadone nema, a u širem smislu postoji nekoliko primadona koje su sa svojim radom to zaslužile. Veneta Janeva Iveljić i Ivanka Boljkovac imale su svoje trenutke. U ovom trenutku možda nešto manje pjevaju, opet ćemo reći da biologija ima nekakvu ulogu, ali to su osobe koje će se i dalje pojavljivati ovdje na daskama. Hoće li će se pojaviti primadona tipa Ruže Pospiš Baldani ili Dunje Vejzović — treba vremena da se to pokaže. Mislim da trajno nastupanje pjevača koji se pokažu dobri, stalan kontakt s publikom, s vremenom stvara nešto što postaje karizma primadone u najboljem smislu.

Kako ocjenjujete situaciju s orkestrom i zborom?

— Orkestar je kvantitativno u ovom trenutku dosta dobro popunjen, možda bolje nego što je ikad bio u posljednjih dvadesetak, tridesetak godina. Završio se proces koji je bio nužan, a to je da se izbjegne silan odljev novaca u orkestru na vanjske članove. On još postoji, no znatno je manji nego što je bio prije. Osim toga, bilo je važno da, kad dođete do dirigenta, da znate tko će vam biti u orkestru, ne da stalno viđate neka nova imena za koje ne znate da li su imali probu, da li znaju što ide na dva, a što na četiri. To su stvari koje jako dekoncentriraju i koje su zaista često išle na račun kvalitete. Sad treba kvantitetu, koja je na neki način postignuta, pretočiti u kvalitetu s dobrim dirigentima i stalnim radom i mislim da je to trenutno glavna zadaća ove uprave. Zbor je isto tako dobro popunjen i mislim da uz dobar rad može pružiti dobre rezultate.

Smatrate da se prečesto dešava da zborski pjevači nastupaju u solističkim ulogama?

— Toga ima i zapravo to i nije tako loše. Jako je dobro ljudima koji imaju određene ambicije dati da te ambicije, ako ništa drugo, provjere u kontaktu s publikom. U zboru ima nekoliko ljudi kojima po mom mišljenju nije mjesto u zboru jer su se dokazali svojim solističkim kvalitetama, ali takvo je kadrovsko stanje da ih se do sada nije moglo prebaciti u soliste, tako da su oni i dalje pjevači u zboru, a vrlo često nastupaju solistički. Postoji tzv. kategorija zborista pjevača epizodista koji pjevaju u zboru, a dužni su pjevati i manje uloge...

Imate li neka nova imena koja ćete primati u stalni angažman?

— Ukoliko bude prilike da se primi neke na stalni angažman, učinit ću to, neki već kucaju na vrata jer su već toliko toga radili u ovoj kući, i dobro su to napravili, i mislim da bi trebalo na taj način vratiti ono što su dali i stimulirati ih da daju još više. Isto je tako normalno da ćemo s ljudima koji su nam vrijedni i važni, a nisu u našem angažmanu, nastojati naći nekakav modus suradnje koji bi ih i ugovorno vezao uz našu produkciju, koji bi financijski bio isplativ i njima i nama.

U repertoaru nedostaju Wagner i Strauss, a nekad su to bile ključne opere u repertoaru...

— Planiramo Wagnera i Straussa od sljedeće sezone na način da svake godine bude barem jedna Wagnerova ili Straussova opera, tako da se na neki način vrati legitimacija naše operne kuće, koja je u stanju to proizvesti. U ovom trenutku mi nismo kadrovski ekipirani, pogotovo mislim na solistički kadar, da sve napravimo vlastitim snagama, ali uz angažman nekih gostiju mogli bismo to izvesti.

Imate li nekih želja s kojom bi se Wagnerovom operom počelo?

— Postoji nekoliko ideja. U svakom slučaju neće se ići na nastavak tetralogije zato što je nebrigom jedne od prijašnjih uprava taj dekor nažalost rashodovan. S druge strane Wagner se tako malo ovdje igra, osim Ukletog Holandeza koji se nešto češće pojavljivao, da koji god naslov uzmemo, napravili smo dobar potez.

Što je uopće sačuvano od starih opernih dekora?

— Upravo smo u fazi kada pokušavamo napraviti inventuru. Veliki je problem naše tehnike nedostatak prostora za uskladištenje starih predstava, mnoge od njih propadaju ili su propale i tu će trebati nešto napraviti da se nađe još jedan prostor kako bi se povećana produkcija u koju sada želimo ući mogla negdje i uskladištiti.

U Verdijevoj godini nije se praizvela ni jedna opera u zagrebačkoj operi, a postojala je mogućnost da se izvede Simon Boccanegra, koji nije bio planiran u Verdijevoj godini, ali i on je otpao. Hoće li se ispuniti taj dug prema Verdiju, kao i onaj prema Belliniju, čija obljetnica također nije obilježena scenskom izvedbom?

— U planu je da se Simon Boccanegra izvede jer je to naslov koji je ostao iz prošle, odnosno sadašnje uprave i koji ja ne želim otpisati, ne samo zato što su neke stvari već bile započete, neki pregovori i predradnje, nego i zato što je to prekrasna opera kojoj je mjesto u Zagrebu. Maestro Bareza ipak je neće dirigirati jer je izrazio želju da radi Mozartovu operu.

Što se tiče Belinija, postavit ćemo operu Capuletti i Montecchi, koju ću ja dirigirati, najvjerojatnije će tim predstave biti iz Italije, no još moram dovršiti neke pregovore.

Repertoar, odnosno ono što zagrebačka publika može vidjeti u operi, mogao bi se fino obogatiti kad bi bilo gostovanja drugih opernih kuća iz same Hrvatske. Zagrebačka publika mogla bi tako konačno vidjeti splitskog Attilu i Rigoletta, riječki Krabuljni ples i Don Carlosa, osječku Carmen...

— Mogu vam reći da smo o tome jako mnogo razgovarali, to bi trebalo biti pitanje kulturne politike, da se neke predstave jednostavno razmjenjuju. Isto tako mislim da je dobro da se ne udvostručju naslovi. Postoje pregovori da na jesen dođe osječka opera s Carmen, što bi za zagrebačku publiku bilo lijepo osvježenje. Sa Splitom još nismo u pregovorima, a što se tiče Rijeke, tu ima naznaka da bi se moglo nešto napraviti. U pregovorima smo da posudimo njihovu scensku opremu za Zajčevu Lizinku, koja je već tri puta bila obnavljana i koju je Zagreb vidio samo na jednoj predstavi u gostovanju prije više od deset godina, a za koju imamo odličnu solističku podjelu. Na taj način mogli bismo jednu premijeru dati s našim snagama, a s riječkim dekorom, koja bi sigurno financijski manje opterećivala kazališne budžete.

Što će biti s djelima hrvatskih skladatelja u zagrebačkoj operi, kako klasika tako i suvremenih skladatelja?

— U svakom slučaju želimo da se naša baština u većem opsegu vrati na program HNK. Tu postoje djela iz starijih razdoblja, Zajčeva djela, ali i jedna stara ideja o Zrinjskom koji nikad nije izvođen u Hrvatskoj, ali je imao veliki uspjeh u Budimpešti, i to deset godina prije Zajčeva Zrinjskog. Tu su i neka stožerna djela iz dvadesetog stoljeća koja su na neki način prioriteti: Bersin Oganj, Papandopulova Sunčanica i druga. Mislim da se ne bi smjelo više dogoditi, pogotovo ako uspijemo održati ovu razinu povećane produkcije, da prođe i jedna sezona bez domaćeg naslova.

Što je sa stranom operom dvadesetog stoljeća? Marco Polo bio je sjajan projekt, ali nema ničega na repertoaru..

— Nadam se da će to vrlo brzo krenuti. Govorilo se i o Ravelu i Stravinskom. Mnoga važna djela nisu nikada izvođena u Zagrebu. Treba jednostavno pratiti što se događa, što uspijeva u svijetu, a ne bih zanemario stimuliranje domaće produkcije. Ići ćemo na to da s domaćim skladateljima koji imaju želju ili neke ideje da pišu opere stvorimo ugovorni odnos koji bi im jamčio pokriće za taj njihov golemi rad, mogućnost da ta opera bude izvedena. To je jedna od primarnih zadaća ove kuće.

Postoji dojam da je splitska opera u nekim stvarima nadmašila zagrebačku. Od dirigenta, europski priznatog Nikše Bareze, primadone Nelli Manuilenko do solidnoga basa Ivice Čikeša, a imali su vrlo uspješne produkcije od praizvedbe hrvatske opere Judita do jedine hrvatske praizvedbe Verdija, Attile...

— Nažalost, i oni su imali vrlo mali broj predstava, i njih muče isti problemi. Moram reći da sam i ja mnogo radio po hrvatskim operama i zapravo sam najmanje radio u Splitu. Nadam se da ćemo ostvariti bolji kontakt, ali zasad imam osjećaj da se Split nekako drži po strani. Ne znam imaju li tu i geografski razlozi neku ulogu, ali suradnja Osijeka, Rijeke i Zagreba uvijek je mnogo bolje funkcionirala nego suradnja sa Splitom. Meni je zbog toga žao, jer bi se sve četiri opere trebale držati zajedno, to je imperativ ove male sredine, ukoliko želimo da sve četiri opstanu, a mislim da bi bila katastrofa da uopće razgovaramo o ukidanju neke od četiri opere.

Što je sa snimanjem opera, napose radijskim snimanjem hrvatskih opera, što bi se moglo plasirati u Europsku radijsku uniju? Ni na televiziji ne možemo vidjeti snimke iz zagrebačke opere...

— Apsolutno sam svjestan da treba jednostavno ići u povezivanje preko nosača zvuka ili prijenosa živih predstava s Europom. Ne treba pritom nagađati niti govoriti stvari koje nisu provjerene. Mislim da ćemo se morati jako dobro raspitati o financijskoj strani tih stvari, tako da s jedne strane opera ne traži preveliku cijenu, a s druge strane da netko tko bi organizirao, kao radiotelevizija, ne nudi prenisku cijenu. Danas postoji prilično dobra zakonska regulativa, upravo se formulira, što se tiče autorskih i izvođačkih prava, i neke se stvari tu ne mogu zaobići.

Predstave iz najjačih opernih kuća vjerojatno prenosi četrdesetak radiostanica pa se cijena može silno spustiti. Problem je opet u tome kako smo mi povezani i tko je zainteresiran da tako nešto radi.

Hoće li HNK pomagati svojim pjevačima tako da ih šalje na usavršavanje u inozemstvo?

— Ja sam apsolutno za to. Mislim da neki kontakti već postoje i da se pomaže ne samo pjevačima nego i instrumentalistima u orkestru koji imaju mogućnost za nekakvo usavršavanje.

Koga biste željeli pozvati od naših pjevača koji nastupaju u inozemstvu da se vrati u Zagreb?

— S Nevenom Belamarićem još nisam razgovarao, ali ga svakako imam u planovima za neke predstave, a neke predstave gotovo zasnivam na glasu poput njegova. Svakako ću nastojati pratiti domete ljudi koji su napravili karijeru u inozemstvu, po mogućnosti ih uključiti. I naša publika ima pravo da čuje svakog od hrvatskih pjevača koji želi ovdje nastupati, a svaka promjena dobro je došla. Ista je stvar s dirigentima. Naravno da ćemo s onima iz prve garniture najprije pregovarati, ali isto ćemo tako pozvati druge naše dirigente koji su vani, poput Vjekoslava Šuteja. Ima i mlađih koji se afirmiraju pa ćemo nastojati i njih predstaviti našoj publici.

Kako gledate na suradnju sa slovenskim opernim kućama?

— Ta suradnja postojala je na razini nekih gostovanja i ona će se sigurno nastaviti, a ja se nadam da će se i produbiti, te da ćemo moći napraviti suradnju na taj način da neki naši autorski timovi tamo rade, a njihovi ovdje.

Imate li dojam da režija i scenografija u zagrebačkoj operi često znatno kaskaju za svjetskim trendovima, znatno više nego što je to slučaj u baletu ili drami?

— Možda je to zbog toga, a to je jedan od nedostataka dosadašnje uprave, što posljednjih pet, šest godina ni jedan strani redatelj nije radio opernu predstavu u HNK. Tu su se vrtjeli naši ljudi koji imaju izrađenu umjetničku osobnost koja je onakva kakva jest, ali opet se ne bih mogao složiti da tu nije bilo modernih režija. Marco Polo bila je vrlo moderno rađena predstava i zaista svjetski realizirana, što znači da neki naši ljudi prate što se vani događa. Ali se potpuno slažem s tim da tom aspektu treba posvetiti mnogo pozornosti, a s druge strane zazirem od prevelikog eksperimentiranja, jer moramo misliti i na ukus publike. Naravno da ono što se nudi ne treba podilaziti tom ukusu, nego uvijek biti korak ispred, ali ne sto metara ispod, jer onda to publika teško prati.

Kako ocjenjujete zanimanje publike? Za neke se operne izvedbe teško nalazi mjesto u gledalištu, poput Ere s onoga svijeta.

— Ero je opera koja se toliko traži da bismo je mogli igrati šest puta mjesečno bez ikakvih problema i bilo bi jako tužno kad bi grad od milijun stanovnika i s operom od sedamsto mjesta imao krizu publike. To je još jedan razlog zbog čega se nameće povećanje produkcije, u nekoj skoroj perspektivi možda izlazak u neke druge prostore gdje bi se isto tako moglo igrati, možda čak i paralelno igrati neke manje predstave. Drama je to prva učinila jer je njoj to najlakše, ali u nekakvoj perspektivi ja tu vidim moderne manje opere koji bi se mogle igrati u nekim drugim sredinama.

Postoji li u Zagrebu prostor gdje bi se mogle održavati neke manje opere?

— Postoji Zagrebačko kazalište mladih, postoji Lisinski, zatim niz zatvorenih i otvorenih prostora gdje bi se moglo nešto napraviti, no to je pitanje organizacijske promjene u koncepciji, duljini sezone i suradnji s drugima. Uvijek se može nešto naći, svojevremeno smo igrali Seviljskog brijača i na Trešnjevci. Naravno da se u tom slučaju treba mnogo toga prilagoditi takvu prostoru i postići neke kompromise, ali u određenim slučajevima i s određenim naslovima siguran sam da se to isplati, pogotovo na taj način da je veća mogućnost rada s mladima u nekakvom opernom studiju.

Je li zagrebačka opera preskupa? Može li se novac bolje iskoristiti?

— Hladni pogon uzima veći dio kolača. Jedino što znam jest da novca za produkciju neće biti više nego dosad i da ćemo se morati snalaziti uz pomoć sponzora, kao što se to i do sada radilo. Isto tako uvjeren sam da se novac može nekako sretnije rasporediti. Može se napraviti jedna veća produkcija, jedno ili dva luksuznija izdanja u repertoaru, a ostalo bi trebalo biti produkcijski skromnije opere, jednako zanimljive i dobre u umjetničkom, glazbenom smislu. Ako imate šest premijera godišnje, pa jedna lošije prođe, to nije takva katastrofa kao kad loše prođe jedna od dvije premijere u sezoni.

Hoće li zagrebačka opera poći u neke izdavačke projekte o hrvatskim opernim pjevačima?

— Dosad nisam imao nikakvih razgovora ni naznaka o tome, ali to je svakako ideja koja je dobra i o kojoj bi se dalo razgovarati.

Postoji li vaš glazbeni arhiv? Hoćete li izdavati CD-ove i videokasete?

— HNK do sada nije ništa producirao, premda su se premijerne predstave uglavnom snimale video kamerama, što vjerojatno nije na dovoljno dobroj razini da bi se moglo komercijalno iskorištavati. Mislim da će nas trendovi koji su sada u svijetu prisiliti da što prije uđemo u to, da se eventualno počnemo baviti i snimanjem vlastitih predstava. Mislim da bi se na blagajni HNK uz karte mogli prodavati i CD-i s nekim predstavama HNK, a da i ne govorimo koliko bi to bilo korisno za kuću pri gostovanjima kao dio propagandnog materijala.

Što vam je najveći izazov mandata?

— Najvažnije je povećati proizvodnju, povećati broj predstava i premijera, a ne spuštati razinu, dapače, podići izvedbenu razinu. Kako je opera timski rad, svaki od tih naslova ima tim koji će za to odgovati. Na nama je da biramo umjetnike koji će moći jamčiti za to što želim napraviti. Ukoliko zacrtani broj premijera uspijemo zadržati u ove četiri godine, ako solistički ansambl bude usklađen i dobar i ako se pojave neke nove primadone, mislim da ću moći reći da je mandat dobro prošao.

Razgovarao Zlatko Vidačković