Šest lica traži komad

Šest lica traži komad

Osvježenje repertoara i sramežljivo otkrivanje vala koji je već protutnjao inozemnim pozornicama ipak nije donijelo i bitno osvježenje redateljskoga rukopisa ili glumačkog interesa za ono što igraju

Navodno je njemački zeleni ministar, hvaljen i osporavan zbog anarhističke prošlosti, problem militantnih prosvjednika riješio debatom u zatvorenom kombiju uz odgovarajuće junačke doze alkohola i marihuane. Nakon cjelodnevnog uvjeravanja i izlaganja argumenata, mladi su antiglobalisti popustili, a Fischer se samo sjetio dana bolje prošlosti, kad je na uštogljene ministre i njihove kerbere bacao sve što se može baciti. Ipak, naučio je da je ideološke nesuglasice lakše i produktivnije, iako dugotrajnije, rješavati drugim sredstvima.

U drami Polaroidi Marka Ravenhilla u sličnom je položaju, iako ne i na onom ministarskom, urbani pobunjenik koji se pojavljuje na vratima stana nekadašnje suputnice. Nakon petnaestak godina sve je drukčije — gerila je postala umivena, a pubunjenici više ne traže bolji svijet zauvijek, nego samo malo brze, slatke i lake sreće sad i ovdje. Nakon toga će, kako kaže ruski dečkić downloadan za zabavu londonskog HIV-pozitivca, »otići u Japan, nabaviti si hrpu droge i umrijeti na snježnom vrhu neke planine«.

Lakši Ravenhill

Čak i bez dramaturške poveznice oplakivanja starih grijeha pristajanjem ili umiranjem, šest lica koja su u razglašenom predvodniku nove britanske drame pronašla autora, sastavni su dio naličja prvog svijeta. Kao i u Ravenhillovu prvencu Shopping and Fucking, i ovdje se sudbinama nesređenih i neprilagođenih igra neka karikatura u odijelu, koja, dakako, umjesto ljudskih duša, gleda samo na profit, dok te iste skončavaju u vlastitom smeću.

Riječ je o dramatičaru za kojeg je kritika napisala da je Sodomu i Gomoru razdvojio na ono što mu se sviđa i što voli vidjeti na sceni te na ono što dolazi kao više-manje logična posljedica, ali ipak ne baš uvijek nužna i poželjna. I dok popularnost i uprizorenja od Sjedinjenih Država do Poljske, s dosadašnjom iznimkom Hrvatske, stječe onim prvim, ipak je ono drugo važnije. Kako svaku dobru dramu čini barem jedan leš, pa makar to bili i ideali, Ravenhill i u Polaroidima ubija jednog homoseksulaca, ali ne više brutalnim spolnim činom, nego suptilnije — odbijanjem lijeka koji barem usporava posljedice side. Isti taj se, u zagrobnom dijalogu upotpunjenu manualnom stimulacijom na granici nekrofilije i ispunjenja posljednje želje, od svog plaćenog Rusa oprašta gotovo parafrazom čuvene Milosti ne tražim niti bih vam je dao i tako je, slijedom preokrenutih životnih izbora, otima onom preživjelom rebelu s početka priče, alfamužjaku s tradicionalnim shvaćanjem dobra i zla. I to je priča koju je Borna Armanini, mladi zagrebački kazališni redatelj, odabrao za svoju diplomsku predstavu.

Početnička sreća u nesreći

Polariodi, originalno Some Explicit Polaroids igraju na Sceni Mamut Dramskog kazališta Gavella, i to je hrvatska praizvedba ne samo ovog, nego jednog od Ravenhillovih komada uopće. No, osvježenje repertoara i sramežljivo otkrivanje vala koji je već protutnjao inozemnim pozornicama ipak nije donijelo i bitno osvježenje redateljskog rukopisa. U režiji Borne Armaninija glumci pokušavaju igrati realistično kako to već i traži nova drama, no ipak su samo preslike stereotipova o homoseksualnom paru gutača Extasyja, političkoj karijeristici, mračnom biznismenu, propaloj striptizeti i bivšem buntovniku. Baš zato, između afektiranja Ksenije Pajić, netalentiranosti Vesne Tominac-Matačić, urlanja Nenada Cvetka i neodlučnosti Janka Rakoša, konzistentne uloge prave tek Zoran Gogić i povremeno Ranko Zidarić. Prvi staloženošću i scenskom pojavnošću primjetljivom tek u skučenim gabaritima Mamuta, drugi efektnom pozom proizašlom, budimo iskreni, iz jedine uspješne — one privatne.

Sveukupno, Polaroidi bi trebali biti tek prva stepenica redatelja koji nije mnogo napravio, ali nije ni mnogo pogriješio, koji se malo poigrao razvedenim prostorom Mamuta i rasvjetom, označujući scene početnim smrznućem. Ipak, već i činjenica da mu je uspjelo, pa makar i na mala vrata, u DK Gavella progurati ono što nisu ni neusporedivo veća redateljska imena, već je neka vrsta uspjeha. Ili početničke sreće.

Igor Ružić