Robert Altman

Robert Altman

U povodu prikazivanja filma Gosford Park

Tri žene i šestoro djece vjerojatno je konačan obiteljski skor 77-godišnjeg Roberta Altmana, no na dovršenje njegova filmskog opusa očito ćemo morati još pričekati, s obzirom da je bivši pilot bombardera i izumitelj naprave za identifikacijsko tetoviranje pasa i mačaka u jako dobroj kreativnoj kondiciji. Sve je počelo u Kansas Cityju, jednom od mitskih toponima Divljeg zapada, koji je za Altmana, u njemu rođena i odrasla, bio važniji kao mjesto susreta s crnačkim jazzom, valjda prvom od sub/kontrakultura koje su obilježile njegovo formiranje, a kojem je počast odao u jednom od rijetkih slabijih filmova svoje iznova procvjetale karijere u devedesetima, Kansas Cityju. Uz jazz išla je beat-književnost i stil života, holivudski naviješteni u tipu junaka zvanom buntovnik bez razloga. Nije stoga čudno što je Altman iste, 1957, godine Hollywoodu dostavio dva nezavisna filma koji eksploatiraju temu mladenačkog bunta: igrane Delikvente i kompilacijski dokumentarac Priča o Jamesu Deanu, realiziran u suradnji s Georgeom W. Georgeom samo dvije godine nakon Deanove pogibije. Smisao za povezivanje biznisa i vlastite svjetonazorne orijentacije, koji je ovdje iskazao, Altman neće poslije razvijati, barem ne s osobitim uspjehom.

Mitski sastojci

Gotovo kompletne buntovno-modernističke šezdesete Altman je proveo kao televizijski najamnik, pronašavši sigurno uhljebljenje na mjestu redatelja brojnih epizoda popularnih serija Bonanza i Alfred Hitchcock predstavlja. Eskalacija rata u Vijetnamu i kulminacija hipi-pokreta i ostalih novih kontrakultura prodrmali su ga iz zimskoga sna te se u vrijeme tzv. ljeta ljubavi posvetio realizaciji drugog igranog filma Odbrojavanje, anticipacije iskrcavanja na Mjesec. Altman je njime pokazao da je višegodišnje televizijsko iskustvo rezultiralo vrlo solidnim zanatskim temeljima, a nakon bavljenja Jamesom Deanom iznova je demonstrirao zanimanje za mitske američke sastojke (Amerikanci kao svemirski osvajači, nastavljači tradicije pionira koji su utrli put osvajanju Divljeg zapada).

Pravi uzlet uslijedio je dvije godine poslije, 1970, na početku desetljeća obilježena poetikom novog Hollywooda, kojoj je Altman dao jedan od ključnih prinosa. M. A. S. H. je djelo u kojem je čovjek iz grada kauboja udario svoje vrlo osobite umjetničke temelje. Bio je to spoj tada rijetkih ansambl-filmova s mnoštvom istaknutih likova, dokumentarističke fotografsko-montažne i zvučne prakse zasnovane na iskustvima tzv. direktnog filma i televizije, metafilmskih natruha (sam kraj filma) i bespoštedna, u jasnom podtekstu društvenokritičkoga, crnog humora. Film je sav bio prožet eksplicitnim anarhoidnim duhom, a pamti se i nezaboravno zarazna pjesma Suicide Is Painless za koju je tekst napisao četrnaestogodišnji Altmanov sin Mike. Ključni aspekt filma svakako je fotografska (s karakterističnim zumiranjem) i zvučna montaža unutar kadra, kojom je Altman eksperimentirao i u prethodnim filmovima (zvučno preklapanje šumova i dijaloga počeo je iskušavati još pedesetih), a kojim je postigao dotad neviđen stupanj realizma u tretiranju (prizorno složene) građe. Premda još ima onih koji misle da je Altman, za razliku od npr. Spielberga, inferioran u komponiranju kadra pa se mora služiti nedostojnim zoomom da si popravi kompoziciju, riječ je dakako o nečem sasvim drugom — novom, možda nije pretjerano reći revolucionarnom stupnju prethodne realističke revolucije koju je sustavno izveo Godard (tretmana filmske građe oslobođenom kamerom, ponajprije tzv. kamerom iz ruke). Tim postupkom Altman se uvrstio u elitnu skupinu filmskih inovatora, toliko osobitih da se često za njih voli reći kako ih je nemoguće (uspjelo) oponašati, u skupinu sinesta poput Ejzenštejna, Renoira (koji je filmovima Boudu spašen iz vode, Toni i Pravilo igre sintaktički i semantički daleki Altmanov preteča), Bressona, Rohmera, De Palme, spomenutog Godarda. Poetiku složene vizualno-zvučne montaže i tzv. ansambl-strukture Altman će dosljedno razvijati i do majstorskih je izdanja dovesti u svom najčuvenijem i ponešto prerazvikanom filmu Nashville, ali i novijim ostvarenjima — Svadbi, Kratkim rezovima, bezobrazno potcijenjenom Pret-a-porteru, Gosford Parku.

Žanrovsko-društvena subverzija

Drugi bitan segment Altmanova novoholivudskog djelovanja, koji je također do danas zadržao kao bitan sastojak osobne poetike, jest odnos prema žanru i komplementarno odnos prema američkoj tradiciji i mitovima. U tom smislu znakoviti su filmovi McCabe i gđa Miller (1971), Dug oproštaj (1973) i Lopovi poput nas (1974). Posljednji je obrada istog predloška na temelju kojeg je mnogo godina ranije debitirao Nicholas Ray (Oni žive noću) i premda možda najbolji od ta tri filma, iz kuta gledanja koji nas ovdje zanima najmanje je intrigantan, s obzirom na skladno prianjanje uz gangsterski podžanr, odlično garniran novorealističkim shvaćanjima.

Po žanrovsko-društvenoj subverziji najzanimljiviji je (anti)vestern McCabe i gđa Miller, koji je zapravo ironijska naturalistička parafraza impresivnog klasika Freda Zinnemanna Točno u podne (1952). Ironija je sjajno uspjela premda je njezin predložak hrabar film koji se zapravo iz anarhoindividualističke perspektive obračunao s tadašnjim američkim duhom vremena obilježenim satanizacijom ljevičara. No Zinnemannov Gary Cooper bio je visokodignitetan lik, uza sva kolebanja neupitna moralna vertikala filma i uzor djelovanja razočaranom slobodnomislećem pojedincu; Altmanov Warren Beatty pak kockarska je protuha kojem je do uobičajeno shvaćenog morala koliko i do lanjskog snijega, a njegova partnerica, za razliku od Cooperove, nije nevina i lijepa pacifistica Grace Kelly, nego ne osobito uščuvana prostitutka Julie Christie. Dok će se Cooper ubojicama suprotstaviti u granicama fair playa (lišen istina heroizma Johna Waynea), Beatty se neće libiti da im puca u leđa, a umjesto nagrade koju Cooper naposljetku dobiva (nijemo divljenje prezira vrijednih sugrađana i, mnogo mu važnije, sretna budućnost s Kelly), Beatty će skončati život sam i napušten, zameten snijegom.

Altman pritom ne odlazi u krajnost kakvu si je npr. priuštio Mike Leigh u Razgolićenima. Kao i poslije u Igraču, filmu koji ga je na početku devedesetih dignuo iz mrtvih, on voli ili barem simpatizira svog (anti)junaka. Beatty jest jebivjetar, ali njegov je šarm neporeciv, a naposljetku čin suprotstavljanja plaćenim ubojicama nije samo borba za goli život, nego i izraz očuvanja minimuma samopoštovanja spram moćnika kojima je njegov biznis postao trn u oku. Naime McCabe i gđa Miller istovremeno je i satira na američki poduzetnički duh, a Beatty utjelovljuje tipičnog američkog (i hrvatskog, možemo dodati) samostvorenog biznismena: nema obrazovanja ni znanja, ali sve nadoknađuje dobrom voljom, šarmom i vještim plivanjem u moru kaotične prvobitne akumulacije kapitala.

Altmana još nešto povezuje s filmskopovijesnom elitom: u svom opusu ima mnogo izvanrednih filmova, ali možda više od pojedinačnih filmova (među onima nepravedno zanemarenima valja istaknuti sugestivnu dirljivu priču o braći Van Gogh, Vincent i Theo iz 1990) pamti se njegov redateljski prosede i autorski svijet. Možda prve asocijacije na njegovo ime jesu Nashville ili Kratki rezovi, ali najdojmljivijom ostaje sama njegova redateljska metoda kojom stvara osebujan, visokoindividualiziran autorski svijet, metoda koja prožima većinu njegovih filmova i obilježava cijeli njegov opus.

Damir Radić