Prozori izvan zidova

Prozori izvan zidova

Jedan od osnovnih principa oblikovanja moderne arhitekture je iznutra prema van. Vrhunski primjer tog načela je Boarding House — kuća za bogate samce arhitekta Zdenka Strižića (1902-1990) na zagrebačkom Ribnjaku. Izgrađena 1932. za baruna Turkovića nakon njegova povratka iz Amerike, ta trokatnica udovoljavala je u to vrijeme najvišim životnim standardima, tada gotovo nezamislivim za domaću sredinu

Strižićev Boarding House bio je svojevrstan high-tech 30’. Naime, kuća se sastojala od malih apartmana u gornjim etažama i restorana u prizemlju. Svaki stan imao je telefon kojim bi se prema potrebi iz restorana naručivao objed, koji bi sobarica donosila do stana dizalom. Ne samo što je projektirao zgradu, Strižić je projektirao i njezinu cjelokupnu opremu, od pokućstva do najsitnijih detalja. Standarde unutrašnjeg uređenja koje Strižić postavlja Boarding Houseom u okvirima domaće arhitekture na razini su najviših europskih standarda, kakvi su se primjerice tih godina mogli viđati u darmstadtskim katalozima Innen Dekoration Aleksandera Kocha.

Emajlirane zahodske školjke i vodokotlići

No, valja istaknuti da je to u duhu i kontinuitetu hrvatske moderne još od njezinih začetaka. Taj pristup osobito je karakterističan za Viktora Kovačića, koji će početkom 20. stoljeća među prvima u nas postavljati iznimno visoke kriterije stanovanja. Tako primjerice iz njegove pisane ostavštine doznajemo da će za kuću Franck (1912-1914) uz tada još luksuzno centralno grijanje ili dizalo, 1913. biti naručena »izvedba kompletnog uređaja kućnog telegrafa u cijeloj zgradi«, ili pak dovod za toplu i hladnu vodu u svim stanovima, emajlirane zahodske školjke, vodokotlići, bidei te »kompletne kupališne kade, engleski i američki produkt, iznutra i izvana fino glasirane...«.

Danas, koliko se god ti podaci, iz našeg kuta gledanja, doimali banalnima, u vrijeme kada ih je Kovačić nabavljao za svoje realizacije, a to je početak stoljeća, znače za tadašnje prilike novinu, ali i za mnoge nedostižan luksuz. Pitanje koje nam se neizbježno nameće jest, ne znači li moderno u arhitekturi uz primjenu novih materijala i konstrukcija i primjenu svih raspoloživih tehničkih i higijenskih dostignuća doba u kojem ona nastaje?

No, vratimo se još jednom načelu oblikovanja iznutra prema van. U prvom redu, ono se zasniva na zadovoljavanju potreba suvremenog čovjeka za funkcionalnom organizacijom i skladnim oblikovanjem stana, iz čega, uzročno-posljedično, slijedi i oblikovanje pročelja. Dakle, pročelja kao vanjske manifestacije unutrašnje organizacije prostora. Na tome će principu biti projektiran i Strižićev Boarding House. Pročelje zgrade skladno je proporcionirano i artikulirano sa po tri horizontalna niza jednostavno usječenih prozorskih otvora smještenih između kontinuiranih linija ostakljenoga prizemlja i potkrovlja. Strižić je bio posebno pozoran pri oblikovanju stanova. Naglasak je na dnevnom prostoru s velikom prozorskim otvorima, dok su prostor za spavanje, kuhinja i kupaonica minimalizirani. Upravo na prozorima Strižić uspostavlja taj inovativno-lucidni trenutak moderne, širenje unutrašnjosti stana — intérieura, izvan granica zadanih zidom — prema obližnjem parku Ribnjak. Time park postaje ne samo scenski prikaz, pozornica gledana kroz arhitektonski kadar prozorskog okna, nego i sastavni dio čovjekova obitavanja — stana. »Arhitektonski se objekti«, pisat će Strižić u uvodu knjige Arhitektonsko projektiranje, »ne mogu izdvojiti iz svoje sredine. Oni su vezani uz karakteristike krajobraza, a te osobine imadu svoje duboko opravdanje«.

Poelzigov suradnik

Dakako, u nas Strižić nije prvi primijenio to načelo oblikovanja moderne arhitekture. Već 1928. godine primijeniti će ga Marko Vidaković pri realizaciji vile Pfeffermann, a 1930. po istom načelu Drago Ibler podiže stambene višekatnice u Martićevoj 13 i Vlaškoj 60.

S problematikom višestambenoga projektiranja Strižić se susreo vrlo rano. Već kao student (1925), a potom i suradnik u atelijeru glasovitoga njemačkog arhitekta Hansa Poelziga (1926-28). Godine 1927, kada radi projekte stambenog naselja Spandau kraj Berlina, Strižić kao Poelzigov suradnik postaje svjedokom jednog od najvažnijih događaja u razvoju arhitekture 20. stoljeća. Riječ je o stuttgartskoj izložbi Deutsch Werkbunda u sklopu koje je izgrađeno naselje Weissenhof.

Berlinski Luxemburgplatz

Organizacija je 1926. povjerena Miesu van der Roheu, koji poziva niz poznatih njemačkih i europskih arhitekata da ondje realiziraju svoje zamisli, kao što su: Le Corbusier u suradnji s Pierre Jeanneretom, J. J. P. Oud, Peter Behrens, Max i Bruno Taut, Walter Gropius, Hans Scharoun, Richard Döcker, Ludwig Hilberseimer, Mart Stam i Josef Frank. Dakako, među nazočnima je i Poelzig sa svojim atelijerom. Realizirane su trideset i tri stambene jedinice. No, osim urbanizma i izgradnje pozornost je dana novim materijalima, praktičkim rješenjima, tehnikama te unutrašnjem uređenju i oblikovanju pokućstva. Izgradnju weissenhofskog Siedlunga popratio je katalog Adolfa Behnea znakovita naslova Wie Bauen?. Taj će katalog oblikovno i sadržajno utjecati na glasoviti zbornik Stjepana Planića, Problemi savremene arhitekture iz 1932. godine.

Kao što je pariška izložba 1925. značila stilsku afirmaciju Art Decoa, tako je stuttgartska značila apoteozu duha moderne. Ideološki potpuno različita od pariške, izložba Werkbunda bila je s jedne strane sažetak ukupnoga dostignuća moderne europske arhitekture do 1927, no s druge strane odredila je metode i buduće smjernice njezina razvoja. Dvije osnovne metode koje je Mies zacrtao pri radu na Weissenhofu — zamjena zanatskih metoda građenja industrijskim metodama pogodnim za masovnu izgradnju i oblikovanje ambijenta prema potrebama novoga načina života, ostavit će trajan trag na Strižićevu radu vezanu uz problematiku stanovanja. Upravo u tom duhu Strižić će 1929, napustivši Poelziga, projektirati berlinski Bülowplatz (danas Luxemburgplatz, op.a.), kompleks od sedam stambenih zgrada s dvije stotine stanova, ali i kompletnu opremu, uključujući i pokućstvo.

Strižićev Bording House, koji je uslijedio nakon povratka iz Njemačke, svojevrsna je sinteza ranijih iskustava. No, svojim arhitektonskim oblikovanjem — estetski, tehnički i funkcionalno, kvalitetom bitno odskače od domaćega prosjeka, zaslužujući da ga se vrednuje s najvažnijim ostvarenjima srednjoeuropske moderne.

Krešimir Galović