Profilirao me maestro Bareza

Profilirao me maestro Bareza

Opera će živjeti dok je ljudi, samo je treba prilagoditi vremenima koja dolaze. Ali, na pravi način. Operu treba osvježiti da bi ponovno postala privlačna

Od njega sam naučio da nijedna opera nije napisana isključivo radi pjevača, nego je pjevač jedan od subjekata u operi koji mora pridonijeti da cijelo djelo prenese neku poruku publici — govori Ivica Čikeš, prvak Opere HNK u Splitu i jedan od dvojice vodećih hrvatskih basova. Čikeš je završio Višu pomorsku školu. Profesionalno se posvetio pjevanju tek s dvadeset i pet godina.

Koji su bili razlozi za tako drastičnu promjenu zanimanja koja imaju zajedničko samo to da se mnogo vremena provodi na putovanjima?

— Split kao mediteranski grad ponajprije je jedna velika glazbena škola, a pogotovo je to bila u moje doba, kad je bilo more klapa. I ja sam, dakako, pjevao u klapi. Split je obilježavala opera, Splitsko ljeto nije moglo proći bez Aide, Nabucca ili Otella. Vladao je kult odlaska na Peristil i slušanja opernih pjevača. Put me vodio od KUD Jedinstvo do Glazbene škole Josip Hatze, Muškog zbora Brodosplit i dionice Poncija Pilata u Papandopulovoj Muki gospodina našega Isukrsta, debija 1991. u Operi u maloj ulozi Markiza u Traviati, pa basovske dionice u Mozartovu Requiemu i nastupa na koncertu u teškoj ariji iz Händelova Mesije. Slijedio je Zagreb i velike Verdijeve uloge poput Zaccarije u Nabuccu i Split u kojemu sam njima pridodao Rossinijeve, kao i ostali basovski repertoar uključujući hrvatske opere.

Kako vi uopće razmišljate o zvanju operni pjevač?

— Kad sam svojedobno išao na usavršavanje u Rim kod pjevačke pedagoginje Maje Sunare i dirigenta Wilhelma Wodnanskog, on mi je rekao da bih trebao početi studirati Zaccariju. Uzvratio sam mu pitanjem nisam li premlad za to. Svidio mi se njegov odgovor: ne postoji mlad ili star, ili možeš ili ne možeš, ako ne možeš sad s trideset godina, s pedeset ćeš moći još manje. Uloga može s vremenom sazrijevati, ali odmah se mora moći otpjevati. Tvrdim da je to točno. Mislim da bi se već na drugoj ili trećoj godini Akademije morao profilirati pjevač za koncertni ili operni smjer, a unutar opernoga posebno za talijanski belkanto, i odmah bi se moralo znati može li on to uopće pjevati kako se ne bi dogodilo da do takve spoznaje dođe tek kad uđe u angažman i onda utvrdi da ne može pa se zapita hoće li se uopće moći baviti pjevanjem. Velik je uspjeh ako se u nekoliko godina pojavi jedan pjevač koji može nositi repertoar. Pjevač se treba roditi. Glas je osnovni preduvjet, on se po mojem mišljenju ne može napraviti umjetno. Vokalna, glazbena i druga edukacija apsolutno su potrebne. Možete steći znanje na ne znam kakvim svjetskim akademijama, ali glas ili imate ili nemate. I tu priča počinje, ili završava.

Često kažete da je vaša prva ljubav Rossini, a potom i drugi predstavnici ranoga talijanskog belkanta, Bellini i Donizetti, ali od specijalizacije za Rossinija u Hrvatskoj ne može biti govora pa ste se posvetili drugoj ljubavi — Verdiju. Na prošlom ste Splitskom ljetu njegov repertoar okrunili Attilom, ulogom koja je podjednako pjevačkotehnički zahtjevna i interpretativno složena.

— Attilu po mojem mišljenju može pjevati pjevač koji iznimno dobro vlada glasom velikog raspona. Rani Verdi pjevačka je parada, te arije djeluju izravno na emocije, a da bi tako djelovale, treba ih savršeno otpjevati. U interpretativnom smislu trebalo je glazbu Attile scenski popratiti. Trebalo je dati njegov unutarnji nemir. Verdijev Attila nije samo osvajač koji ruši i pali, nego čovjek sa svojim dubokim emocionalnim problemima koje nije sam sa sobom riješio, s jako profiliranim moralnim kodeksom koji ga je na kraju koštao glave.

Poznato je da na predstavi ili koncertu više dajete nego na probama, da ste tek tada onaj pravi. Imate li tremu?

— Ja probu shvaćam kao tehnički segment koji treba pridonijeti da predstava bude što bolja. Maksimalno sam usredotočen — ali gledalište je prazno. Predstava ima drugu dimenziju. Publici treba nešto prenijeti i reći. To me nadahnjuje. Svatko ima tremu. Tko mi kaže da je nema, jednostavno mu ne vjerujem. Svatko ima barem kreativnu, poticajnu tremu, koja nestaje nakon nekoliko taktova glazbe.

Vi ste relativno mlad čovjek, nemate još četrdeset godina, i vjerojatno o operi razmišljate na suvremen način. Što ona po vama danas može dati mladima?

— Kad je o operi u Hrvatskoj riječ, čini mi se da je nekako na periferiji zbivanja. Cijelo se naše društvo nekako folkloriziralo, nedostaje edukacija i imam nažalost osjećaj da se gubi operna publika. Volio bih da nisam u pravu. Ne želim reći da operni pjevač treba imati lagodan život, ali treba imati ugodan kako bi se mogao posvetiti svojemu glasu i kreaciji na sceni. Vani operni pjevač ima određen tretman, a u nas se ipak tijekom cijele karijere mora boriti s egzistencijom, mora raditi kompromise radi egzistencije. Ja ne želim ići raditi van, iako sam to mogao. Želim raditi u Hrvatskoj. Ne zanima me život u Njemačkoj, nego u Hrvatskoj. Mene opera ne određuje isključivo, imam i drugih zanimanja, hobija. Volim pravi rock’n’roll, i volim biti na brodu.

Što biste onda savjetovali mladome pjevaču koji se želi baviti operom?

— Teško je to reći u ovakvim okolnostima u nas. Onome tko nije toliko emocionalno vezan uz svoj kraj kao što sam ja za Split i Dalmaciju savjetovao bih da se pokuša upisati u neku akademiju negdje u Europi. Ali nerado bih to učinio.

Jesu li suvremeni mediji pomogli ili odmogli operi?

— Medijski napredak svima može pomoći jer pruža mogućnost usporedbe. Iskreno govoreći opera time gubi ekskluzivitet, ali se proširuje krug ljudi koji je može pratiti. Oni koji je prije nisu poznavali nalaze u njoj nešto zanimljivo. Imao sam prije mnogo protiv projekata kao što su tri tenora, ali danas vjerujem da će dio onih koji su to slušali otići u operu. Nisam potpuno uvjeren u to — ali postoji mogućnost.

Koliko je po vama važan vizualni segment u prihvaćanju opere danas?

— Gledajući kako je to vani mislim da je opera kao podjednako glazbeno kao i scensko djelo u tom smislu evoluirala. Bitno je kako čovjek izgleda. Nisam pobornik uvjetno nazvanih modernih režija koje same po sebi ne govore ništa, ali sam pobornik onih koje su moderne na način da poruku onog vremena kada su nastale prilagode današnjici. To je dobro jer opera na taj način dobiva novu dimenziju. Naravno, nisam protiv klasičnih režija, ali one su već viđene. U Splitu smo davali Rigoletta sa zanimljivom modernom režijom. Pouzdano znam da je mnogo srednjoškolaca došlo na predstavu jer je Maddalena izvrsno izgledala. Neka dođe njih stotinu ili dvije pogledati nju, usput će pogledati Rigoletta i vjerujem da će ih zainteresirati. Tako opera dobiva svoju publiku. Svako vrijeme donosi svoje. Opera će živjeti dok je ljudi, samo je treba prilagoditi vremenima koja dolaze. Ali, na pravi način. Realno govoreći, mislim da je prošlo vrijeme kad pjevač dođe na pozornicu, stane i otpjeva ariju, ma kako je dobro pjevao. Operu treba osvježiti da bi ponovno postala privlačna. A da bi se to postiglo, potrebna je suradnja svih sudionika, među kojima su dva ključna čovjeka dirigent i režiser, po meni jednako važna. Kad je o meni samome riječ, želim uvijek biti ja, po nečemu prepoznatljiv. Umjetnik ne treba podilaziti publici, treba dati svoje viđenje, svoj maksimum. I ako je to dobro, prepoznat će se i prihvatiti. Ako nije dobro, jednostavno nije dobro.

Planovi? Nove uloge?

— Za tri tjedna u Osijeku grof Rodolfo u Bellinijevoj Mjesečarki, na Splitskome ljetu Tirezija u Kralju Edipu Stravinskog i ponovno Attila, što je na svoj način nova premijera jer treba biti bolji nego lani, najesen Mozartov Don Giovanni.

Razgovarala Marija Barbieri