Prenesite me na film!

Prenesite me na film!

Nada Mihoković-Kumrić, Prilagođeni, roman, Biblioteka Albatros, knj. 22, Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, Odjel za kulturu, Velika Gorica, 2001.

Iako po struci farmaceut, suvremena hrvatska spisateljica Nada Mihoković-Kumrić istaknula se nizom uspješnih proznih ostvarenja na književnom području. Priče za djecu, mladež i odrasle često objavljuje od 1984. na radiju te u dječjim časopisima. Za svoj prvi roman Lastin rep primila je nagradu Mato Lovrak 1995, koja se dodjeljuje najboljem dječjem romanu. Dosad je objavila zbirku pripovjedaka za mladež Mjesto pod suncem, 1996; roman Mrazovac u biblioteci Hit Junior — Znanje, 1997, i roman za djecu Tko vjeruje u rode još, Stribor-Znanje, 1998.

Filmska tehnika

U svom novom romanu Prilagođeni Nada Mihoković-Kumrić odabrala je zanimljivu, intrigantnu temu, koja zalazi u tabu-područje. U središtu fabulativnog zbivanja nalazi se psihološka drama oženjenog muškarca, koji igrom slučaja saznaje da je sterilan. Ta nagla medicinska spoznaja preokreće vizuru glavnog lika u odnosu na njegov brak, dotad prikriveno lažno očinstvo, te mijenja sagledavanje zbivanja njegove prošlosti i sadašnjosti. U svijesti glavnoga lika pratimo tehnikom filmske retrospekcije njegovo preispitivanje vlastitih postupaka u proteklim zbivanjima, a ujedno lik se nalazi u grozničavu traganju za spašavanjem poljuljane ravnoteže životne uhodanosti. Neočekivana spoznaja ruši iluzije naizgled idilične, a zapravo lažne okoline u kojoj je glavni lik Luka živio. Trenutak susreta s istinom mijenja Lukino mišljenje o događajima iz prošlosti, ali lik razotkriva i prikrivenu ranjivu stranu svojega bića. Sličnu tabu-temu, u kojoj djeca razotkrivaju lažno očinstvo i intimne tajne odraslih, zahvaća i već spomenut autoričin roman Mrazovac. No, roman Prilagođeni razvija etičke dvojbe prelomljene ponajprije u svijesti odraslih te načinje dilemu: koliko ljubav prema djeci osjećamo genetski, a koliko ih volimo isključivo emotivno, zbog njih samih i gradnjom međusobne komunikacije, ljubavi i suživota.

Roman Nade Mihoković-Kumrić strukturiran je vještim vođenjem fabule, ali ponajprije ovaj roman možemo klasificirati, primijenivši tipologiju Wolfganga Kaysera, kao psihološki roman lika.

Roman precizno razmatra psihološke padove, uspone, raznolike mijene glavnog lika, ali i njegovo sazrijevanje i duševnu gradaciju. Paralelno s glavnim likom i ostali likovi romana u kolopletu događaja doživljavaju psihološke karakterne preoblike. U intimnim refleksijama i dijalozima pokazuju se sličnosti i razlike u ženskom, odnosno muškom poimanju ljubavi. Sama tema ljubavi nije opisana banalno, nego kroz prizmu iskrenosti i povremene ironije, te istodobnog optimizma i rezignacije u kojoj se ljudski pokušaj ostvarivanja idealne, savršene ljubavi zrcali kao najveći poraz i najveća utopija. Cjelina teksta razotkriva lice ljubavi razapeto između težnje za idealom i realističke kompromisne prilagodbe. U promatranju ljubavnih suodnosa autorica se iskazala kao dobar opservator i psiholog.

Nadrealistička epizoda

U svom pripovjednom oblikovanju autorica se odlučila za realistički stil iznošenja građe, koji je sa svrhom pojačavanja uvjerljivosti i dokumentarnosti povremeno nadograđen interpolacijama zagrebačkoga urbanog žargona. Iz pretežnog realističkog okvira proze izdvaja se epizoda sjećanja na djetinjstvo i Klarin lik. Spomenuta epizoda unosi nadrealističko fantazijsko snoviđenje, koje na posredan način očituje prigušenu podsvjesnu težnju muškarca za poligamijom i za različitim tipovima žena, koji bi trebali biti spojeni u idealnom liku žene.

Uvjerljiva psihološka karakterizacija likova, obilje dijaloga i vizualno predočljivih situacija te dinamički fabulativni tijek i rasplet zbivanja čine roman vrlo pogodnim i za moguću filmsku adaptaciju. Nada Mihoković-Kumrić iskazala je spisateljsku hrabrost i inventivnost što se odlučila prikazati tijek romana iz pripovjedne perspektive prvoga lica jednine muškog lika. Ta vizura tražila je od autorice psihološko udubljivanje u način muškog racionalnog rezoniranja, ali je i muškom liku donijela izniman osjećaj za emotivnu retrospekciju, koju žene po svojoj emotivnoj konstelaciji lakše iznose i izražavaju.

No, kao bitnu kvalitetu teksta moramo istaknuti da pokretački motiv romana s psihološkom dvojbom doživljavanja uloge očinstva otvara u hrvatskoj književnosti novo, dosad necrpljeno tematsko područje. To je područje psihološke spremnosti suvremenoga čovjeka za suodnos s novim znanstvenim dostignućima i mogućnostima genetike te njegovo odnošenje prema uvjetovanosti genetikom, koje se može očitovati dvostrano: jesmo li zarobljeni otkrićima genetike ili živimo i djelujemo usprkos genetskim određenjima?

Upravo zbog izvornosti i rijetkosti te tematike u hrvatskoj literaturi, roman Nade Mihoković-Kumrić zaslužuje pozornost čitalačke publike i kritike i otvara putokaz prema bioetičkim, literarno-humanističkim promišljanjima dvojbi koje pred nas postavljaju suvremena genetička istraživanja.

Hrvojka Mihanović-Salopek