Otvaranje i raslojavanje

Otvaranje i raslojavanje

Samozatajnost, koja često prati velike umjetnike-radnike, ne pokazuje se kao isplativa osobina, osobito ne u svijetu u kojem se ambicija podrazumijeva kao bitna odrednica uspjeha

U našim društvenim zbivanjima, gdje se umjetnik ponekad povlači da bi očuvao sebe, ili radi rekapitulacije vlastitog rada i nužne introspekcije, često izmiče oku javnosti njegov predani rad, jer samo kroz rad umjetnik ponovno, i uvijek ponovno, dolazi do sebe i utiskuje svoj put.

Je li Ante Kuduz zaista napravio takvu stanku ili smo mi samo slijepi za ono što nam se ne događa pred očima? Možda institucije zakazuju u informiranju javnosti, ili naša struka, kojoj je bit će suđeno da upravo privatnim i profesionalnim angažmanom dolazi do vrijednih informacija, ponekad u tome ne uspijeva. Bili kako bilo, mnogi naši autori koji prezentiraju Hrvatsku u svijetu na najbolji mogući način — svojim radovima, ostaju nepraćeni i čine to u anonimnosti kao da se to nikoga ne tiče. Samozatajnost, koja često prati velike umjetnike-radnike, ne pokazuje se kao isplativa osobina, osobito ne u svijetu u kojem se ambicija podrazumijeva kao bitna odrednica uspjeha.

O Anti Kuduzu mlađe generacije vjerovatno malo znaju. Srećom, njegova monografija, izašla prije dvije godine, može znatiželjniku pružiti zadovoljstvo upoznavanja s autorovim opusom. Početak tog opusa seže u 1961. godine kada Ante Kuduz završava Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu kao dio prve generacije grafičkog odsjeka pri ALU, te prvi put javno nastupa na izložbi na kojoj, zajedno s kolegama, prezentira radove za prihvaćanje u članstvo ULUH-a. Ante Kuduz pripada generaciji koja je tijekom studija zaokupljena pojavom enformela, ali koja vrlo brzo apsorbira enformelno iskustvo i nalazi svoj put u području nove vizualnosti i, nešto kasnije, nove osjećajnosti. To je generacija Nives Kavurić-Kurtović, Šime Vulasa, Goranke Vrus-Murtić, Miroslava Šuteja, Ljerke Šibenik, Vasilija Jordana, Nikole Koydla i Virgilija Nevjestića. Burnih godina s kraja šezdesetih (točnije 1967. g.) zajedno sa kolegama Ljerkom Šibenik, Mladenom Galićem i Miroslavom Šutejem radi izložbu ambijenata, izložbu-akciju, koja je izazvala tako silovitu reakciju dijela javnosti da je na samom otvaranju bila posve uništena — koliko nam je teško danas zamisliti tako žestoku konfrontaciju mišljenja u umjetnosti i tako osobno doživljavanje svega javnoga. Dakako, devastacija je rijetko kada dobrodošla, no danas možemo samo sjetno maštati o vremenu kada je umjetnost bila toliko važna. Istodobno se stilski izraz Ante Kuduza pročišćava u smjeru sažimanja plastičke forme. Struktura slike biva pojednostavnjena na sklop strogih kadar-formata, a crtačke raster-površine plastički aktivirane multiplikacijom i transformacijom linije sve do crnih geometrijski definiranih ploha, strukturalnih jedinica. Crno i bijelo se slažu, kontrastiraju, aktiviraju i oprostoruju u plošnom. Ubrzo se ta situacija mijenja, dolazi do znatne promjene i Kadar se otvara i razlistava u slobodne forme u radovima iz 1969. i s početka sedamdesetih. Kuduz uvodi boju u svoj crno-bijeli koncept, a time i prostor, na drukčiji način. Još jednu promjenu koja se tada događa, naime da je jedinica postala cjelinom, opisuje Zvonko Maković u svom osvrtu na izložbu Kuduzovih grafika iz 1970: — »... koliko je na početku njegova stvaranja cjelina bila izvedena od određenog broja jedinica, danas je ona ista jedinica, oslobodivši se strogoga geometrijskog obrisa, postala sama sebi cijelim oblikom«.

Širenje u prostor...

Prostor, koji uvodi bojom (i ne samo bojom), postaje autorova glavna okupacija tijekom sedamdesetih — ciklus Prostora, te dalje kroz prostore Grada u drugoj polovici sedamdesetih. No, u ciklusu Grada vraća se pretežito crno-bijelom izrazu, linijskom i strogo geometrijskom. To su imaginativni gradovi, ili apstrakcije bitnih struktura svakoga grada, apstrahirane ideje mogućih gradova, kroz silnice, smjernice i plastičku strukturu. Početkom osamdesetih oprostoruje svoje zamisli u trodimenzionalnim Objektima, koje zapravo do sada i nismo imali prilike vidjeti (izloženi su kratko u Zagrebu, te ubrzo bili prebačeni u Šibenik, gdje su 1981. jedino i bili izloženi kao cjelina s grafičkim ciklusom). U njegovu bavljenju prostornim fenomenima, s pojavom grada kao koncepcije »jasno se razabire prijelaz s problematike artikulacije prostora na konceptualizaciju njegovih specifičnosti«. Uz tu posebnu analizu prostora tematski s gradom uvodi ono stvarno i konkretno.

Krajolici koje radi osamdesetih također su impresije i apstrakcije onoga viđenog i doživljenog. Iako, krajolik u najširem smislu i ono viđeno uvijek su pokretači i mjera inspiracije — i onda kada Krajolici postaju Grafovi početkom devedesetih. Međutim, ono što danas vidimo u njegovu radu predjeli su neke druge vrste, neki sasvim novi Grafovi. U razgovoru saznajem da su se stvari promijenile nakon prvoga susreta autora s potpunom kompjutorizacijom procesa grafičke obrade. To se dogodilo 1996. s monografijom Branka Ružića, na kojoj radi zajedno sa sinom (kod kojeg je potez rukom već odavno postao potez mišem). Tu se Ante Kuduz susreće s linijom koja je drukčije kvalitete, ona se prelama i u svom povećanju kao televizijska smetnja titra pred očima. Iako izlomljena, to je i dalje linija sa svim svojim izražajnim potencijalom, te kao minimalno sredstvo ponovno otvara prostore maksimalnih mogućnosti. Kada stanete pred recentne radove Ante Kuduza, odmah vam postane jasno da novo tehnološko doba i razvoj novih medija proizašao iz opće kompjutorizacije nisu prošli mimo majstora slike, grafike i crteža. Način na koji se puna crna linija i prazna bijela linija pojavljuju u pozadini u pravilnim razmacima, pri čemu svako sljedeće pojavljivanje u redovima ima specifičan ritam, neodoljivo asocira priču koju priča binarni sustav — jedinica i nula u stalnom izmjenjivanju nose sve značenje i svu pojavnost. Segmenti crno-bijelog uzorka linije-plohe uslojavaju se, uslojava se prostor, od baze se odvajaju elementi koji tvore čvrstu, ali slobodnu arhitekturu ekrana. Kosine i ravnine suprotstavljaju se i uz pomkae tvore čvrstu dimenzionalnu tektoniku. U najnovijim radovima, koje ćemo uskoro imati prilike vidjeti, elementi se još slobodnije odvajaju, gotovo rasprskavaju, te se čini kako polako razaraju tu čvrstu arhitektonsku strukturu, stvarajući neke nove oblike, jednu novu, sasvim slobodno zasnovanu prostornost. Na sljedećoj razini pojavljuje se kolor-slika, mutna zbog prevelika uvećanja, a ona moguća stvarna slika ostaje potencijal, u zraku našega mentalnog prostora.

...i prodor u svijet

Svijet je dobro informiran o Anti Kuduzu. Njegova redovita prisutnost na brojnim skupnim izložbama govori u prilog tome. Brojne nagrade i otkupi također. Izlagao je samostalno, te na glasovitim bijenalnim i trijenalim skupovima svuda po svijetu — od Kine i Koreje, Indonezije i Indije, Europe, preko afričkih zemalja, Brazila i Latinske Amerike, do Sjedinjenih Američkih Država. U posebnoj selekciji kustosa posljednjeg Internacionalnog trijenala grafike u Krakowu, na kojem autor izlaže od njegovih početaka (1967), Kuduzovi radovi putuju već neko vrijeme diljem Europe, a i šire. Kako sami organizatori kažu, radove je u sklopu tih različitih skupnih izložbi vidjelo oko sto tisuća posjetilaca. Istodobno, u drugoj selekciji, one Tonka Maroevića, u sklopu projekta Suvremene hrvatske grafike, Kuduzovi radovi obilaze svijet.

Kuduz se sa svojim recentnijim radovima, a oni su uvijek friško rađeni za svaku pojedinu izložbu, u nas pojavljuje na trijenalnim izložbama crteža i grafike u organizaciji Kabineta grafike HAZU (održalo ih se ukupno četiri od 1996. do danas), a u iščekivanju smo samostalne izložbe koju Zagreb nije imao prilike vidjeti već punih trinaest godina. Ona će se održati u lipnju ove godine u Galeriji Forum, a istovremeno će autor izlagati i u sklopu 3. trijenala crteža. Sljedeće godine imat ćemo ga prilike ponovno vidjeti u sklopu 3. trijenala grafike, na kojem će samostalno izlagati kao dobitnik nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Tatjana Masnec Šoškić