Odgovorni smo za svoju nevjericu!

Odgovorni smo za svoju nevjericu!

The New York Times uspio je objaviti 145 reportaža o turskom masakru Armenaca. Ista je novina posvetila više redaka kolumni užasima u Bosni između 1992. i 1995. nego što je ikojoj drugoj stranoj temi. U vremenu brzih informacija tvrdnje su američkih dužnosnika varirale od toga da »nisu znali« do priznanja — kao što je to učinio predsjednik Clinton u isprici za Ruandu 1998. — da nisu »dovoljno uzeli na znanje« zločin koji se događao. Budući da se divljaštvo genocida opire našem svakodnevnom iskustvu, mnogi od nas ne mogu to pojmiti. Postupno smo prihvatili zločine holokausta, ali smo ih spremili u svijest kao »povijest«; opirali smo se priznanju da se genocid događa ovdje i sada. Preživjeli i svjedoci imali su problema uvjeriti nepovjerljive

Tijekom prošlog stoljeća, Sjedinjene su Države napravile skroman napredak u svojem odgovoru na genocid, namjerno uništavanje etničkih, nacionalnih ili religioznih grupa. Upornost i brojnost oporbenjaka unutar američke Vlade i pobornika ljudskih prava izvan nje učinile su politiku šutnje naspram genocida težom za provođenje. Kako je naučio srpski predsjednik Slobodan Milošević, državni suverenitet nije više nužno štit za počinitelja genocida, bilo od vojne intervencije bilo od sudske kazne.

Takav je napredak, međutim, pomračen američkom tolerancijom neizrecivih zvjerstava, često počinjenih posve otvoreno. Ličnosti i geopolitičke zapreke koje utječu na američko donošenje odluka mijenjale su se s vremenom, ali su Sjedinjene Države uporno odbijale preuzeti rizik da bi zaustavile genocid. I nisu u tome bile usamljene. Države koje graniče s genocidnim zajednicama, kao i europske sile, okretale su glavu na drugu stranu. Unatoč širokom javnom konsenzusu da se »nikad više« ne smije dozvoliti genocid, kao i dobrom dijelu trijumfalizma slijedom uspona liberalnih demokratskih vrijednosti, posljednje je desetljeće 20. st. bilo jedno od najsmrtonosnijih u najcrnjem stoljeću dosad. Ruanđanski Hutui su mogli 1994. slobodno, vedro i sistematski ubijati gotovo osam tisuća Tutsija dnevno tijekom sto dana bez ikakvog stranog uplitanja. Genocid se dogodio nakon Hladnoga rata, nakon rasta skupina za ljudska prava, nakon dolaska tehnologije koja je omogućila brzu komunikaciju, nakon podizanja Muzeja holokausta na Mallu u Washingtonu.

Washington nije učinio ništa

Perverzno je da se često čini kako američka javna svijest o holokaustu podiže prag zabrinutosti tako visoko da bismo mogli sebi reći da suvremeni genocidi nisu tome dorasli. Kako je primjetio pisac David Rieff, »nikad više« može se najbolje odrediti kao, »Nikad više Nijemci neće ubijati Židove 1940-ih u Europi«. Bilo odvraćajući oči ili brinući se za važnije konvencionalne strateške i političke probleme, američki vođe, koji su osudili holokaust, i sami su dopustili genocid.

Ono što šokira kod američke reakcije na tursko ubijanje gotovo milijun Armenaca, na holokaust, na Pol Potovu strahovladu u kojoj je poginulo gotovo dva milijuna ljudi, irački masakr više od sto tisuća Kurda, masovna ubojstva gotovo dvjesto tisuća Bošnjaka i Hrvata od strane bosanskih Srba te pokušaj Hutua da eliminiraju Tutsije, nije to što su SAD odbile razmjestiti svoje kopnene snage za borbu protiv zvjerstava... Ono što šokira je da vašingtonski političari nisu učinili gotovo ništa da spriječe zločin. Budući da se nije smatralo kako su »vitalni nacionalni interesi« Amerike ugroženi genocidom, visoki američki dužnosnici nisu pridali genocidu moralnu pažnju koju je zavrijedio. Umjesto poduzimanja koraka na liniji intervencija — od osude počinitelja, uskraćivanja američke pomoći do bombardiranja ili okupljanja multinacionalne vojske — američki dužnosnici više su vjerovali pregovorima, držali se diplomatske finoće i »neutralnosti« i slali humanitarnu pomoć.

Između 1992. i 1995. zajedno sa svojim europskim saveznicima, Bushova i Clintonova administracija nametnule su embargo protiv bosanskih Muslimana čak i kad je postalo jasno da zabrana uvoza oružja priječi muslimansku samoobranu. Neskloni »amerikanizaciji« rata ili »zauzimanju strana« zamrzli su ogromnu neravnopravnost u naoružanju koja je koristila napadaču. U travnju 1994. dok je rat u Bosni još trajao, Clintonova je administracija iskoristila svoj utjecaj na Vijeće sigurnosti UN-a da donese odluku o povlačenju UN-ovih mirovnih snaga iz Ruande i zaustavila pokušaje da se ponovno tamo razmjeste. Narodima Bosne i Ruande, SAD i njihovi saveznici u Vijeću sigurnosti obećali su zaštitu — a to obećanje nisu bili spremni ispuniti.

Ključno je pitanje, nakon stoljeća lažnih obećanja, zašto SAD mirno stoje sa strane? Uobičajeni je odgovor, »Nismo znali«. To nije točno. Mora se priznati da su informacije iz zemalja potresenih genocidom bile nepouzdane... Budući da se genocid obično krije pod velom rata, neki američki dužnosnici isprva su imali stvarne teškoće da razlikuju namjerno ubijanje civila od žrtava nastradalih u konvencionalnom sukobu.

Što nas je trebao naučiti holokaust?

Premda američki dužnosnici nisu znali sve što je trebalo znati o prirodi i rasponu nasilja, znali su dovoljno. Od Henryja Morgenthaua, starijeg, veleposlanika s dobrim vezama u Konstantinopolu 1915. do Charlesa Twininga, kambodžanskog stručnjaka pri američkom veleposlanstvu u Bangkoku 1976. ili Jona Westerna, nižeg obavještajnog analitičara koji je skupljao izvješća o zločinima u Bosni 1993., američki su dužnosnici pumpali stalni dotok informacija kroz lanac do viših dužnosnika koji odlučuju... Veliki dio najboljih obavijesti objavljivan je u jutarnjim izdanjima. 1915., kad je komunikacija bila primitivna, The New York Times uspio je objaviti 145 reportaža o turskom masakru Armenaca. Ista je novina posvetila više redaka kolumni užasima u Bosni između 1992. i 1995. nego što je ikojoj drugoj stranoj temi. U vremenu brzih informacije tvrdnje su američkih dužnosnika varirale od toga da »nisu znali« do priznanja — kao što je to učinio predsjednik Clinton u isprici za Ruandu 1998. — da nisu »dovoljno uzeli na znanje« zločin koji se događao. Budući da se divljaštvo genocida opire našem svakodnevnom iskustvu, mnogi od nas ne mogu to pojmiti. Postupno smo prihvatili zločine holokausta, ali smo ih spremili u svijest kao »povijest«; opirali smo se priznanju da se genocid događa ovdje i sada. Preživjeli i svjedoci imali su problema uvjeriti nepovjerljive.

Ali to nije alibi. Odgovorni smo za svoju nevjericu. Priče iz genocidnih društava po određenju su nevjerojatne. To je bila lekcija koju nas je holokaust trebao podučiti. U nizu slučajeva genocida, svjedočenja koja su zvučala nategnutima i koja se nisu mogla provjeriti iz neovisnih izvora uvijek su se pokazala točnima... Američki dužnosnici oklijevali su predočiti nezamislivo zbog implikacija. Povjerovati da Sadam Husein plinom ubija kurdske civile zahtijevalo bi od američkih dužnosnika da promisle o svojem »strateškom« partnerstvu s njim. Prihvatiti da su muslimanski izbjeglice iz Srebrenice doista primjetili hrpe tijela naslaganih pored ceste prisililo bi američke dužnosnike da se suprotstave srpskim snagama generala Mladića ili suoče sa svojom savješću... Oni su koristili traženje potvrde kao izgovor za paralizu i odgađanje... Drugi je odgovor na pitanje zašto su Sjedinjene Države učinile tako malo jest da nisu mogle puno učiniti da zaustave užase. Znamo, međutim, da su odgovorni za genocide bili brzi učenici koju su se izvanredno prilagodili i taktikama svojih ubilačkih prethodnika i svjetskom odgovoru. Od svojih su brutalnih predšasnika naučili lekcije u svemu, od dehumaniziranja svojih žrtava i korištenja eufemizama do osnivanja koncentracijskih logora, laganja i zataškavanja svojih zločina. A od vanjskog svijeta naučili su lekciju o nekažnjenom ponašanju.

Talaat Paša, turski ministar unutarnjih poslova, često je znao primijetiti da nitko nije spriječio Sultana Abdula Hamida u ubijanju Armenaca. Hitler je bio ohrabren činjenicom da se apsolutno nitko »ne sjeća Armenaca«. Sadam Husein, zamjećujući labavi odgovor međunarodne zajednice na svoje napade kemijskim oružjem protiv Irana i sravnjivanje kurdskih sela, ispravno je pretpostavio da neće biti kažnjen zbog korištenja otrovnih plinova protiv Kurda. Ruandski su strijelci namjerno gađali belgijske mirovne snage na početku genocida jer su znali po američkoj reakciji na smrt 18 vojnika u Somaliji 1993. da će vrlo vjerojatno ubijanje zapadnih snaga izazvati njihovo povlačenje. Bosanski su Srbi javno slavili žrtve iz Mogadišua, ohrabreni novim povjerenjem da se nikada neće morati boriti protiv američkih kopnenih snaga. Milošević je vidio da se može izvući s brutalnim gušenjem pokreta za neovisnost u Hrvatskoj 1991. i računao je da neće platiti cijenu za počinjanje genocida u Bosni i na Kosovu.

Unatoč svim pričama o vjerojatnoj beskorisnosti američkoga miješanja, u rijetkim slučajevima kada su SAD djelovale, to je nešto značilo... NATO-vo bombardiranje u Bosni, kada je napokon započelo 1995., brzo je privelo troipolgodišnji rat kraju. NATO-vo bombardiranje na Kosovu 1999. dovelo je do oslobađanja 1, 7 milijuna Albanaca od tiranske srpske vlasti. Nekolicina NATO-ovih uhićenja u bivšoj Jugoslaviji učinila su da se nekoliko osumnjičenika za ratne zločine sami predaju. Ne može se pretpostaviti da će svaka mjera koju zamisle američki dužnosnici ili nevladini zagovornici biti učinkovita, ali nema sumnje da čak i ti mali i zakašnjeli koraci spašavaju stotine tisuća života. Da SAD učini prevenciju genocida svojim prioritetom, mogli bi se spasiti nebrojeni drugi.

Američki sustav

Jednostavno rečeno, američki vođe nisu djelovali jer nisu željeli. Vjerovali su da je genocid pogrešan, ali nisu bili pripravni uložiti vojni, financijski, diplomatski ili domaći politički kapital potreban za njegovo zaustavljanje... U svakom su slučaju američki političari u izvršnoj vlasti imali dva cilja. Kao prvo, htjeli su izbjeći upletenost u sukobe koji su predstavljali malu prijetnju američkim interesima, usko definiranima. Kao drugo, nadali su se zaustaviti političke štete i izbjeći moralnu stigmu povezanu s dopuštanjem genocida... Uporno su izbjegavali upotrebu riječi »genocid«, za koju su vjerovali da nosi zakonski i moralni (a time i politički) imperativ za djelovanjem... Jedan od najvažnijih zaključaka do kojih sam došla je, stoga, da američki dosje nije obilježen neuspjehom. Kolikogod se činilo teškim priznati, američki su dužnosnici podupirali sustav, a sustav je podupirao njih.

Na nesreću premda je svaki genocid doveo do nekih aktivnosti u američkoj vanjskoj politici, javni djelatnici i službenici ministarstava vanjskih poslova tipično su vodili računa o onome što su držali predsjedničkom ravnodušnošću i javnom apatijom. Pretpostavljali su da je politika SAD-a nepromjenljiva. Bosanski je bio jedini genocid u 20. st. koji je doveo do vala ostavki u Vladi SAD-a. Četiri su službenika vanjskih poslova dala ostavke tijekom 1992. i 1993. Nije slučajno što je Bosna bila jedini slučaj kad su protesti službenika bili poduprti svakodnevno upornim aktivizmom javnosti i novinara.

Napadi od 11. rujna na Sjedinjene Američke Države iz temelja će promijeniti američku vanjsku politiku. Napad bi mogao učiniti Amerikance u Vladi i izvan nje suosjećajnijima prema žrtvama genocida. Fanatici koji su ciljali na SAD nalikuju počiniteljima genocida u svojem promicanju opće odgovornosti na najdivljačkiji način. Oni napadaju civile ne zbog nečega što su osobno napravili, nego zbog onoga što jesu. Da bi se zaradila smrtna kazna, u 20. st. dovoljno je bilo biti Armenac, Židov ili Tutsi. 11. rujna dovoljno je bilo biti Amerikanac. 1994. Ruanda, zemlja od tek osam milijuna ljudi doživjela je brojčani ekvivalent više od dva WTC napada svaki dan tijekom sto dana. U američkim uvjetima to bi značilo 23 milijuna ubijenih tijekom tri mjeseca. Kada su se 12. rujna 2001. SAD obratile za pomoć prijateljima širom svijeta, Amerikanci su bili zahvalni na ogromnom odazivu. Kada su Tutsiji vapili, sve su im zemlje u svijetu okrenule leđa.

Američki moral

Čak i kada bi Amerikanci postali sposobnijima zamisliti krvoproliće i identificirati se s njegovim žrtvama, američka bi Vlada opet mogla gledati prevenciju genocida kao zahvat koji ne može priuštiti dok nastoji zaštititi Amerikance. Mnogi danas tvrde da borba protiv terorizma znači ekonomiziranje resursima zemlje i izbjegavanje humanitarnih intervencija, za koje se kaže da štete američkoj »spremnosti«. Intervencija na Kosovu i Miloševićevo suđenje, za koje se prije mislilo da označavaju važne presedane, možda budu predstavljali krajnje domete u prevenciji genocida i kažnjavanju.

To bi bila tragična i u konačnici samoporažavajuća greška. SAD bi trebale suprotstavljanje genocidu učiniti svojim prioritetom iz dva razloga. Prvi je i najvažniji onaj moralni. Kada se oduzima nevini život u takvim razmjerima, a SAD imaju moć zaustaviti ubijanja uz razumni rizik, one su dužne djelovati. Povijest je, međutim, pokazala da sama patnja žrtava rijetko kad da je mobilizirala SAD. Tako, čak i oni vođeni osjećajem američke moralne odgovornosti, pokušali su s pozivanjem na drugi razlog: prosvijetljeni samointeres. Upozoravali su da dopuštanje genocida podriva regionalnu i međunarodnu sigurnost, stvara militantne izbjeglice i tiranima daje signal da su mržnja i ubijanje dopustiva sredstva državnika... I prije 11. rujna bilo je teško navesti američke dužnosnike da uvide dugotrajne troškove dopuštanja genocida, a danas će to biti još teže kada su američke sigurnosne potrebe tako snažne i istaknute. Ali sigurnost za Amerikance kod kuće i vani ovisi o međunarodnoj stabilnosti, a možda nema većeg izvora nereda od skupine dobro naoružanih ekstremista usmjerenih na uništavanje zajednica zbog etničkih, nacionalnih ili religioznih razloga. Zapadne su vlade uglavnom pokušavale zaustaviti genocid primirujući njegove arhitekte... Države koje ubijaju i muče vlastite građane, okomljuju se i na druge... SAD se sada imaju razloga bojati da će otrovno oružje koje je Husein isprobao na Kurdima sljedeće biti iskušano na Amerikancima. Milošević je prenio svoj rat iz Slovenije i Hrvatske u Bosnu, potom na Kosovo. Sjedinjene Države i europski saveznici još plaćaju za svoje ranije zanemarivanje Balkana gdje nasilje u Makedoniji prijeti narušavanju stabilnosti jugoistočne Europe. Ljudi koji su žrtve genocida ili ih međunarodna zajednica napusti nisu dobri susjedi, budući da ih želja za osvetom, iredentizam i prihvaćanje nasilja kao sredstva za ostvarivanje promjene može pretvoriti u buduću prijetnju. U Bosni, gdje su SAD i Europa održavali embargo na oružje za Muslimane, ekstremni islamski borci i propagatori pojavili su se i ponudili potporu. Neki su sekularni muslimanski građani postali radikalizirani tim savezom te je neuspjela bosanska država postala utočištem za islamske teroriste kojih se drugdje u svijetu klone.

Sjedinjene Države ne bi trebale temeljiti svoje političke izbore između neaktivnosti i slanja marinaca. Zajednička zadaća mora biti prevencija genocida. Američko vodstvo bit će neophodno u ohrabrivanju američkih saveznika, regionalnih i međunarodnih institucija da povećaju svoje obaveze i vojne kapacitete. Istovremeno, SAD moraju odgovoriti na genocid većim osjećajem za hitnost, javno prozivajući i prijeteći sudskim gonjenjem počiniteljima genocida, zahtijevajući izbacivanje predstavnika genocidnih režima iz međunarodnih institucija poput UN-a, zatvarajući njihova veleposlanstva u SAD-u i pozivajući zemlje povezane s njima da iskoriste svoj utjecaj za zaustavljanje ubijanja.

Kada su američke najdragocjenije vrijednosti i interesi ugroženi — kao što jesu u slučaju kada se čitavim narodima prijeti uništenjem — SAD moraju također biti pripravne riskirati živote svojih vojnika u službi zaustavljanja tog monstruoznog zločina.

Samantha Power

The New York Review of Books (14. 3. 2002.)

Odabrala i prevela Jelena Šesnić