O kakvu je jeziku riječ?

O kakvu je jeziku riječ?

Riječ je o nastojanju da se stvori jezik u kojemu bi postojali udjeli svih triju hrvatskih narječja. Ta je akcija imala i jasan cilj: što bolju razumljivost na što širem prostoru. Dakle, uz prevladavajući jezični tip u tom bi jeziku postojala i ostala dva. Velike seobe 16. stoljeća dovele su oko Ozlja do jezične situacije gdje doista dolazi do interdijalektalnoga stanja. Hibridni tip jezika naročito su njegovali Zrinski i Frankopani

Posljednji dan travnja svake godine onaj je dan kad se Hrvati sjećaju Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, ona lava dva, a tako će biti i ubuduće, sve dok toga nacionalnoga kolektiva bude na svijetu. To je dan sjećanja na njihovu smrt, to je dan kada uvijek ponovno promišljamo hrvatsku povijest i ulogu obitelji Zrinskih i Frankopana u njoj. Dan je to kad nam je osobito na srcu Hrvatska, to dugo nastojanje da se neslobodna domovina osovi na noge, nesmanjena težnja da Croatia u konfiguraciji svijeta zauzme mjesto koje joj pripada. Hrvatsko mjesto u svijetu, položaj vlastitih obitelji u hrvatskom odnosu snaga — to kao da su pokretači djelovanja Zrinskih i Frankopana. S tim je u skladu i njihovo kretanje podudarno s kretanjem srca hrvatskoga naroda. Šubići se pomalo kreću s juga prema sjeveru, sve do područja Zrina i Međimurja; pomicanje prema Međimurju Nikole Šubića Zrinskoga, prvoga modernoga hrvatskog bana, imalo je i slabih strana, jer je tako branjenje Pounja oslabilo. Knezovi Krčki prelaze na kopno, gdje se njihova sudbina prepleće sa Zrinskima. Zajednički im je bio i kraj prije 331. godine.

Hrvatska je u 16. stoljeću dala mnogo velikana, ali je u borbama s Turcima konstantno slabila, pri čemu je osobito mohački poraz 1526. bio težak, teži od krbavske katastrofe 1493. Godine 1527. Zrinski su na hrvatsko prijestolje doveli Ferdinanda Habsburga, i to s razlozima, s mišlju da će kralj braniti svoje zemlje, pa, naravno, i Hrvatsku. Hrvatima i Madžarima bilo je životno važno odbacivanje turske sile prema jugu i istoku; Habsburzi su pak izbjegavali odlučnu bitku protiv Turaka sve dok se hrvatski velikaši ne odreknu prava vlastita izbora osobe za svoga kralja. Njima je, dakle, bilo više do pokoravanja hrvatskih (a i ugarskih) velikaša nego do oslobođenja od Turaka. Vjerojatno je zato 1566. Nikola Šubić Zrinski u Sigetu ostavljen bez vojne kraljeve pomoći te je ubrzo Hrvatska svedena na ostatke ostataka. To je pitanje u svoje doba, dakle vrlo rano, dobro razumijevao Krsto Frankopan koji je vidio da je u načelu uvijek bolje rješenje ugarsko-hrvatski kralj od bilo kojega Habsburgovca. Isto je i s mletačkim ponašanjem, jer se Mletci mire s Turcima na moru dopuštajući da granica prema turskoj vlasti bude nepromjenjiva. Poslije će to jasno vidjeti Nikola Zrinski; on 1661. Nizozemcu Tolliusu ističe kako su na hrvatskim i ugarskim prostorima težak problem bečki i mletački interesi, jer tko će pomoći rješavanju hrvatskoga i ugarskoga pitanja? Je li komu tada odgovarala neovisna Hrvatska koju su Zrinski zamišljali i sanjali? Bi li se u tom smislu tko od zapadnih vladara ozbiljno založio? Dok Zrinski teže oslobođenju od Turaka, događa se drugi važan moment, 1630. Vojna krajina se izuzima od banske vlasti, pa je od tada do druge polovice 19. stoljeća to područje zapravo izgubljeno za hrvatsku državu. Zanimljivo je da je kao utvrda 1579. utemeljen Karlovac, razumije se, da bi bio obrambeni štit, međutim, Hrvatskoj je tada obrana bila potrebna jugoistočnije, negdje oko Topuskoga, pa je odatle jasno koga se je zapravo željelo braniti. Vrlo je neobično i oslobađanje od Turaka; na istoku domovine oslobođen je golemi potez od više stotina kilometara, u središnjoj Hrvatskoj tek neznatan prostor. Koji su tomu uzroci? Je li i tu riječ o odnosu velikih sila, Habsburga i Turske?

Urota

Govoreći o Petru Zrinskom i o Franu Krsti Frankopanu, moramo spomenuti kako su oni 1663. na Jurjevim Stijenama kod Otočca porazili Turke zarobivši im vođu, Ali-pašu Čengijića. Sljedeće je godine kršćanska vojska (austrijska i francuska) na rijeci Rabi potukla Turke, ali Ratno vijeće ipak nije željelo iskoristiti tu pobjedu; sklopljen je mir (u Vasváru, u zapadnoj Madžarskoj) kojim Turci zadržavaju sva osvojena područja, da ne spominjemo drugih činjenica. Takav je mir ogorčio hrvatsko i ugarsko plemstvo, pa je skovana urota s ciljem odcjepljenja od Monarhije. Urotu je vodio hrvatski ban i madžarski pjesnik Nikola Zrinski. Nakon njegove smrti u lovu, banom i vođom urote postade Petar Zrinski. Vrlo obrazovan, Fran Krsto Frankopan preveo je 1669. na talijanski pismo Petra Zrinskoga poljskom kralju; iz toga je pisma doznao za urotu priključivši joj se oduševljeno. Urota je otkrivena — Hrvatska je doista 1671. obezglavljena. Posljedice su bile teške, među drugim jezične. No uz mit sigetskog junaka stvoren je s vremenom kult Zrinskoga i Frankopana i njihove borbe za slobodu. Njihove su kosti, Petrove i Franove, prenesene u Zagreb 1919.

Govorimo li o Zrinskima i Frankopanima u hrvatskoj književnosti, vidjet ćemo da je osobito tema Sigeta nazočna u naših pisaca. Riječ je prije svega o Ferencu Črnku koji je u prozi opisao posljednje dane toga grada. Na Črnka se naslanja u Vazetju Sigeta grada Barne Karnarutić, poznati zadarski pjesnik. Osim hrvatskih pišu o Nikoli Šubiću Zrinskom madžarski i njemački autori. Sigetskom junaku obraća se i Nikola Zrinski u prvom madžarskom epu. Nikolu Sigetskoga s Petrom Zrinskim povezuje Dubrovčanin Vladislav Menčetić, koji svoju Trublju slovinsku i posvećuje Petru Zrinskom. Petar Zrinski u preradi bratova epa pod naslovom Adrijanskoga mora sirena nije dosegao njegove stilske razine. U taj niz ide i Odiljenje sigetsko, najvažnije Vitezovićevo hrvatsko djelo. Zrinski motiv nalazi svoje mjesto i u Andrije Kačića Miošića, u glazbenika Ivana Zajca, sve do Marijana Matkovića u novije doba.

U hrvatskoj književnosti vrlo je živa i urota iz 1671. Brojne pučke pjesme naročito su za urotu zrinsko-frankopansku krivile Katarinu Zrinsku, ženu Petrovu i sestru Franovu; tu je svojih prsta imao i Bečki dvor. Urotu su osuđivali i Petar Kanavelić i Juraj Habdelić. U skladu sa Starčevićevim procjenama urotu je visoko cijenio Eugen Kumičić; to je vidljivo i u njegovu romanesknom i u njegovu dramskom radu. Svakako je Kumičićev beletristički rad, premda umjetnički skroman, vrlo utjecao na formiranje dijela budućih hrvatskih političara. I Ivan Raos se 1971. uživio u davna tragična zbivanja (Navik on živi ki zgine pošteno). Naravno, i Zrinski se našao u Krležinom »Planetarijomu«:

I videl sam v megli, v megli sem videl:

Zerinski grof črez meglu kak slepec gre v Beč.

A nazaj ga nebu, a nazaj ga nebu

nigdar več.

Sve u svemu, pristup obrani Sigeta ili uroti 1671. obično je jako ovisan o političkim tendencijama pojedinih razdoblja i pojedinih političkih grupacija.

Hibridni tip jezika

Pogledamo li jezičnu stranu djelovanja Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, moramo se sjetiti srednjovjekovnoga jezika hrvatske književnosti, hrvatsko-crkvenoslavenskoga amalgama na pretežno čakavskoj osnovici. Turski ratovi spriječili su razvoj i standardizaciju toga jezika, pretežno čakavskoga, ali i s kajkavskim i štokavskim elementima. Srednjovjekovnu tradiciju poslije donekle nastavljaju protestantski autori na istarsko-kvarnerskom području, a u 16. stoljeću razvija se tzv. hibridni jezični tip. O kakvu je jeziku riječ? Riječ je o nastojanju da se stvori jezik u kojemu bi postojali udjeli svih triju hrvatskih narječja. Ta je akcija imala i jasan cilj: što bolju razumljivost na što širem prostoru. Dakle, uz prevladavajući jezični tip u tom bi jeziku postojala i ostala dva. Velike seobe 16. stoljeća dovele su oko Ozlja do jezične situacije gdje doista dolazi do interdijalektalnoga stanja. Hibridni tip jezika naročito su njegovali Zrinski i Frankopani. Tom je jezičnom tipu npr. pripadao Raj duše Nikole Dešića iz 1560, a to je bio molitvenik Ane Katarine Zrinske, supruge Nikole Zrinskoga Sigetskoga. I hrvatski protestanti (npr. Antun Dalmatin i Stjepan Konzul Istranin) pisali su hibridno, također Ferenc Črnko, razni Zrinski i Frankopani, Franjo Glavinić, Juraj Ratkaj Velikotaborski, Matija Magdalenić, Ivan Belostenec, Pavao Ritter Vitezović i drugi. Belostenec je bio leksikograf hibridne koncepcije književnog jezika, Juraj Križanić gramatičar, Vitezović veliki reformator hrvatskoga latiničkog slovopisa. Reprezentativni autori te koncepcije književnog jezika pisci su Petar Zrinski i njegova žena Ana Katarina te Fran Krsto Frankopan. Oni su stvarali i političke pretpostavke za uspjeh svoga tipa jezika; tako bi se ipak ostvarilo rješenje slično onom što se stvaralo u srednjem vijeku. Poglavito je važno što su Zrinski vodili računa o Hrvatima na svim stranama, kontaktirali s njima. Primjer Vladislava Menčetića pokazuje da su oduševljavali i Dubrovčane. U sretnijem tijeku razvoja u budućnosti bi se prirodno razvio tronarječni hrvatski standard. On bi funkcionirao svagdje u Hrvatskoj, a i svagdje tamo gdje bi vladala zrinsko-frankopanska vlast. Propast urote značila je politički poraz, pa onda i poraz hibridne koncepcije književnog jezika. Da nije bilo zloglasnoga mira u Vasváru, do urote ne bi ni došlo; protjerivanje Turaka iz Slavonije i iz Bosne moglo se već tada organizirati. Sasvim je sigurno da bi Zrinski Frankopani organizirali kulturne i jezične pothvate, ne bi organizirali urotu. Okupili bi u svojim središtima društvo hrvatskih muževa koji bi sigurno ostvarili vrijedna djela, djela koja bi obilježila čitavu hrvatsku budućnost. Time bi mnoga buduća iskušenja bila izbjegnuta, jednako kao što bi drugačije postupanje s Vojnom krajinom također uklonilo mnoge buduće nevolje. Nisu se ostvarile bogate mogućnosti; bljesnuli su krvnički mačevi u Bečkom Novom Mjestu.

Jedinstveni Zrinski, složeni Frankopan

Svakako je jezik Petra Zrinskoga jedinstveniji od Frankopanova. U njemu ima značajki svih naših narječja, s time da često ne možemo koji primjer jednoznačno definirati u smislu pripadnosti narječju. Npr. veznik ar »jer« iz glasovita pisma ženi pripada i čakavskim i kajkavskim govorima. Petar Zrinski nije darovit pisac kao Fran Krsto Frankopan, ali mu bar pismo Ani Katarini Zrinskoj osigurava lijepo mjesto i u povijesti hrvatske književnosti. Značenje svakako ima i njegov ep.

Frankopanov je jezik složeniji, jer uz fizionomiju karakterističnu za ozaljski krug, kakva dolazi npr. u pjesmi »Srce žaluje da vilu ne vidi« i u brojnim drugim njegovim tekstovima, nalazimo i slovenski jugoistočnoga tipa (brežičkoga) u ulomku Jarne bogati, prijevodu Moli#reova George Dandina, također štokavštinu u dijačkim junačkim pjesmama. Naravno, i u te drugačije pisane tekstove probija se zgodimice njegov uobičajeni izraz. A u njegovu uobičajenom izrazu nalazimo ča, što i kaj.

Zrinski, dobro povezani i s Dubrovčanima, svakako bi u svoj jezični model uključili i Dubrovnik. Kad urota nije uspjela, opet hrvatski sjever nije zaboravio hrvatskoga juga. Mnogo poslije, Hrvatsku, kulturnu Hrvatsku, ostvaruje Ljudevit Gaj koji se lingvistički okreće Dubrovniku. Veliko značenje u 19. stoljeću imao je štovalac naših urotnika, Ante Starčević, koji je samouvjereno i gordo tražio hrvatski identitet.

Josip Lisac