Novi talenti

Za najkvalitetnije glazbene sadržaje što smo ih u Zagrebu mogli pratiti u protekla dva tjedna, najzaslužniji su mladi glazbenici

Kad bi nam još rad glazbenih institucija te način organiziranja glazbenog života počivao na zdravim temeljima i uvažavao relevantne umjetničke kriterije, za svoju se glazbenu budućnost ne bismo trebali brinuti! Jer, što se glazbenika tiče, u svakoj novoj generaciji pojavljuju se novi talenti, kojima se, nažalsot, u sadašnjoj situaciji jedino može savjetovati da prostor daljeg usavršavanja i budućeg umjetničkog djelovanja potraže negdje drugdje. Može im se savjetovati i da pričekaju stanovito vrijeme dok se u nas ne promijeni već davno uspostavljeni, danas već čvrsto zacementirani princip negativne selekcije. No takav bi savjet bio nerazumno optimističan! Jer vrijeme čekanja za takvu vrst promjena seže odavde do vječnosti, pa je danas praktičnije rješenje za svakog našega mladog glazbenika da svoje mjesto pod suncem pokuša što prije naći tamo gdje će u svojoj profesiji moći napredovati i gdje će mu bavljenje glazbom omogućiti pristojan život. Ovakva i slična razmišljanja javila su se uz održane koncerte mladih, izvanredno darovitih glazbenika, čija je umjetnička budućnost u ovoj sredini, usprkos njihovu talentu ili možda baš zato što ga imaju, krajnje neizvjesma.

Mladi umjetnici

Prvi od tih koncerata održan je 6. svibnja u Maloj dvorani Lisinski, a nastupali su nagrađeni sudionici 35. tribine mladih umjetnika Darko Lukić. Od dvojice dobitnika nagrade predstavio se samo violist Petar Krešimir Pustički, jer pijanist Zvonimir Nađ, zbog boravka u SAD, nije nastupio. U programu su sudjelovali i violinist Bojan Čiček, dobitnik posebne nagrade Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu djela domaćeg autora, te čembalist Krešimir Has, kojem je pripala diploma Darko Lukić. Has je inače i orguljaš, student Martina Haselböcka na Visokoj glazbenoj školi u Lübecku, a čembalo studira na zagrebačkoj Akademiji u klasi Višnje Mažuran. Dobro je poznat zagrebačkoj publici, koja ga je na ovom koncertu mogla čuti kao suptilnog interpreta skladbe More Palatino J. P. Sweelincka. Violonist Bojan Čičić osvojio je slušatelje temperamentnim tumačenjem Gudačkog hira br. 2 za violinu solo, Pavla Dešpalja, dok se Krešimir Petar Pustički predstavio tonski moćnim, zrelim muziciranjem u Židovskoj suiti Ernesta Vlocha i odličnom izvedbom Capriccia za violinu solo H. Vieuxtempsa. Publike je te večer nažalost bilo malo, no ta činjenica nije pokvarila odličan dojam ovog koncerta.

Dani gitare

Prošlog su tjedna u Zagrebu održani već tradicionalni Dani gitare koje je na inicijativu profesora Ante Čaglja Glazbeno učilište Elly Bašić prvi put organiziralo 1987. godine. I premda su se razvili u zapaženu glazbenu smotru, a prije četiri godine uspostavili kao manifestacija međunarodnog karaktera, Dani gitare još muku muče s financijama, pa čak i s prostorom. Ove godine vrata im je otvorila Gliptoteka HAZU, u kojoj su, od 7. do 12. svibnja nastupili Darko Pelužan, Kajo Milišić, Ivan Vihar, Robert Belinić, učenici GU Elly Bašić, lautist Edin Karamazov, ljubljanski gitaristički kvartet Amarcord, Zagrebački gitaristički kvartet, te đaci gostujućih škola iz Hrvatske i Slovenije. Uz recital virtuoza na lutnji Edina Karamazova, posebno je zadovoljstvo pružio nastup četvorice mladih gitarista, Milišića i Verbaneca iz Splita, Vihara iz Zadra i Zagrepčanina Roberta Belinića, koje danas, nakona završenog srednjoškolskog obrazovanja u domovini, u različitim gradovima, veže zajedničko mjesto obravka, Augsburg. Na tamošnjoj Visokoj glazbenoj školi Leopold Mozart studiraju u klasi Franza Halasza. Svaki se na spomenutom koncertu predstavio izvedbom opsežnije skladbe. Milišić je odlično odsvirao Treću sonatu F. Poncea, Berbanec je pokazao mnogo temperamenta u izvođenju sonate Joaquia Turine, dok su Vihar i Belinić oduševili publiku suverenim izvođenjem skladbi L. Berkeleya i J. Rodriga. Temperamentno muziciranje u Tres piezas espaolas Jopaquina Rodriga upozorilo je na 21. godišnjeg Roberta Belinića kao na iznimno darovitog muzičara, što povrđuju njegovi do danas već postignuti međunarodni uspjesi: nagrade na međunarodnim gitarističkim natjecanjima (neka budu spomenute samo prve nagrade na natjecanju Simone Salvasso u Viareggiu, natjecanju Fernando Sor u Rimu i onom u Savoni 1999), kojima valja pridodati i pobjedu na audiciji organizacije New Concert Artists iz New Yorka ove godine. Ako se ovim programima pridruže koncerti na kojima je predstavljena najmlađa generacija gitarista, đaka nižih i srednjih glazbenih škola u Hrvatskoj, postaje jasno kolika je važnost organizatora Dana gitare i vrijednost njihova uložena truda u pravilan pristup gitarističkoj izobrazbi. Rezultati su vidljivi i uvjerljivi, pa gitaristi — kao neka glazbena manjina, koja je u nas uspjela održati kriterije i zaštititi dignitet profesije — danas pripadaju onim malobrojnim našim instrumentalistima, koji su konkurentni i na međunarodnoj glazbenoj sceni.

Rizični projekt

U Velikoj dvorani Lisinski prošle su subote nastupili Zagrebački solisti s engleskim violinistom Peterom Sheppardom Skaervedom. Ansambl koji je posljednjih godina znao sačuvati status, ali ne i kvalitetu muziciranja po kojoj se pročuo u svijetu za prvog razdoblja svog djelovanja, na najnovijem se nastupu uputio u rizični pothvat. Riječ je o profilu programa neusklađenu s očekivanjima publike abonentskog ciklusa Lisinski subotom. To je ponajprije rezultiralo prorijeđenim brojem posjetitelja, zatim i prilično mlakim prijemom. No kako publici treba ostaviti njezino pravo da pokaže koliko joj se nešto sviđa, a koliko ne, problem ne treba tražiti u gledalištu, nego među izvođačima. Zagrebački solisti, ovoga puta s gostom i umjetničkim voditeljem, spomenutim engleskim violinistom, možda su u najboljoj namjeri htjeli, s malo uvezenog sjaja osvježiti svoju potamnjelu sliku. No Skaerved je očitom naklonošću prema glazbi 20. stoljeća bitno utjecao na profil programa pa su se u prvom dijelu koncerta tako čule prilično konvencionalno moderne Pachelbel varijacije Georgea Rochberga, folklorni, vrlo svježi Scherzo našeg Frana Lhotke, ne osobito dojmljivi, zapravo dosadni Adagio za gudače Davida Mathewsa, te koncepcijski nedorađena skladba Čudesna violinia Nigela Clarka posvećena Zagrebačkim solistima, Anđelku Krpanu i P. Sh. Shaervedu (narudžba Britanskog savjeta i Zagrebačkih solista). Shaerved je izveo solističku dionicu, demonstrirajući, kao i u Suiti za violinu i gudače op. 117. Jeana Sibeliusa, okretnost, ležernost, šarm nastupa, ali ipak ništa što bi ga — barem ako je suditi prema izvođenju navedenih skladbi, odredilo kao virtuoza i velikog umjetnika. Skaerved je vrlo neobvezno komentirao svaku kompoziciju, bolje rečeno vezao uz njih pokoju anegdotu, govoreći, razumljivo, engleski, a kako prijevoda nije bilo, dobar dio posjetitelja nije imao ništa od te njegove konferanse. A mnogo više nisu imali ni oni koji su je mogli pratiti.

Ovaj nastup Zagrebačkih solista, umotan u novu, naoko ugodnu, dopadljivu ambalažu privlačne komunikativnosti nije uopće bio komunikativan. Komunikativnost glazbe ne postiže se zgodnim pričanjem o njoj — komunikativnost glazbe je u glazbi, ukoliko je skladatelj imao što reći. Od predstavljene glazbe na ovom koncertu malo toga doprlo je do slušatelja, dijelom zbog samih skladbi, a dijelom zbog muziciranja Zagrebačkih solista, koje je — vjerojatno zbog više vježbanja i pokusa bilo nešto urednije i dorađenije no što smo navikli čuti posljednjih godina, ali je ipak ostalo daleko od majstorstva i odnjegovanosti onog profinjenog, prekrasno iscizelirana Zusammenspiela, koji je za Janigrove ere bio prepoznatljivom značajkom ansambla. Čak i izvedba svježe Partite za gudače Gideona Kleina, možda najcjelovitija na ovom koncertu, nije djelovala odnjegovano. Štih robusnosti zvuka, već dugo karakterističan za svirku Zagrebačkih solista, i tu se pokazao tek kao gornja granica kontroliranosti tonske kvalitete. Ukratko, kao neka vrst kamuflaže, nešto poput forsiranog tempa rubata ili preobilne pedalizacije, što u pijanista jedino služi prikrivanju nesposobnosti da se u odgovarajućem tempu svira legato, izjednačeno i transparentno. Publika se nije dala na kraju previše impresionirati i uzvratila je istom mjerom: pljeskom bez energije koji je ostao na površini jedne zapravo ni po čemu osobito dojmljive koncertne večeri!