Nisam čovjek, krv mi je mlaka

Nisam čovjek, krv mi je mlaka

Vladimire,

Nikola mi je poslao tvoj prikaz Kaljuže. Dao si sebi truda, dosta si ispisao papira. Ima rečenica što su mi, moram priznati naježile kožu, ali malo ih je u usporedbi s količinom teksta preko kojeg sam s dosadom prelazio, misleći: »Taj me čovjek poznavao, zašto takva uškopljenost?«

Ima i mjesta što su me, reći ću bez uvijanja, raspalila; tamo gdje mi predbacuješ da roman rasturaju promjenjiva raspoloženja; jedan sam dan ovakav, pišem ovako, drugi sam dan onakav, pišem onako. Kažeš, nema harmonije, stapanja u cjelinu. A onda zaključuješ nešto kao: »Nema toga, ali ovako barem imate izravan uvid u autorovu neuravnoteženu osobu.« Znači, ja sam histerik koji je samo vjerno prenio na papir ono što mu se događa u glavi, bez reda i ičega, kako mu je već došlo. Isto kao da uzmeš i objaviš dnevnik nekog ridikula. Nema književne vrijednosti, ali možeš se nasmijati, narugati, zaprepastiti, ili ako si osjetljive naravi, i zaplakati nad okrutnošću prirode.

No, svemu tome, Vladimire, ne treba pridavati previše važnosti. Piše mi Nikola da si i ti u govnima; mjesec dana u ludari zbog neke glumice. I još da te uz to puca paranoja — kao, netko će ti popaliti rukopise. »Bio se neku večer i rasplakao, jer nije znao kako bi u tom slučaju dokazao majci da nije ljenčario«, piše mi Nikola. Pošteno te odvalilo. A onda, opet si mislim, bolje biti i u tom tvom stanju, nego životariti ovako kao ja. U ničem više ne nađem nešto što bi me barem malo razdrmalo. Vučem se tu po Barceloni kao crkotina. Tvoj prikaz Kaljuže jedino je što me u ovih zadnjih godinu dana istinski zaokupiralo.

Da mi je vratiti one stare krize, kad sam, znaš i sâm, bio u sebe spreman uliti i konjsku mokraću. Ne znam ništa o toj tvojoj glumici, Nikola je u vezi nje bio škrt na riječima, ali ako te uspjela otpremiti u ludaru, očito da ima potencijala za tipove poput nas. Imala ga je i Kiti. O njoj ti, tamo u Zagrebu, nikad nisam govorio. Nikoli jesam, šturo. Možda će na tebe djelovati utješno pojedinosti koje više ne moram tajiti, jer mi je svejedno.

Kiti je bila kćerka željezničarskog namještenika. Stanovali su na onoj našoj staroj adresi u Jurišićevoj, kat ispod nas. Ufitiljena pojava njezinog oca mi se gadila. Nikad ga nisam pozdravljao na stepeništu.

Iz njihovog stana nikad se nije čula dernjava, kao što se često morala čuti iz našeg. I Nikola i ja bili smo u to doba posebno rastrzani, pa smo se svako malo iskaljivali na materi i sestrama. A stari da ne pričam; nakon bankrota je otišao sa živcima. Znao je na mene nasrnuti daskom za kruh.

Ne mogu točno odrediti kada sam počeo osjećati želju za Kitinim prisustvom, ali sam sasvim siguran da je klica bačena onog dana, kad sam je susreo na promenadi po Zrinjevcu. Vidio sam u njezinim očima iskreno oduševljenje što smo nabasali jedno na drugo. U govnima u kojima sam bio, mora da mi je to došlo kao melem; nikad prije nisam doživio da se itko oduševio mojom pojavom, bilo muško, bilo žensko. Još kad me uhvatila pod ruku, i tako me držala sve do Jurišićeve...

Iduće što pamtim je kako svakodnevno namještam susret s njom. Satima čamim u hodniku da bih kat ispod čuo zvuk otključavanja. Kad se to dogodi sumanuto navlačim cipele i kaput, pa se sjuravam niz stepenište. Ponekad naletim na njezinog oca ili majku, ali najčešće mi se posreći, a onda na brzinu smišljam neko odredište, koje mi omogućava da što duže idem u Kitinom smjeru.

Pored njezinog oca prestao sam prolaziti kao pored turskog groblja. Topio sam se od ljubaznosti, čak bih zapodijevao razgovore o njegovom poslu. I pri tome nisam bio izvještačen, zbilja sam počeo osjećati naklonost prema tom čovjeku; njegovo je sjeme začelo Kiti, on se brinuo da ona ima što pojesti i odjenuti sve one elegantne haljine i šešire. Da bih Kiti što više podsjećao na njega, pustio sam bio brkove i kupio tamnoplavo, činovničko odijelo, koje sam nosio do grla zakopčano, baš kao on.

Sve dok mi nije postalo jasno da ona ne uvažava slijepo oca, kako sam ja to zamišljao. Jednom, dok smo šetali njezinog psa, životinja se prljavim šapama propela na njezinu novu, uštirkanu haljinu. Kiti ga nije odgurnula od sebe, nego ga je još češala po vratu. Pitao sam je, nije li joj žao haljine? »Otac ti se mučio za to«, rekao sam. Ne zaboravljam način na koji me odmjerila; bila je u njemu mješavina čuđenja i prezira. Onda mi je odbrusila da sam isti njezin otac, sitničav i uštogljen. »O, mamu ti«, pomislio sam i od tog sam se dana ponovno raspustio. Uz brkove sam pustio i bradu, a ofucane košulje nosio sam razdrljeno kao Balzac. Usmrdio sam se od neprespavanih noći, mamurluka. Takav, i s džepovima punim psovačkih stihova dolazio sam pred Kiti. Glasnim bih huhuktanjem oponašao zvuk lokomotive, izrugujući na taj način zanimanje njezinog oca. Godilo joj je. Uvjeravam te, ne izmišljam, ponekad sam je mogao čuti kako prede ništa različitije od mačke.

Samo, Vladimire, i ti to valjda dobro znaš, poezija te predaleko odnese. Kiti, njezini i moji roditelji znali su me zateći kako otrovan alkoholom i ispovraćan ležim ispružen na stubištu. Slabo sam podnosio piće; malo žestokog i odmah mi uništi probavu.

Obitelj me se gnušala više nego ikada; otac je zabranio materi da kuha za mene. I Kiti me se počela kloniti. Odbijala je moje pozive u šetnju. Kad bih joj se prikrpao na ulici, trudila me se što prije otarasiti. A onda sam je na Dan nevine dječice ugledao u »Vinceku« s ocem i nekim zalizanim kriplom u željezničarskoj uniformi. Otac joj je namještao zaručnika iz svoje branše; siguran posao, solidna i redovita plaća, i vjerojatno izgledi za napredovanje. Opsesivno sam zamrzio staru hulju. Gdje god sam bio u prilici širio sam glasine da seksualno maltretira kćerku. Mašta mi se raspalila. Najpažljivije bi me slušale konobarice, raspitivale se za najsitnije detalje: kakve oči, kakva ramena ima napasnik, u koje birtije zalazi... Proklete, bolesne kuje, uspaljivao sam ih svojim pričama.

Tjerao sam s tim izmišljotinama sve dok mi situacija doma nije postala nepodnošljivom, i dok nisam pokrao onu bijednu očevu ušteđevinu što ju je namijenio za grobnicu na Mirogoju, i zapalio prvo za Italiju.

Tako ti je to bilo, Vladimire. Znam se s vremena na vrijeme prisjetiti Kiti. Zamišljam je kao majku koja zna sa svojom djecom, ukusno ih odijeva i šeta s njima Zrinjevcom... Ali ne čeznem da sam ja pored nje. Što bih s njom? Lizao sladoled u »Vinceku«?

Izgubio se u meni interes za djevojke poput Kiti. Proći će tako i tebe za tom tvojom glumicom; mudrost je drugdje, Vladimire. Naklonost osjećam prema satrtim ženama. Svaku večer odlazim u krčmu promatrati neku nesretnicu što se satima ponižava za čašu vina. Na njezinom licu nalazim znakove privlačnosti. Sva je osušena i niskog rasta, ali njezino koščato, napadno našminkano lice tjera me da svake večeri iznova dolazim u krčmu i trošim na sebe i nju mizeriju što mi je jednom mjesečno Nikola pošalje. Satima sjedim uz nju, a bez ikakve seksualne želje.

Dosta sam ti pisao. Štedim tintu za dramu.Pozdrav

JankoŽeljko Špoljar