Nedostatak narativne vještine

Nedostatak narativne vještine

Milana Vuković Runjić, Revolver, Vuković&Runjić, Zagreb, 2001.

Nakon Seusa, romanesknoga prvenca Milane Vuković-Runjić (1970), koji je plovio u sferama mašte i stvarnosti i dodirivao se tek povremeno, autorica je u svoj novi roman ušla bolje naoružana. Nije jedino oružje nove proze Globusove kolumnistice koja razmišlja o seksualnim navikama Hrvata samo naslovni revolver, bitno je pojačana doza hrvatske stvarnosti na smjeni milenija, dok su izmaštani svjetovi ostali malo po strani. Međutim, taj roman iz novinarskog života o novinarskom životu nudi otprilike koliko i već legendarna recentna serija HTV-a Novo doba, dakle malo i ništa. »Global«, kako se zove tjednik čijom se redakcijom bavi Revolver, (glavna konkurencija mu je »Senzacional«!) jeftino je prepoznatljiv, baš kao i novinari i urednici u njemu, i mnogi će zabavu naći u prepoznavanju protagonista hrvatskog novinarstva, ali samom romanu korist od toga sasvim je mala. Kao što mu ne koriste ni jeftine pošalice u kojima se političke stranke nazivaju Hrvatski Drvenkasti Zator ili Savezni Divovski Protok, a političar smutljivac — Kolarić Panić. Jer, Revolver, baš kao i Seuso prije njega, otkriva pripovjedačicu izbrušena stila, vjerojatno najbolju književnu stilisticu mlađe generacije, kojoj jeftine doskočice ni u kom slučaju nisu potrebne.

Loše poigravanje referencama

Revolver je, dakle, proza, o novinarskom životu u kojoj se novinar Filip Latinović (još jedno loše iskorišteno poigravanje referencama) zaljubljuje u Helenu, djevojku iz mafijaške sredine, čija obitelj (iz Trogira!?) čini jedan od glavnih mafijaških stožera suvremene Hrvatske. Pokušaj istraživačkog novinarstva u domaćem mafijaškom miljeu, za koji je trebala poslužiti Helena završava trudnoćom i manje više prisilnim brakom.

Ono što se nakon drugog romana nedvojbeno otkriva kao obilježje proznog stila Milane Vuković Runjić — osim užitka u rečenici koji povremeno postaje sam sebi svrha pa ode nekad u barok, a nekad u besmislicu — nedostatak je narativne vještine; autorica je znatno vještija u poigravanju stilom nego što je u vladanju narativnom strukturom i fabulom. Upravo zbog izbrušene rečenice koja odaje izgrađena autora i vješte stilske igre narativni propusti jače smetaju.

Kako zapaliti neiskusna jahača

Tako se dogodi da bitni motiv fetišizma — Latinović je opsjednut ženskim torbicama — posve nestane u drugom dijelu romana, a priča zavrluda kamo joj drago. Revolver se poigrava žanrovima i književnim referencama, pa se triler, ljubavni roman i bajka isprepleću manje-više kontrolirano, ali poigravanje često postaje samo sebi svrha, bez dubljih pripovjedačkih razloga, a žanrovi ostaju neiskorišteni. »Riječi su vatreni konji koje je teško objahati, a kad se u tome uspije, mogu zapaliti neiskusna jahača« — stoji u romanu, možda kao autoreferenca na vlastiti stil.

Faktografska netočnost o »Plavoj špilji na Visu« (što će reći stanovnici Biševa?) tako bitno manje smeta od aluzija na hrvatsku stvarnost koje koketiraju s dosjetkama. Poigravanje književnim klišeima, njihovo parodiranje, stvara zanimljiv mikrosvijet romana, ali se i opet događa da motivi nisu dosljedno provedeni i da im često nedostaje unutarnjih razloga, a pogotovo može iritirati neiskorištenost detalja koji se uvode u roman. Zanimljiv je način na koji u žanrovsko poigravanje trivijalnim autorica uvodi ozbiljne i zanimljive motive svijeta bajke, vještičjeg, mistike i na koji ih način isprepleće, ali svemu zajedno nedostaje jači kostur koji bi nosio cijelu konstrukciju i formirao narativnu strukturu koja bi imala glavu i rep. Žanrovski gledano i ljubitelji trilera i oni kojima je bliži realistički roman iz suvremenog miljea, a pogotovo oni skloni eskapističkoj bajki, mogli bi ostati razočarani, jer Revolver koketira sa svim tim žanrovima ne dajući se ni jednom, a ne priznamo li ovakav žanrovski složenac kao koherentnu i orginalnu formu, ne nudi nikakav novi model.

Ipak pitko

Revolver je, primjedbama unatoč, pitka proza, on se s pretencioznošću više poigrava nego što je sam pretenciozan i dopušta povremeni užitak u rečenici (»U slatkoj ranoj jeseni kad hladnoća tek oštri mliječne zube, a prva magla ima scensku probu...«) i može pružiti zadovoljstvo čitanja. Milana Vuković Runjić dovoljno je inteligentna i obrazovana autorica da je sasvim sigurno svjesna da njezin pripovjedački postupak negdje ne štima, a je li takva forma stvar pripovjedačke nemoći ili pak svjesne i namjerne dosljednosti u — nedosljednosti, saznat ćemo možda u sljedećem romanu.

Jasen Boko