Mistična snaga ljubavi
Bajadera je balet koji u originalnoj Petipinoj koreografiji mogu postaviti samo rijetke nacionalne kuće s jakom ženskom postavom, i sačuvao se od 19. stoljeća — kao silan izazov i ansamblu i koreografu
Evo, konačno, prvi put u Zagrebu, Bajadere — djela skladatelja Ludwiga Minkusa i velikog koreografa Mariusa Petipe koje je 1877. (usput, u to vrijeme zagrebački balet nema još ni godinu dana!) oduševilo petrogradsku publiku i kritiku. Nije ni čudo: Bajadera ima sve odlike tako omiljena romantičnog, bijelog baleta, i sve najbolje osobine Petipina akademskog plesa. Priča o iznevjerenoj ljubavi i spletki događa se u egzotičnom miljeu indijskog hrama i radžine palače, a zbiljski i onostrani svijet isprepleću se snagom ljubavi. Okvir je to za savršeno čistu i preciznu strukturu djela, dinamičnu izmjenu corps de balleta (čiju simetričnu raznolikost je, kažu, Petipa pripremao na šahovskoj ploči), s poetskim i ekspresivnim pas de deuxima i solističkim varijacijama. A ta sola nisu samo parada plesačkih mogućnosti, bravure okreta i skokova, nego su iznijansirani karakteri unutar zadane čistoće i ljepote linija. Plesovi se nižu u neobičnu bogatstvu varijacija kontrasnih tempa i dinamike i iznimnoj zahtjevnosti izvedbe.
Nova baletna poslastica
Sve je veliko, pompozno i moćno; raskošno i u sceni Dinke Jeričević i bogato individualno tonirano, i sjajno u kostimu Ike Škomrlj i Diane Kosec-Bourek. Svjetlo je lijepo oblikovao Vladimir Kazda. Suglasje plesača i glazbe vodio je dirigent Davor Krnjak.
Bajadera je balet koji u originalnoj Petipinoj koreografiji mogu postaviti samo rijetke nacionalne kuće s jakom ženskom postavom, i sačuvao se od 19. stoljeća — kao silan izazov i ansamblu i koreografu. Dinko Bogdanić asistirao je Nurejevu pri postavi Bajadere u Pariškoj operi. Njegova koreografija posve prenosi original, osim nekih manjih prilagodbi, veze između dijelova, te malog prologa i epiloga kojima je pojašnjena priča. Na kraju, u trenutku vjenčanja bijesni Višnu (bogovi su ljuti!) kažnjava sve potresom, te bi kako se grad i hram raspadaju, na sceni trebalo sve srušiti. U nas izvedivo rješenje s padom zastora dobro je zamišljeno, ali se nekako malo prebrzo i s prekratkim mrakom i efektom desilo. Nije odzvonilo u punom značenju, da bi se tek onda otvorio mirni, iščekujući svijet sjena. Ispalo je modernije — kao Solorov skok u paralelnu realnost?
Čipka apstraktne geometrije
Nakon zagrebačke premijere teško je istaknuti zvijezdu večeri: Irenu Pasarić kao bajaderu Nikiju koja u nizu iznimno teških varijacija ostaje besprijekorna, toliko dojmljiva u tragičnom kontrastu tužnog plesa pred nevjernim dragim i nade da joj on šalje košaricu cvijeća; Ronalda Savkovića kao ratnika Solora, miljenika publike, drsko lijepa nestašnog dječaka što prelijeće scenom; Almiru Osmanović, koja je prezirno zaboravila ozljedu s generalne probe, i sa svom strašću zaigrala opasnu Gamzati!? Ali tu su izvrsni i Fakir Zurovca, Brahman Sečaka, Zlatni idol Stanciua, pa atraktivni plesovi sa šalom i vrčem (L. Mila-Milovac, N. Sedmakov), temperamentni ples vatre (A. Barbanov, M. Pučko-Petković, S. Zurovac). Ima još mnogo toga i mnogo imena koja jednako tako stoje iza uspjeha predstave.
I nakon blistava (ovozemaljskog) šarenila dolazi čudesni III. čin, Carstvo sjena: trideset i dvije jednake bijele balerine ulaze jedna po jedna ponavljajući 32 puta isti korak. Ansambl s velikim A i solisticama Saule Ashimovom, Edinom Pličanić i Ivančicom Mirošević zablistao je u čipki apstraktne geometrije. Koreografija s vrlo teškim elementima na špici, balansima, piruetama, skokićima ni jednoga trenutka ne ispada iz zajedničkog plesnoglazbenog tkanja. I točna je opaska da se u ovoj slici već negdje skriva Balanchine...
Tako je, dojmljivo i složno, najavljena smjena vodstva zagrebačkoga baleta. Posljednja premijera za mandata Almire Osmanović (i ujedno predstava kojom će se 18. svibnja obilježiti dvadeset i pet godina njezina umjetničkog rada), u režiji i koreografiji Dinka Bogdanića, koji u lipnju preuzima mjesto ravnatelja.
Generalni sponzor nove baletne poslastice je Kraš, a reprize su još 15, 16, 18. i 20. svibnja. Preporučujem svima, iz doživljajno-estetskih i kulturno-edukativnih razloga.
Maja Đurinović
Klikni za povratak