Melankolična meditacija

K-Pax, redatelj Iain Softley

Indikator sve raširenijeg new-age svjetonazora, K-Pax je film definitivno srastao s današnjim dobom i ponikao iz najbolje manire Života na sjeveru; ere Dosjea X i interesa za NLO-e, znanstvenu fantastiku i čudesno.

U centar priče postavljajući lik Prota koji tvrdi da je izvanzemaljac sa K-Pax planeta iz sazviježđa Lyre, i njegov odnos s psihijatrom koji ga pak tretira kao pacijenta umobolnice, redatelj Iain Softley poigrava se sa svim mogućim identitetima karaktera i ni jedan ne ostavlja do kraja dorečenim. Da li je on genijalac (koji razglaba o međugalaktičkim putovanjima i raščlanjuje Einsteinovu teoriju o brzini svjetlosti) na rubu s istraumatiziranom psihozom potisnutom u izmaštanu čahuru samoobrane? Ili je uistinu ne-zemljanin koji naprosto preuzima ljudsku formu? Pacijent i mudrac, spasitelj i naivac, suosjećajan prijatelj i iscjelitelj, Prot je sve to i ništa od toga; te skriven pod sunčanim naočalama zbog jakosti zemaljskoga svjetla, implicira i ono skriveno do kojeg je nemoguće prodrijeti i saznati pravi identitet lika.

Na taj način evocirajući Williamsova Parryja iz Gilliamova Kralja ribara (kojeg Softley, makar i nenamjerno, citira i u postavkama prostornosti), ali i Malog princa osobno (s polaganim »pripitomljavanjem« pacijenata na finoj, energetsko-vibracijskoj razini putem koje im se približava), Protov karakter »ne-čovjeka« postaje pronositelj uvida u istinsko ljudsko stanje.

Taj lajt-motiv sa zrakama svjetlosti, koji se provlači kroz čitav film (počevši od prozračno-svjetlucavih elemenata u fotografiji — kroz igru kristalnih površina okupanih suncem, srebrnkastim odsjajem mjeseca ili motivom vode), Softley poprilično spretno koristi u dočaravanju božanske nazočnosti u svemiru, ali ga projicira i na ono što se nalazi ispod same vizualne dopadljivosti — teme i postavke, kojima prilazi posve nesentimentalistički ili melodramatski. Tako nas transportira u neku novu stvarnost, u kojoj i žitelji umobolnice izgledaju kao da su sišli s drugih planeta, te postaju simpatični osobenjaci bolji i kvalitetniji od samog društva koje ih je tu strpalo — od sjajnih David Patrick Kellyja kao ljupkog opsesivno-kompulzivnog Howieja i Celie Weston u Blanshe Dubois-liku koji ne izlazi iz svoje sobe čekajući udvornu gospodu, pa preko paranoidnog Ernieja, do šizofrenog karaktera opsjednutog mirisima.

Filmu se katkad mora priznati i prerazvučenost; a njegova najuspjelija stavka svakako je interakcija dvojice muških protagonista na kontrastnom nivou Bridges (i sam bivajući »čovjekom koji je pao na Zemlju« u Carpenterovu Čovjeku sa zvijezde) — Spacey (bljesomično preglumljen u zapravo nezahvalnoj roli), čije su tople, bogate nazočnosti uvijek užitak za gledanje i koje ovoj alegorijskoj meditaciji daju melankoličnu patinu.

Katarina Marić